Domovinski rat Izdvojeno Zdravlje

“Tih par sekundi uplašilo me više nego cijeli rat” – doživljaj potresa kod 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida

Za kraj serije članaka o 100%-tnim hrvatskim ratnim vojnim invalidima i njihovom životu u vrijeme pandemije donosimo članak o tome kako su doživjeli velike potrese koji su obilježili 2020. godinu u Hrvatskoj. Potres u Zagrebu 22. ožujka razbudio je stanovnike glavnog grada Hrvatske snagom od 5,5 stupnjeva po Richteru. Zanimalo nas je kako su 100% HRVI reagirali na takvo buđenje i jesu li te reakcije bile posljedica razuma, instinkta ili nečeg trećeg.

Za vrijeme potresa posebno teško bilo je 100%-tnim HRVI kojima su u ratu stradali donji ekstremiteti, a koji žive na višim katovima stambenih zgrada. Jedan od njih, Mladen Katavić pojasnio nam je zašto je tome bilo tako u njegovom slučaju:

Bilo je to za mene jako ružno iskustvo. Uz sva ona granatiranja u ratu koja sam prošao, tek sada s potresom sam vidio koliko sam „malen ispod zvijezda“. Situacija kada je zatreslo Zagreb usred lockdowna i kada smo svi morali van je mene podsjetila na to kao da ideš van u minsko polje. Ja sam ostao u stanu. Živim na petom katu i lift zbog potresa naravno nisam smio koristiti jer bi se u slučaju novog potresa našao u još rizičnijoj situaciji. Dok ja dolje ovakav siđem pet puta se zgrada može srušiti tako da sam ostao u stanu i čekao razvoj događaja. 

Mladen Katavić (privatna arhiva)

Usporedba o izlasku van među ljude u vrijeme korone i ulaska u minsko polje mogla bi dobro opisati i razmišljanje Joze Miloša:

Bio sam doma kada je zatreslo. Živim u Folnegovićevom naselju u prizemnici. Nisam se prepao i više sam se u to vrijeme bojao korone i zaraze vani nego samog potresa.

Baš kao i Katavić, Dražen Mikšić, koji kao posljedicu ranjavanja u ratu ima paraplegiju, nije od potresa imao kuda bježati:

Bio sam doma u zgradi na zagrebačkom Jarunu. Nisam tip koji se boji potresa, više je bila panika u obitelji. Ja ne mogu nikud pobjeći, u kolicima sam, nemam kuda bježati. Samo gledam gdje je nosiva greda u stanu i pod nju se sklanjam. Zgrada je novija i nije bilo oštećenja. Ne bih mogao usporediti potres s ratnim zbivanjima. Ovdje ti ide tlo pod nogama i ne možeš na ništa utjecati. U ratu znaš gdje je linija fronte i tko te napada, a pri potresu si nemoćan. Takva je priroda. Ljudi su nemoćni i protiv prirode ne možemo.

Dražen Mikšić (privatna arhiva)

Usporediti rat i potres ne može niti Ivica Vujica koji živi u Sesvetskom Kraljevu kraj Zagreba i oba velika potresa 2020. osjetio je na svojoj koži:

Kada je bio prvi potres spavao sam i probudio me je. U prvi tren dok mi je krevet bio u zraku mislio sam da su došli vanzemaljci, tako mi je sve djelovalo – nestvarno. Nisam mislio da je potres jer se nije ništa ljuljalo. Petrinjski potres doživio sam u dnevnom boravku, e taj je već ljuljao sve i nije mi bilo svejedno. Hvala Bogu nije to u meni probudilo onu ratnu traumu jer sam psihički jak. Moja logika je bolje rat nego priroda da se buni. Kad je potres ne znaš gdje ćeš, a u ratu znaš gdje te neprijatelj napada. Kada se priroda okrene protiv nas to je katastrofa, a izazivamo je.

Ivica Vujica (foto: Darko Perić)

Da je potres gori nego rat, ali i da među njima ima sličnosti i veze misli Mladen Katavić:

U nekim trenucima bilo mi je strašnije nego u ratu. Tamo si izložen granatiranju i navikneš se. Ovdje kada te strese i ne znaš hoće li opet i svako malo drhti to stvara traumu. Slično ratu – u početku te strah, a s vremenom se navikneš. Koliko god ružno zvuči ratno iskustvo olakšalo mi je u tom smislu. Rat te navikne na loše stvari. Dosta je prijatelja stradalo od potresa u Petrinji. Miodrag Demo, naš kolega 100% HRVI, izgubio je kuću.

U Dubravi ispod Markuševca gdje je bio epicentar zagrebačkog potresa živi Niko Pilipović. Na njega je potres ostavio snažan dojam do te mjere da je čak probudio i ratnu traumu:

Najgori su mi bili zvukovi. Zvuk lomljave kao da idu tenkovi. Moram priznati da me je tih par sekundi uplašilo više nego cijeli rat koji sam pregrmio. Reagirao sam poprilično izgubljeno. Bilo mi je jako nelagodno nakon tog iskustva ponovno se vratiti u kuću. Na neki način potres je u meni probudio i ratnu traumu. Da me nije uhvatio na spavanju možda bi bilo drugačije, ovako je to bilo doista jezivo. Kada je bio petrinjski potres vozio sam se u autu i nisam ga niti osjetio.

U tom dijelu grada stanuje i Ivica Mužić no nije ga uhvatila panika. Pokušao je biti što sabraniji no iskustvo potresa nikada neće zaboraviti:

Nisam paničar, ali bio sam doma u Dubravi i poprilično se uplašio. Bilo je to kao da se kutija od kartona trese. Odmah sam izišao van. U biti taj potres bio mi je gori nego cijeli rat. To je nešto nepoznato, ne znaš što će se događati. Nikad ne znaš kada se ugroza može pojaviti, a u ratu si ipak znao gdje je tko. Tko je paničar njemu je katstrofa, ja nisam, ali opet nije mi bilo svejedno.

Ivica Mužić (privatna arhiva)

Vojnička stega i iskustvo za vrijeme potresa došle su na vidjelo kod bivšeg pripadnika 1. hrvatskog gardijskog zdruga Jure Planinića koji je nakon potresa ostao potpuno priseban:

Živim u prizemlju. Rekao sam ženi neka spremi torbe, moje lijekove, nužne stvari i ako se kroz pola sata ponovi da idemo na more na vikendicu. Potpuno sam bio miran i staložen i sve sam vojnički odradio.

Jure Planinić (privatna arhiva)

Panike nije bilo niti kod Hasiba Alibegovića. Na prvom mjestu bilo mu je umiriti obitelj:

Za vrijeme oba velika potresa bio sam u Zagrebu, prvi me zatekao u krevetu, a drugi za radnim stolom. Nije bilo panike, samo strah za dijete. Nije ni malo bilo ugodno, iako smo o takvim situacijama razgovarali sin se prepao, što je i normalno obzirom na trajanje i jačinu. Tek nakon nekog vremena čovjek počne razmišljati kako je moglo biti opasno. Na žalost mnogi su ostali bez svog doma.

Hasib Alibegović (privatna arhiva)

Kod Mladena Pavlovića nije bilo panike, ali straha svakako. Na takvu stresnu situaciju svatko je reagirao na svoj način, a kod dijela ljudi javio se i posttraumatski stresni poremećaj. Razumljivu traumu Pavlović je definirao kao normalnu reakciju na nenormalne uvjete:

Živim u stanu u prizemlju u Zagrebu. Kada je zatreslo spavao sam. Bio sam miran i kada sam vidio da svi izlaze van i ja sam s obitelji izišao. Nas na zapadnom dijelu grada čak je više petrinjski potres više zatresao. Tko kaže da se osjećao dobro kada je treslo laže jer to nije bila komotna situacija. PTSP koji se javio kod dijela ljudi je normalna reakcija na nenormalne uvijete. Isto kao u ratu – samo se budala ne boji. Dok ne zapuca metak bojiš se, a kada se zapuca ne stigneš se bojati nego samo gledaš kako glavu sačuvati. Potres i korona su nepoznanice i normalno je bojati se.

Mladen Pavlović s obitelji (privatna arhiva)

Naslovna fotografija Miodrag Demo u obilasku stradale Petrinje

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

O autoru

Borna Marinić

Borna Marinić

Magistar povijesti, Radno iskustvo stjecao je u Hrvatskom povijesnom muzeju i na Hrvatskoj radioteleviziji. Autor je nekoliko knjiga i filmova na temu Domovinskog rata. Urednik je portala Domovinskirat.hr te Facebook stranice Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat, također uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute koja se svakog dana emitira na Hrvatskom katoličkom radiju.