– Ukratko nam se predstavite. Što radite, čime se bavite?
Zovem se Miro Brozović, rođen 1971., vlasnik sam obrta „Foto-Video Miro” u Ogulinu. Obrt sam preuzeo 1995. od oca Mirka Brozovića. Otac je otvorio taj obrt 1964., kada je došao u Ogulin iz Karlovca, s Dubovca. Od tada sve do danas uspješno poslujemo, u sustavu smo PDV-a, zapošljavamo ljude, nikada nismo bili blokirani niti nam je ikada došla neka prinudna naplata računa. Teško je, ali uspjeli smo do sada.
– Jesu li Vam ratne fotografije u studiju stradale u granatiranju Ogulina?
Studio nam je bio potpuno uništen 1993. godine od granate 155 mm koja je pala u izlog studija. Strojevi, oprema, sve je bilo uništeno od gelera. Uništen je i dio negativa, ratne arhive, srećom manji dio.
– Koliko je vaših ratnih fotografija i snimaka sačuvano, a koliko uništeno?
Kada smo kod arhive, veliki dio video materijala smo izgubili, jer nam nije nikada vraćen. Tata, i ja, kad sam stigao, snimali smo sve što smo stigli. Te materijale smo slali u dopisništvo HRT-a u Karlovac, a oni u HRT Zagreb. To smo radili besplatno, iz patriotizma. Vraćanje tih materijala je bila nemoguća misija. Zbog brzine objave, nismo stigli raditi kopije. Tada je to i tehnički bilo zahtjevno. Naš snimak eksplozije vojarne – skladišta municije u Oštarijama je obišao svijet. Ni hvala nismo dobili za to. HRT je navodno od CNN-a, BBC-a i ostalih kuća koje su to prenijele naplatio ogromne iznose. No dobro, nije nas ni motivirao novac da to radimo.
– Kakva su Vaša iskustva u JNA prije i nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama?
Morao sam 1990. godine na odsluženje roka u JNA. Uza sve napore nisam mogao odgoditi. Obuku, 4 mjeseca sam imao u Kovinu, Srbija. Nakon 4 mjeseca sam dobio prekomandu u Bihać, na aerodrom Željava u sastavu voda za opsluživanja avijacije, VZO-a. Dok sam služio rok u Kovinu, tamo je to bila baš JNA, bez ili s jako malo ispada nacionalnog ponižavanja ili vređanja. U Bihaću nije bilo tako. Nacionalizam na svakom koraku kod nadređenih oficira. Piloti su svi bili prava gospoda. Čak smo kavu pili s njima na stajanci između letenja. Bile su tri eskadrile MIG 21. Pravi veći problemi su nastupili 1991., već na početku godine. Rezervisti su počeli lagano dolaziti, mada moj vod nije imao ništa s njima, jer nisu imali pristup pistama gdje smo mi bili smješteni, nego su bili u vojarni u Ličkom Petrovom Selu. Ali, sretali smo ih kada smo išli u vojarnu po poštu, na telefon i sl. Nije to bila JNA više ni iz daleka gledano. Situacija je bila kritična oko Uskrsa, krvavog Uskrsa na Plitvicama. Sve je bilo podređeno četnicima. Nismo puno ni znali što se dešava vani, jer su nam vijesti bile servirane na kapaljku. Ja sam tada pet dana proveo u zatvoru pa još manje znam. Frendovi su mi rekli da su slijetali helikopteri puni krvi. Vozili su njihove ranjenike u Banja Luku ili u vojnu bolnicu u Zagreb, ne znam točno, nisam vidio. Meni je bilo prekrasno u zatvoru, ubili Boga u meni, nisam mogao jesti 15 dana.. Tu poslasticu mi je namjestio neki bezbednjak, major po činu, čak tzv. Hrvat. Nisam htio surađivati i povremeno sam se tukao s njegovim miljenicima. Nakon tog Krvavog Uskrsa, nije bilo baš ugodno biti tamo. Mene je jedan zastavnik nazivao ustaškim psom, mama mi je bila na reportoaru stalno. Slobodan vikend nisam mogao dobiti ni u snu. Neko nagradno ili redovno odsustvo je bila iluzija.
– Kako je izgledao Vaš bijeg iz JNA i u kojim povijesnim okolnostima?
25. 6., imao sam još 52 dana do kraja, sve provedeno u pritvoru se dodavalo isteku vojnog roka. Tu noć, 24. 6. mislim, na aerodromu smo punili jednu eskadrilu gorivom, kisikom, zrakom za kočnice… A vojni djelatnici su vukli rakete i bombe i kačili na MIG-ove. Nisu to bile betonske bombe kao za vježbu pilota za gađanje, nego one prave. Svi smo znali da oni to moraju negdje istresti, jer je MIG 21 pretežak da sleti s tim naoružanjem. Taj dan me strah ulovio, mislio sam, Zagreb je na redu. Ispostavilo se da je Slovenija bila ta. „Odcepili su se iz Jugoslavije i treba intervenisati”, tako su rekli. Tog dana mi je poručnik, Slovenac, rekao da ide u Bihać u stan po stvari i da će s pošte nazvati moje doma da dođu po mene na Ličko Petrovo Selo, a do tamo da se snađem. U vojarni je bila puna borbena gotovost. Tenkovi na križanju za Plitvice. U Ličkom Petrovom Selu u birtiji „kod Dule”, neki bradati pijani momci. Uzeo sam vojnu knjižicu iz ladice gdje mi je rekao poručnik, stvari pokupio i Tamićem do kasarne s aerodroma. Piste i kasarna su udaljene nekih 4 km i samo vojnom cestom se moglo doći. Taj poručnik mi je tu noć rekao: „Uzmi tamić i idi, ostavi ga u kasarni pred komandom, tebi ovdje nema budućnosti…” Hvala mu na tome! Pretrčao sam cijelo Ličko Petrovo Selo i na kraju ugledao žuti stojadin kako dolazi. Bio je to tata. Vojska ga je jedva propustila na Plitvicama, tj. iza Plitvica prema Bihaću. U bunkeru me vozio. Ponovo su ga zaustavili. Rekao je da ne može do mene i da ide doma preko Saborskog i Plaškog. Okrenuo je iza Koranskog mosta preko Slunja, jer mu je nešto bilo sumnjivo… U Slunju sve mirno. Preko Tržića do Kamenice nije bilo žive duše. To je pak bilo čudno, jer su uvijek bile krave na cesti ili ispaši. Taj dan ni mačku nismo sreli. Kada smo došli pred Ogulin, na radiju smo čuli da nema više prolaska na Tržić ili Vojnovac prema Plaškom, balvani su na cesti. Njihova milicija će sve pretresati itd.. Nakon pola sata, vijesti na TV-u, počeo rat u Sloveniji, MIG-ovi nadlijeću i čuje se paljba… A ja doma… Neopisivo. Mama mi je spekla neko meso za doručak, nisam meso vidio mjesecima, čak ni mesni narezak. Sve su pokupili oni više vrjedniji. Ja sam doma i to je najbitnije!
– Koja ste sve ratišta prošli kao branitelj i gdje Vam je bilo najteže?
Nakon samo par dana, donio sam odluku s prijateljem da se idemo priključiti u obranu Hrvatske i pravac Duga Resa, gdje sam dobio prvu pušku i jaknu. Hlača nije bilo, farmerice sam imao i tenisice. Nije to bilo tada ustrojeno kao danas. Išli smo na Slunjska brda, Tušilović, prema nekim krajevima meni nepoznatim. Kad si otraga u Ducatu, ni ne zanima te. Bili smo dio otpora i to je bilo važno. Ponosni smo bili! Kroz Karlovac smo šetali s HRVATSKIM uniformama i grbom na beretki, a sve vojarne su još oni držali. Jednom smo se sreli s njihovim oficirima u Radićevoj ulici kad smo otišli na pivo. Pobjegli su glavom bez obzira. Pivo nam nitko nije nikada naplatio, ni sendvič u dućanu. Gledali su nas kao bogove s poštovanjem. Bili su to dani ponosa… Nakon kratkog vremena, mi Ogulinci koji smo tamo bili, poslani smo od Sačića u Kamenicu, Josipdol, Kapelu, jer je kod nas frka počela. Bili smo izviđački vod. Na Pitomom Javoru smo stavili prve križeve za tenkove na cestu, kontrolirali promet, jer su oni još uvijek išli za Ogulin, a mi tamo ne. Brzo nakon toga, počela je pucnjava, minobacačka paljba po nama, gdje je stradao i tatin legendarni stojadin. Nismo imali vojno vozilo, snalazili smo se s onim što smo imali. Tijek rata je išao svojim tokom, vojarne smo srušili među prvima u Hrvatskoj, osnažili smo. Imali smo i 143. ogulinsku brigadu, dragovoljci, sve dobri i mladi momci. Linija nikada nije pala niti pola metra na cijelom ogulinskom području koje nije bilo malo. Od Kamenice do Kapele. Držali smo to junački, dosta slabo opremljeni za razliku od njih.
Onda je došla ta tužna jesen, Saborsko… Tukli su ih u okruženju, topništvom, avionima, i ratnu mornaricu bi dovukli da su mogli. Ništa nismo mogli pomoći, bilo je daleko, razvučeno, u klinu. Držali su se dok su mogli, po meni herojski dugo, bez ikakve opskrbe municijom, gorivom, hranom, lijekovima… Pravo čudo koje se može usporediti s braniteljima Vukovara. Nakon pada Saborskog sam otišao na ličko ratište. Tamo je bilo baš ono – žestoko. Do 5. mjeseca 1992. sam bio tamo, vratio se doma s izbijenim bubnjićima, još par težih ozljeda.. Došao sam na vikend nakon par mjeseci, sestra se udavala i dobio sam dva dana. Kad sam se vratio, mog voda tamo više nije bilo, priča za neki drugi puta. Spremili me na prisilno bolovanje tjedan dana, gdje sam dobio vodene kozice i temperaturu preko 40. Uza sve to, skoro riknem od vodenih kozica… Skupilo se toga dosta na meni i u meni, nastupila su ona primirja i j…… UN, mene vojna komisija proglasi nesposobnim za daljnje služenje i obranu zemlje. Onaj sav ponos se pretočio u bijes, bacio sam papire i nalaze nekom članu komisije u glavu. Bio je doktor, po činu pukovnik. Odbio sam pravo na invalidnost, odbio sam mirovinu i pravo na stan. Sve sam odbio! Kasnije sam uzeo povlasticu na carinska davanja za uvoz automobila. Zašto sam odbio? Zato što nitko od nas nije išao profitirati u rat, svi moji suborci su časni ljudi bez ikakve mrlje na tom putu, bez ikakvog zločina, samo smo branili svoj grad… A i da sam došao doma s nekim papirom o mirovini s 20 godina, tata bi me streljao. Nije mi na pamet palo u penziju prije tate! Svi mi kažu: trebao si uzeti, mogao si i dalje voditi svoj obrt uz olakšice. Sada, da mi se vratit natrag u vremenskoj kapsuli, odbio bih ponovo, samo bih one papire pokupio sa stola.
Nakon toga, kako nisam imao kada ići na faks, izvanredno sam upisao školu za fotografa i postao majstor fotograf. Preuzeo tatin obrt, digli smo milijune kuna kredita. Sve nam je na hipoteci bilo 17 godina. Napravio sam 2000. godine jedan od najopremljenijih foto-video studija u Hrvatskoj. Preko 5 mil. kn je bila investicija s poslovnim prostorom kojeg sam kupio. Sve u roku i u lipu sam platio. Tada, s videotekama sam zapošljavao i do 16 djelatnika.
– Koliko ste imali prilike snimati i fotografirati za to vrijeme? Je li Vam i tada uništena oprema?
Nakon skidanja iz vojske, a kad god sam mogao i za vrijeme rata sam snimao i fotkao. Neki materijali su bili od iznimne važnosti, jer smo im se zavlačili skoro u rovove, fotkali položaje i skupljali podatke. Jednom prilikom mi je uništena nova kamera Panasonic. Kupio sam je u Export drvu u Ilici, jedan dan je bila stara. Nekih 40 soma kn… Pometnuo sam ju na rov u Modruškim Sabljacima, sagnuo se zavezat čizmu i paf! Ode… Niti sam tražio odštetu, niti dobio. I žuti stojadin je tako prošao, i studio u granatiranju ’93. – preko 120000 DM je bila šteta. Ništa nisam dobio, niti sam imao koga tržiti. Još uvijek ne čujem, niti ću ikad više dobro čuti, preko 50%. Radim i danas i ponosno plaćam sve poreze i davanja! Svjestan sam da će mi mirovina biti 4 puta manja nego da sam onda uzeo i nije mi žao! Nije mi žao ni dana provedenog u Hrvatskoj vojsci, nemam srama, časno sam ušao i izašao, svima mogu pogledat u oči i kaj moj stari veli – u svaku birtiju ući uzdignute glave!
– Bili ste sudionik hrabrog, ali neuspješnog pokušaja deblokade Saborskog i zauzimanja vojarne JNA u Ličkoj Jesenici duboko iza neprijateljskih linija. Jeste li u pokušaju proboja imali poginulih branitelja? Smatrate li da se Saborsko moglo deblokirati da ste imali više ljudstva u akciji?
Pitate me za Glibodol? Dva naša dečka mrtva na proboju vojarne u Ličkoj Jesenici. Pitate me je li se moglo dalje? Je, moglo se, bilo bi još mrtvih, možda i svi. Netko je donio odluku o povlačenju. Možda i pametnu. Ionako smo kilometre ušli u njihovo, u klin. Dečki koji su tamo bili su svi zaslužili status heroja Domovinskog rata. Naravno da nisu ništa dobili. Koliko znam, nitko od mojih suboraca nije ostvario neku mirovinu ili invalidnost. Većina ih još danas radi. O tome više neću ni slova. Nisam bio tamo, ne sjećam se ničega. Rupa u sjećanju.
– Što mislite, zašto je Ogulin srećom pošteđen najtežih razaranja i ljudskih žrtava u samom gradu, za razliku od ostalih gradova u blizini tzv. Krajine, primjerice Gospića?
Mislim da su nas se bojali. Bojali su se i odmazde nad Srbima koji su bili u i oko Ogulina. Bila je to pat-pozicija, po meni. Linija je znala goriti, Javor pogotovo. Svako malo je netko poginuo. Adrenalin nas je držao non-stop i nije bilo ni razmišljanja o tome da im se popusti. Strašni momci su bili u našim redovima.
– Svi se nadamo da se rat više nikada neće ponoviti. No, ako zatreba, biste li se opet odazvali dati svoj doprinos Hrvatskoj?
Eee, ovako stvari stoje. Nakon svega što sam doživio, nakon nepravde i materijalnih i zdravstvenih gubitaka, politike, privatizacije, nakon pljuvanja naše vlasti po nama dragovoljcima, nakon tko zna čega sve ne… Moj tvrdi odgovor je DA, išao bih braniti svoju zemlju noćas da treba, ostavio bih sve što imam, i sina i kćeri, divnu suprugu i firmu, bio bih među prvima na toj crti! Nadam se da neće trebati, ali bez razmišljanja išao bih!
Ovi svi izrodi od politike, profiteri i lopovi, nisu oni moja Hrvatska! To je nešto puno veće, onaj tko ima taj patriotizam u sebi i ljubav prema svojoj zemlji će me shvatiti. Zemlja se voli ko mater, i tako se čuva!
FOTO: Miro Brozović