Hrvatsko proljeće, reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima koja iz njega proizlaze, potreslo je područje bivše Jugoslavije krajem 60-ih početkom 70-ih. Komunistička vlast, koju su činili uglavnom dogmatski komunisti i u kojem je dominirao srpski kadar, na čelu s ostarjelim komunističkim maršalom Josipom Brozom Titom smijenio je hrvatsko političko rukovodstvo iz redova SK Hrvatske, koje je predstavljalo nacionalno osviješteniji i liberalniji dio članova komunističke partije.
Osim kršenja nacionalnih i vjerskih sloboda Hrvata koja su se događala od kraja Drugog svjetskog rata do kraja 60-tih, uz zabrane zapošljavanja i studiranja za sve one koji su se protivili komunističkom režimu, poseban naglasak je bio i na drugim pitanjima, poput pitanja hrvatskog jezika, privredne reforme, pitanje distribucije deviznih sredstava od kojih je većina odlazila u Beograd, pitanje saveznih proračunskih sredstava , itd. U užem smislu Hrvatsko proljeće je počelo na 10-oj sjednici CK SKH u siječnju 1970. osudom unitarizma Miloša Žanka, komunističkog djelatnika i protivnika svake federalizacije Jugoslavije, a trajalo je do njegovog konačnog slamanja na sjednici u Karađorđevu, u studenom 1971.
Međutim, Josipu Brozu Titu je protuunitaristički pokret u Hrvatskoj ustvari trebao kao protuteža otporu ustavnim amandmanima koji su dolazili iz Srbije. Zato je nakon prihvaćanja amandmana odlučio skršiti Hrvatsko proljeće. Da bi se održao na vlasti trebala mu je sigurnost i lojalnost od vrhova armije i vodstava drugih republika. Tito i članovi partije optuživali su i nazivali hrvatske proljećare , bilo iz uvjerenja, bilo iz karijerizma i želje da zaštite svoje privilegije, “hrvatskim fašistima”, koji djeluju na štetu jedinstva Jugoslavije i ruše državni poredak. Isti obrazac etiketiranja svakog nacionalnog osjećaja i domoljublja primijenjen je, također, i 20 godina kasnije kao huškački element za napade na Hrvatsku i njezinu okupaciju.
Nacionalni sukobi, i to prije svega izmedu Hrvata i Srba, naslijeđeni su iz Kraljevine Jugoslavije i predstavljali su ogromnu prijetnju za opstanak države. Stoga, komunistička vlast, kako bi spriječila podjele i sukobe, nastoji što više ograničiti izražavanje nacionalnih osjećaja, s obje strane. Hrvatsko proljeće bilo je pokrenuto iz tri centra; Matice hrvatske, dijela CK SKH i skupine studenata. Bili su jedinstveni u većini zahtjeva za rješavanje ranije navedenih pitanja ali ne u načinu. Za pripadnike CK SKH se ne može reći da su u tom trenutku htjeli samostalnu Hrvatsku, za razliku od dijela Matice hrvatske i dobrog dijela studenata. Upravo je ta nejedinstvenost pristupa reformama i pokret nejedinstvenih skupina stvorio uvjete da se u skoroj budućnosti otvori i pitanje demokracije.
FOTO: Historiografija.hr
