Tuđman nacionalistički diktator, kralj Aleksandar mirotvorac? – Osvrt na knjigu Johna Connellya “Od naroda do nacija: Povijest istočne Europe”

U srpnju prošle godine iz tiska je izišao hrvatski prijevod knjige američkoga povjesničara Johna Connellya From peoples into Nations: A History of Eastern Europe. Prijevod naslovljen Od naroda do Nacija: Povijest istočne Europe knjiga je koja na 1200 stranica donosi povijest „istočne Europe“ i „istočne srednje Europe“, odnosno obrađuje „skupinu zemalja koje su bile sovjetski sateliti i nisu upravljale svojom sudbinom“, kako to u uvodu navodi autor. Knjiga se ne bavi poviješću baltičkih država, ali ni Ukrajine i Bjelorusije za koje autor navodi da „spadaju u zasebnu priču“. Nije uključena ni povijest Njemačke, s izuzetkom Njemačke Demokratske Republike koja je obrađena.

Glavna teza knjige

Knjiga je podijeljena u pet dijelova (poglavlja): Nastanak nacionalnih pokreta, Propadanje carstava i uspon moderne politike, Neovisna istočna Europa, Istočna Europa kao dio nacističkog i sovjetskog imperija i Od komunizma do liberalizma. Unutar navedenih poglavlja knjiga sadrži 27. potpoglavlja. Kao glavnu tezu ove knjige treba izdvojiti autorove riječi kojima ju objašnjava: „Jedna trajna izvjesnost povezuje razdoblja od početka devetnaestog stoljeća do danas: onoga trenutka kada domoljubi stvore nacionalni jezik, nacionalizam postaje jezik politike i svatko tko želi vlast ne usuđuje ga se ignorirati, neovisno o tome smatra li sebe liberalom, fašistom ili komunistom.“ John Connelly profesor je na Kalifornijskom Sveučilištu Berkeley, a predmet njegova interesa su suvremena istočnoeuropska i srednjoeuropska povijest, povijesti nacionalizma i rasizma, kao i povijest katoličanstva. Autor je nekoliko povijesnih knjiga.

S obzirom na opseg ove knjige, teško je u relativno malo teksta detaljno opisati i navesti o čemu sve autor u knjizi piše i što sve tematizira. Stoga smo se odlučili posvetiti pažnju određenim dijelovima knjige te navesti neke zanimljive primjere i podatke koje autor navodi. Za naše čitatelje sigurno su najzanimljiviji dijelovi knjige koji obrađuju sve ono što se tiče hrvatske povijesti od početka XIX. st. do današnjih dana.

Osmanizacija BiH i jezični problemi u Češkoj i Ugarskoj

U prvom dijelu knjige autor donosi kratki pregled povijesti obrađenoga područja do XVIII. st., ali i migracije Slavena u Europi. U istom dijelu knjige opisuje osmanlijske prodore do 1683. i njihova zaustavljanja kod Beča. Navodi da Osmanlije nisu tjerale stanovnike zauzetih područja da prelaze na islam i uče turski, ali s obzirom na to da ne-muslimani nisu imali pravo biti vlasnicima zemlje stotine tisuća ljudi prešli su s kršćanstva na islam. U nastavku navodi da su u Bosni do XVII. st. muslimani činili 79 % stanovništva te da su Osmanlije tijekom stoljeća oteli oko 200.000 dječaka iz kršćanskih obitelji. Njima su, nakon prelaska na islam i obrazovanja, bile dostupne najviše dužnosti u vojsci i javnoj upravi. Svrha je bila stvoriti darovite i odgovorne mlade osobe koje će biti lojalne osmanlijskoj državi.

Nadalje, autor navodi jedan zanimljiv i pomalo ironičan primjer iz povijesti Habsburške Monarhije. Naime, u Češkoj se u vrijeme Josipa II. povećao broj osnovnih škola u kojima su djeca govorila na češkom i učila čitati i pisati na češkom. Na taj su način nastale skupine intelektualaca koje će, zahvaljujući stečenom obrazovanju, „biti u prilici saznati da ta ista država jezik njihovih roditelja i djedova smatra manje vrijednim“. U isto vrijeme zatvarane su češke gimnazije te je njemački jezik potisnuo latinski i češki, posebice u lokalnoj upravi. Češki jezik nalazio se u podređenom statusu, a do izražaja dolaze njegovatelji češkoga jezika kakvi su bili, primjerice, František Josef Kinský i Karel Ignác Thám.

Još jedan zanimljiv primjer vezan uz jezičnu politiku dolazi nakon smrti Marije Terezije kada je Josip II. proveo određene reforme u Monarhiji – ukinuo kmetstvo i proglasio njemački službenim jezikom u Ugarskoj. U Ugarskoj je de facto ukinut latinski jezik te je pokrenut niz negativnih reakcija u narodu koji je, za razliku od Josipa II. koji ga je smatrao mrtvim jezikom, latinski smatrao vrlo bitnim i dijelom tradicije, čak i faktorom državnoga jedinstva. Mađari su bili u strahu da će biti podčinjeni Austriji. Ubrzo dolazi do reorganizacije Ugarske i Hrvatske i Slavonije te se na čelo županija postavljaju ljudi odani Josipu II. što je dovelo do velikoga nezadovoljstva, posebice među ugarskim plemićima. U ovom dijelu knjige, čitateljima može biti zanimljiv i dio o Ljudevitu Gaju te autorovo objašnjavanje njegove povezanosti s Jánom Kollárom, ali i odabiranja štokavskoga dijalekta i ideji ujedinjenja južnih Slavena („Ilira“). Connelly se dotiče i Vuka Karadžića, autora eseja Srbi svi i svuda (1849.), koji je „držao da su katolički i muslimanski govornici štokavskoga Srbi čiji su preci promijenili vjeru“. Može se reći da je držao do toga da je štokavština samo srpska, nije ju smatrao hrvatskom.

Okupacija BiH i stvaranje Bosanaca

U drugom dijelu knjige autor obrađuje događaje od 1848. do Prvoga svjetskog rata te se dotiče 1878. i okupacije BiH od strane Austro-Ugarske, što vidi kao sprječavanje priključenja BiH sve većoj Srbiji. U dijelu knjige naslovljenom Stvaranje Bosanaca? tematizira priznavanje osmanlijskoga suvereniteta i zaštitu prava muslimana potvrđenih u Novom Pazaru (1879.). Navodi da se u to vrijeme činilo kako bi Monarhija mogla stvoriti sebi lojalne stanovnike („Bosance“). U istom dijelu knjige Connelly tematizira fašizam te se pita je li to bio pokret ljevice ili desnice. Navodi da se zastupnici talijanske fašističke partije nikada nisu odrekli socijalizma, iako su sjedili krajnje desno 1921. u Komori zastupnika. Napominje da se fašizam „pojavio u krilu liberalizma i zbog liberalnog agnosticizma spram nacionalnog pitanja“. Zanimljiv je i dio o stvaranju Kraljevstva SHS (1918.) koji se nalazi u trećem dijelu knjige koje tematizira razdoblje između dvaju svjetskih ratova. Autor navodi da Hrvate i Slovence nitko nije pitao žele li ujedinjenje te da su političari koji su u Beogradu dogovarali ujedinjenje bili bez mandata naroda, pa čak i „lišeni dodira s masama“. U Hrvatskoj nije postojalo opće pravo glasa te nitko nije znao koliko Hrvata uopće želi takvu zajednicu.

Crvena armija i silovanje žena u Berlinu

U četvrtom dijelu knjige autor donosi podatke o Europi u vrijeme Drugoga svjetskog rata i Hitlerove vladavine, odnosno situacije u Poljskoj i Čehoslovačkoj, Travanjskom ratu, uspostavi NDH, a dotiče se i Sovjetskoga Saveza i Hladnoga rata. Treba napomenuti da autor u ovom poglavlju, ali i dobrom dijelu knjige velik dio pažnje posvećuje Židovima i njihovoj povijesti, odnosno događajima koji su obilježili njihovu povijest od početka XIX. st. do današnjih dana. U istom dijelu knjige autor navodi i to da je „obnova njemačkog nacionalizma pod sovjetskom egidom nailazila na ozbiljna iskušenja“. Većina Nijemaca u spomenuto vrijeme vojnike Crvene armije pamtila je kao zločince, iste one koji su samo u Berlinu silovali oko 100.000 žena. Napominje da je ta tema desetljećima bila tabu.

U posljednjem dijelu knjige autor se posvećuje događajima nakon sloma komunizma, odnosno nakon 1989. godine. Riječ je o razdoblju u kojem narodi okreću leđa komunističkim vođama i stvara se bitno drugačiji svijet. Kada je u pitanju rat u BiH, zanimljiv je dio gdje Connelly navodi da je Bill Clinton čitanjem knjige Duhovi Balkana Roberta D. Kaplana 1993. „zaključio da su mržnje koje potiču ubijanje toliko duboko ukorijenjene da ih nikakva strana intervencija ne može zaustaviti“. Navodi i to da je Clinton novinarima rekao da će se događati loše stvari dok se ti ljudi ne umore od ubijanja. Spomenuta knjiga poslužila mu je kao izgovor za nedjelovanje. Također navodi kako je u Bushovoj administraciji vladalo mišljenje da se u Bosni etničke skupine ubijaju stotinama godina, odnosno sa stanovitim užitkom (kako je to 1995. rekao Lawrence Eagleburger). Dio knjige koji se odnosi na ratove za jugoslavensko naslijeđe je dio knjige koji će kod većine hrvatskih čitatelja potaknuti neka pitanja zbog nekih, u najmanju ruku, neobičnih tumačenja.

Tuđman kao diktator, Karađorđević kao mirotvorac

Prije nego netko kaže da možda imam nešto osobno protiv nakladnika ove knjige, trebam napomenuti da sam proteklih godina pročitao nekoliko njihovih izdanja (uglavnom povijesnih) i napisao nekoliko prikaza koji su bili pozitivni, što je lako provjerljivo. Naravno, ovim tekstom ne dovodim u pitanje autorovu stručnost, ali ispod navedena pitanja zaslužila su posebnu pozornost i osvrt. Kao što je to kod većine ovako opsežnih djela povijesne tematike, često se omaknu neke pogreške. Počnimo s nekim sitnim detaljima koji bi mogli zasmetati iskusnijim čitateljima. Primjerice, autor u jednom dijelu piše o osnivanju Jugoslavenskoga odbora 1915. te kao članove navodi Hrvate i Srbe, ali ne spominje da je u njemu bilo i Slovenaca. Nadalje, u godinama nakon ujedinjenja 1918. stranka Stjepana Radića zvala se Hrvatska pučka seljačka stranka, od 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka, te od 1925. Hrvatska seljačka stranka. Stoga, čitatelje može zbuniti spominjanje HSS-a prije 1925. godine. Nadalje, autor za Stjepana Radića navodi da je ljevičar, što je (doduše) i on sam ustvrdio svojim saborskim govorom 24. studenoga 1918. navevši se pripadnikom ljevice, ali to bi trebalo pojasniti čitateljima (posebice mlađim) i dati im do znanja da tadašnja ljevica nije ljevica kakvu danas poznajemo. Nadalje, autor Antu Starčevića naziva „mrziteljem Srba“, iako bi ga trebalo okarakterizirati, primjerice, kao građanskog nacionalista (kako to u svom prikazu eng. izdanja navodi T. Kardum). Također, autor navodi da je kralj Aleksandar pokušao umanjiti srpsku prevlast nakon uvođenja diktature 1929. kao da je, u najmanju ruku, mirotvorac. Na ovo bi neki čitatelji mogli postaviti određena pitanja. Primjerice, kako to da je onda na čelu neparlamentarne vlade bio „đeneral“ Petar Živković (inače Srbin iz Negotina) ili kako to da je novom podjelom na devet banovina stvoreno šest banovina s većinskim srpskim stanovništvom koje predstavljaju okvir tzv. Velike Srbije? Možda bi ipak trebalo reći da je kralj takvim potezima htio ostvariti dominaciju srpskoga naroda nad ostalim narodima Kraljevine Jugoslavije!?

Za novo hrvatsko vodstvo 1990. Connelly navodi da je „netaktično zamijenilo jugoslavenske insignije s hrvatskom šahovnicom koja je asocirala na ustaše“. Ostaje nepoznanica na koju je to točno šahovnicu autor mislio, iako bismo mogli pretpostaviti da se radi o onoj s početnim bijelim poljem koja se 1990. nekoliko puta javno isticala do pojave šahovnice s krunom i početnim crvenim poljem. Ipak, o spomenutoj šahovnici pisao je, primjerice, povjesničar Mario Jareb (VL, 13. svibnja 2020.) te naveo da su obje verzije (s prvim bijelim i prvim crvenim poljem) stoljećima upotrebljavane bez političkih konotacija. Nadalje, autor Franju Tuđmana naziva nacionalističkim diktatorom bez truda da objasni taj, u najmanju ruku, neobičan stav. Krenimo od izjava povjesničara Ive Banca koji je u nekoliko svojih intervjua jasno naveo da Tuđman nije diktator, da u njegovo vrijeme nije bilo totalitarne države (VL, 5. veljače 2000.) te, u jednom od njih, naveo da je „postojala institucija višestranačkih izbora i vlast (je) bila promjenjiva“ (VL, 5. siječnja 2007.). Siguran sam da bi se mnoštvo hrvatskih povjesničara složilo s time da Tuđman nije bio diktator niti može biti okarakteriziran kao jedan od njih.

Uza sve navedeno, treba napomenuti da se u knjizi navodi da se podjela Jugoslavije 90-ih godina prošloga stoljeća dogodila protiv većine građana. Ovdje bi valjalo napomenuti, a što nije napomenuto, da su se Hrvati na referendumu o državnoj samostalnosti Hrvatske 19. svibnja 1991. velikom većinom izjasnili protiv ostanka u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Navedeni primjeri mogu nas navesti na pitanje kakvo će mišljenje o pojedinim dijelovima hrvatske povijesti vladati među budućim mladim američkim ili drugim povjesničarima koji će ove podatke pročitati bez prethodnoga znanja o spomenutim događajima.

Milan Stojadinović – đavo

Kako ne bismo ovaj osvrt završili u negativnom tonu, za kraj ćemo navesti čitateljima potencijalno zanimljiv i šaljiv primjer koji donosi autor. Odnosi se na razdoblje iz vremena Milana Stojadinovića koji je formirao organizacije u fašističkom stilu i volio okupljati mase. Na skupovima bi ga okupljeni pozdravljali povicima „Vođa! Vođa“, ali od tih se povika ubrzo odustalo jer bi se njihovim uzastopnim ponavljanjem činilo da okupljena masa uzvikuje „Đavo! Đavo!“. Od naroda do nacija opširna je povijesna knjiga koja će, bez obzira na pojedine manjkavosti glede hrvatske povijesti, poslužiti vještim čitateljima/čitateljicama. Sigurno da pisanje ovakve knjige nije bilo lagano te je iziskivalo mnogo vremena i truda. Kako je već napomenuto, zbog opsega ove knjige, nismo bili u mogućnosti navesti sve što se u njoj obrađuje te smo se pretežito koncentrirali na hrvatsku povijest.