U ono vrijeme
U ono vrijeme, kad nije bilo ni GLS-a ni interneta, svaka je knjiga nama udaljenima od većih gradskih središta vrijedila kao suho zlato, a sa studijima koje smo namjeravali upisati upoznavali smo se trojako. Prvo preko knjiga koje su nam donosili sugrađani koji bi odlazili iz poslovnih i obiteljskih razloga u Zagreb ili koje druge veće središte. U tome je u rodnome mi gradu Metkoviću prednjačio knjižničar Ante Brečić Feđa, koji je, iako nije imao vlastita kola, uspijevao pribaviti čak i razmjerno rijetke i skupe naslove. Drugi su način koji bi nam pomagao da stvorimo sliku o studiju koji želimo upisati činili javni (ponajprije televizijski i novinski) nastupi istinskih autoriteta i pokoji njihov dolazak u naše male gradove. Treća je mogućnost bila da vas u male tajne željenoga studija uputi netko tko ga je već studirao. Tako sam, kad sam onomad svojemu razredniku Mati Mustapiću priopćio kako kanim upisati studij opće lingvistike, na poklon dobio skripta s predavanja Dalibora Brozovića. „Tebi će to trebati, a ja sam s tim završio“, dometnuo je dok sam, zbog vlastite nestrpljivosti, već listao prve stranice sretan što mi se polako otvaraju svjetovi o kojima sam sanjao. Bio je to moj prvi istinski susret s djelom jednoga velikog hrvatskog jezikoslovca i bila je to ljubav na prvi pogled jer mi je dotad opća lingvistika ipak bila poprilično apstraktnim pojmom.
Nema jezika bez književnosti
Tijekom mojega studiranja profesor Katičić predavao je slavistiku na Sveučilištu u Beču, ali je razmjerno često dolazio u Zagreb. Često je nastupao u medijima, koji su tad bili znatno zainteresiraniji za znanost, te se i iz njegovih intervjua i sudjelovanja u različitim emisijama moglo naučiti znatno više nego iz mnogih priručnika. Ono što me je oduševljavalo bilo je ustrajanje na stalnoj vezi između jezikoslovlja i književnosti, jezičnih područja koja se gotovo čitavo stoljeće nastoje potpuno razlučiti iako jezika nema bez književnosti, a književnosti bez gramatike. Činjenice koje nikad nije iznosio suhoparno imale su dvojak utjecaj: nisu nam samo produbljivale spoznaje, nego su nam snažno budile itekako poljuljani ponos. Naime, desetljeća obrazovnih sustava čiji je cilj bio zatiranje domoljubnih osjećaja učinili su mnoge malodušnima, prekritičnima prema vlastitu narodu, njegovim postignućima i velikanima, a upravo su podatci o Filipu Vezdinu i Milanu Šufflayu, svojevrsnim začetnicima indologije i albanologije, ukazivali na to da su Hrvati odigrali važnu ulogu i u povijesti jezikoslovlja. Strog, „germanski“, kritički aparat usmjeravao je ponos prema motivaciji za rad i priječio njegov prelazak u nekritičko oduševljenje. Negdje na početku studija profesora sam Katičića napokon imao prigodu uživo čuti. Teme su bile indološke, no profesor nam je svojim stalnim usporedbama indijskih i slavenskih predaja približio ta dva fizički poprilično udaljena svijeta. Kao predavača sam profesora Katičića imao prigodu slušati i na poslijediplomskome studiju lingvistike. U to je vrijeme polako pripremao petoknjižje Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, pa su slike koje nam je iznosio bile još življe, a njihove sam odraze već razaznavao prikupljajući toponimijsku građu. Već su mi tad, naime, stalnom bibliografskom referencijom bili određeni odlomci knjige Litterarum studia koji su se odnosili na prožimanje kršćanskih i slavenskih pretkršćanskih kultova. Bilježio sam k tome i izravne toponimijske potvrde odraza imena slavenskih božanstava poput oronima Mokoš u Babinu Dolu u neumskome zaleđu. Spoznaje su mi još bile poprilično mutne, ali sam znao gdje iskati da ih se razbistri.
Od preseljenja Instituta za hrvatski jezik u Ulicu Republike Austrije koncem 2005. profesor nam je Katičić bio čestim i rado viđenim gostom. Obično sam ga susretao na stepeništu, najčešće u društvu tadašnje ravnateljice Dunje Brozović Rončević s kojom je prijateljevao i surađivao, a u tome je razdoblju bio i autorom Proslova Školskomu rječniku hrvatskoga jezika. Bilo je i simpatičnih zgoda iz toga razdoblja poput one kad sam ravnateljicu i profesora Katičić susreo na porti na kraju radnoga vremena. „Sad se dolazi na posao“, strogim sam pogledom pogledao ravnateljicu. „Eto, sad vidiš kako mi je“, ravnateljica se „požalila“. „Pa mali ti je dobro rekao“, spremno se dočekao profesor Katičić.
Autoritet znanjem, a ne titulom
Profesor Katičić bio je stalnim sudionikom Skokovih etimološko-onomastičkih susreta, sudjelovao je u raspravama na koncu sesija te obično iznosio zaključne misli. Za vrijeme 8. Skokovih etimološko-onomastičkih susreta, održanih 23. – 25. listopada 2014. u Zadru, zainteresirao se za dijelove mojega izlaganja koji su se odnosili na prežitke pretkršćanske kulture te me je nedugo nakon skupa pozvao na razgovor u prostorijama središnjice Matice hrvatske u Zagrebu. „Sad ja Vas slušam“, nakon kraćega je uvoda rekao usmjerujući razgovor potpitanjima. Posebno se zainteresirao za tragove staroga Mokošina kulta te je na temelju iznesenih podataka zaključio da se u neumskome zaleđu (u kojemu su zabilježeni oronim Mokoš i ojkonim Moševići, za koji je također ustvrdio da bi mogao upućivati na štovanje božice Mokoš) nalazilo „svetište novonaseljenih Slavena“. To je dodatno potkrijepio podatkom da se na tome području odrazio i apelativ baba koji se povezuje s najstarijim vjerskim predajama (usp. već spomenuti ojkonim Babin Do, oronime Babina greda i Babina kosa te speleonim Bablja peć) držeći da ga se, kao i štovanje Bogorodice (u Gradcu se štuje Velika, a u Dobranjama, s druge strane gore Žabe, Mala Gospa), također može povezati s kultom Mokoši. Na prisutnost odraza kulta gromovnika na istome području upućuju, pak, oronimi Ilijino brdo, Sutilija i Gromova glavica te ojkonim Podtreskavice (usp. trijesak ‘kameno oružje boga gromovnika’). Sve je te podatke, uz nužnu ogradu kako je riječ tek o pretpostavkama na temelju improviziranoga izvješća terenskoga istraživača te da će se „nešto sigurnije stoga pouzdanije moći reći tek na temelju daljnjih mnogostranih istraživanja“, profesor Katičić iznio u posljednjoj knjizi petoknjižja Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2008. – 2017.). naslovljenoj Naša stara vjera (Ibis grafika – Matica hrvatska, Zagreb 2017.). Profesor je uz iskazanu zahvalu piscu ovih redaka pripomenuo kako, uza sav nužan iskazani oprez, „rezultati do kojih se dolazi (…) mnogo obećavaju“.
Bespućima povijesne zbiljnosti u Crvenoj Hrvatskoj
Netom nakon što je knjiga objavljena, dobio sam poziv da, uz Stanislava Vukorepa i Vesnu Slobođan, budem jednim od autora turističke monografije Općine Ravno. U tu sam svrhu nekoliko puta sa suautorima odlazio na dodatna terenska istraživanja u Popovo. Profesor Katičić već je u gore spomenutoj knjizi navijestio kako bi i ime ravanjskoga zaseoka Mukušina moglo biti povezano s kultom božice Mokoš, poglavito nakon što sam mu iznio podatak da je župna crkva u Ravnome posvećena Maloj Gospi, no tek smo tijekom terenskoga istraživanja doznali da se predio na kojemu se nalazi ravanjsko groblje sve do 1990. nazivalo Na Perunu ili Na Peruni. Priopćio sam mu to telefonski jednom zgodom na što mi je odgovorio, a u glasu se razabirao ushit, kako je znao da je to tu negdje moralo biti te kako mu je drago da se to i potvrdilo bez obzira na to što je njegova knjiga objavljena. Nažalost, bio je to ujedno naš posljednji razgovor, godine su činile svoje, profesorovo se zdravstveno stanje postupno pogoršavalo te mu nisam dospio priopćiti kako sam nešto istočnije, u Trebinjskoj šumi, u naselju Cerovac, u proljeće 2020. zabilježio toponim Veles-do, koji bi mogao upućivati na štovanje Velesa, slavenskoga boga stoke. Također bih rado s njim podijelio i podatak da su se uoči blagdana svetoga Stjepana (3. kolovoza) u Janjini na Pelješcu nekoć palili ognjevi (kralj i kraljica) od zelene šume, o čemu svjedoči Nikola Zvonimir Bjelovučić i o čemu su nedavno pisali Tonko Barčot i Antonija Prišlić, jer bih volio znati je li možda riječ o prežitku negdašnjega svetkovanja zelenoga Jurja (o kojemu je profesor opširno zborio na prvome predavanju kojemu sam uživo nazočio) na predjelu Sućurje uza koji se nalaze ostatci kasnoantičke crkve svetoga Jurja s uščuvanom pleternom ornamentikom i starohrvatsko groblje.
Bidni noialtri štokavci / bez reči domače, /po Maretiću i po Vuku / i smije se i plače. / Razumije nas i ča i kaj, / o sudbine li hude! /Izmisli, Jure, koji jezik, / da domaći nam bude
Na koncu mi valja istaknuti da će mi, iako se s profesorom Katičićem svakodnevno družim listajući njegove radove i knjige, najviše nedostajati ushit s kojim sam mu dojavljivao terenske podatke i užitak kad bi mi u nekoliko crtica razbistrio nepoznate mitove i legende, ali i njegov autoritet, kojim je neupućenike koji sad žare i pale medijskim prostorom i razglabaju o etnonimima (kao što je Burin) koji nisu zabilježeni ni u jednome dokumentu, koji govore o jezicima poput ilirskoga ili ilirskih koje ne mogu poznavati (jer o njima dokumenata ima jako malo) ili koji tvorcima pisama imenuju velikane koji su živjeli nekoliko stoljeća prije prvoga teksta napisanoga nekim od njih (poput glagoljice čije prve tekstove nahodimo u IX. stoljeću, a to pismo neki povezuju sa svetim Jeronimom iako je dotični svetac umro 420.), za života odmicao od znanstvenih disciplina koje ne poznaju jer bi ipak, da parafraziram profesorova vršnjaka Ivana Slamniga, trebalo poznavati disertaciju staroga Vezde, ako se već ne poznaje sanskrt,prije nego što se, gotovo bez ikakva predznanja, krene u velike ideje počesto svojstvene pripadnicima malih naroda. Profesor Katičić tijekom cijeloga je života lučio mitologiju od znanosti, što mnogima danas ne uspijeva. To je ta razlika između smrtnika i velikana.
Hrvatski tjednik, 4. srpnja 2025.
Foto: Ratko Mavar, Vijenac, Matica hrvatska
