U sjeni poraza Srpske vojske Krajine tijekom vojno-redarstvene operacije „Oluja“ i s njim povezanog masovnog i organiziranog povlačenja srpskih civila s dotad okupiranih područja Republike Hrvatske između rijeke Kupe i srednjeg Jadrana, ostali su slučajevi stradanja hrvatskih vojnika od strane zaostalih skupina krajinske vojske i naoružanih srpskih civila. Jedan od takvih slučajeva bila je pogibija pripadnika 8. domobranske pukovnije Rijeka 13. kolovoza 1995. na cesti Gračac – Donji Lapac, u selu Mazin.
Domobranske pukovnije bile su plod preustroja Hrvatske vojske i s njim povezane uspostave i razvoja Domobranstva kao njegove sastavnice. Do kraja 1992. osnovano je 16 domobranskih pukovnija, a do kraja 1994. ukupno 38 domobranskih pukovnija, od kojih je njih 14 bilo osposobljeno za napadna djelovanja. Riječka domobranska pukovnija započela je svoj razvoj 3. kolovoza 1992. od časnika, dočasnika i vojnika postrojbi osnovanih tijekom ratne 1991., ponajviše iz 111. brigade Rijeka, te riječke 128. i gospićke 118. brigade, a jednim dijelom i od ljudstva odreda Narodne zaštite. Do ljeta 1995. pukovnijske postrojbe držale su položaje na ličkoj bojišnici kod Klise, Drenova Klanca i na Perušićkoj kosi. Zborno područje Gospić odlučilo je u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“ uvesti pukovniju nakon proboja srpskih položaja kod sela Čanak, na pravcu Homoljac – Čujića Krčevine – Prijeboj – Ličko Petrovo Selo. Treća pukovnijska bojna djelovala je prvog dana operacije na lijevom boku 128. brigade te je pritom na pravcu Stipanov Grič – Hinići presjekla prometnicu Vrhovine – Turjanski. Drugog dana operacije 1. pukovnijska bojna uvedena je na pravu Turjanski – Obljaj. Bojna je tijekom dana oslobodila Donji Babin Potok čime je izbila na prometnicu Vrhovine – Korenica. Riječki domobrani došli su trećeg dana operacije u Plitvički Ljeskovac i time dovršili svoje bojno djelovanje. Prvog dana „Oluje“ poginuo je zapovjednik saniteta doktor Jurica Ivko, a još tri domobrana su ranjena. Postrojba je tijekom svog pohoda zarobila sedam osoba, među kojima i jednog oficira artiljerije.
U međuvremenu se, pod pritiskom hrvatskih snaga, 9. motorizirana brigada Gračac u večernjim satima 5. kolovoza povukla iz sela Ploče, Bruvno i Mazin prema državnoj granici, odnosno prema rijeci Uni. Hrvatska specijalna policija ušla je u Mazin 7. kolovoza prijepodne, a potom, koji sat kasnije, u Donji Lapac. Po završetku bojnih djelovanja nastupile su radnje nužne za nadzor oslobođenih dijelova Like, a napose pograničnog područja. Osma pukovnija bila je jedna od pet postrojbi koje su dobile zadaću nadzora državne granice u ličkom Pounju. Pukovnija je bila zadužena za obranu na liniji od „Pilipovića do željezničke postaje Una“. Pri tome su ozbiljnu ugrozu stvarale zaostale neprijateljske skupine na što je ukazao tih dana i zapovjednik zbornog mjesta HV-a Knin general-pukovnik Ivan Čermak u razgovoru za dnevni tisak izjavom: „…danju su manji od makova zrna, a po noći se ponašaju kao zadnji kriminalci, podmuklo iz zasjede napadajući naše redarstvene snage. Dosta ih je ostalo i u okolnim šumama odakle poduzimaju terorističke napade.“. Specijalna policija Ministarstva unutarnjih poslova RH zbog takvih je djelovanja dobila zadatak da 10. kolovoza izvrši pretres šireg područja sela Medak budući su ondje neprijateljske skupine otvarale pješačku paljbu na pripadnike temeljne policije koji su osiguravali prometnicu Gospić – Gračac.
Selo Mazin našlo se u pozadini zadane obrambene crte Riječke pukovnije. Jugoistočna Lika bila je jedno od žarišta srpske oružane pobune koja je uključivala prekide prometa i redovnih gospodarskih djelatnosti. Takvo djelovanje zapaženo je i kod mazinskih pobunjenika koji su u prvoj polovini studenog 1990. u dva navrata spriječili dolazak radnika Šumskog gospodarstva „Lika“ na radilište „Javornik“.
U spisima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju pohranjeno je izvanredno izvješće Zapovjedništva Zbornog područja Gospić koje opisuje napad takve skupine u kojem su stradali Jordan Brumnjak i Boris Čudina, pripadnici minobacačke bitnice 120 mm 3. pješačke bojne Opatija. Prema istom,podmukli se čin dogodio duboko u noći 13. kolovoza, oko 2,30 h, kada je „manja grupa četnika (3-4)“ iskoristila skupinu lutajućih konja kao krinku za prilaženje i usmrtila domobrane koji su osiguravali prometnicu kod mazinskog zaseoka Škrbići. Prema tijeku događaja tih dana na oslobođenom području općine Gračac smijemo zaključiti da se vrlo vjerojatno radilo o istim onim skupinama koje su do 10. kolovoza djelovale na području između Gospića i Gračaca.
Opisani zločin, počinjen više dana nakon prestanka bojnih djelovanja, nedvojben je pokazatelj nemirenja lokalnih pobunjenika s potpunim vojnim porazom i konačnom uspostavom legalnog poretka RH na njezinom međunarodno priznatom teritoriju, istih onih pobunjenika koji su bili među prvima u provedbi velikosrpske pobune. Ubojstvo opatijskih domobrana bilo je istodobno i njihov posljednji zločin na području Like, te gorske spone sjeverne i južne Hrvatske.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
