Povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara – okupacija Vukovara 1991. godine

Vukovar nakon okupacije (iz časopisa Duga)

Stvarno i simboličko značenje Vukovara u obrani Hrvatske kao i otpor vukovarskih branitelja koji je bio iznad svih očekivanja agresora, razlog je zvjerstava koja po okupaciji Vukovara, nad gradom, vukovarskim braniteljima i civilima dostižu svoj vrhunac. Na Vukovar je djelovano masovno i bez izbora ciljeva, iz svih vrsta i kalibara raspoloživog oružja, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća projektila, a svakodnevno je vršeno i neselektivno bombardiranje iz aviona Ratnog zrakoplovstva JNA. Osnovna zamisao napada na Vukovar je bila “blokirati grad, a zatim ga energičnim dejstvima jurišnih odreda i grupa ovladati najznačajnijim delovima južno i sevemo od Vuke, posle čega pristupiti njegovom čišćenju i potpunom ovladavanju.“

Od početka 87-dnevne neprekidne opsade Vukovara koja započinje 25. kolovoza 1991., pripadnici JNA i srpskih paravojnih, lokalnih pobunjeničkih i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije počinili su brojne zločine nad vukovarskim braniteljima i civilima. Ta se krvava bilanca najbolje, a paradoksalno jednostavno, prikazuje činjenicom do sada otkrivenih 56 masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica na području Vukovarsko-srijemske županije, ekshumiranih posmrtnih ostataka 2.090 žrtava te utvrđenoga broja od 2.717 žrtava s područja bivše općine Vukovar. Nadalje, razaranje je imalo katastrofalne razmjere što je posljedicom imalo u potpunosti razrušeni grad sa svim kulturnim, povijesnim, vjerskim i privrednim objektima te stambenim zgradama. U svakodnevnim ratnim razaranjima Vukovara pošteđeno je ostalo tek nešto manje od tisuću stambenih objekata. Uništene su katoličke crkve sv. Filipa i Jakova iz 1730. godine i sv. Roka iz 1740. godine, škole i vrijedni spomenici kulture: dvorac Eltz, Radnički dom, Gradski magistrat, zgrade Županije Srijemske, zgrada suda iz 1900. godine, gimnazije i samostani te uža gradska jezgra zaštićena kao povijesna cjelina.

Vukovar je zauzet u razdoblju od 18. do 20. studenoga 1991. godine snagama Operativne grupe “Sjever” pod zapovjedništvom general majora Andrije Biorčevića i Operativne grupe “Jug” pod zapovjedništvom pukovnika Mile Mrkšića, uz zračnu potporu postrojbe 1. zrakoplovnog korpusa pod zapovjedništvom pukovnika Branislava Petrovića. Sama operacija izvedena je pod zapovjedništvom generala Živote Panića, zapovjednika 1. vojne oblasti. Zauzimanjem potpuno razrušenog Vukovara, provedene su predaje branitelja na cjelokupnom prostoru Borova Naselja i Vukovara prema uvjetima koje su postavili pripadnici JNA. Neposredno prije okupacije, a također i tijekom predaje, grupe branitelja su se različitim pravcima i načinima kretanja odlučivale na pokušaj proboja obruča i izlaska na slobodno područje Republike Hrvatske prema Vinkovcima. U takvim probojima stradalo je mnogo branitelja Vukovara bilo u (ne)izravnim borbama pri proboju, bilo na neoznačenim minskim poljima. Predaja se pak provodila u pojedinim dijelovima grada i to na Mitnici, iz Bolnice, Borovo commerce-a i Obućare. Okupacijom Vukovara neprijateljska vojska, protivno svim normama međunarodnog humanitarnoga prava i postignutim dogovorima s Međunarodnim crvenim križem i europskim promatračima, izvršava zločine i provodi sve gotovo nezamislive oblike nečovječnog postupanja.

Iako je potpisan sporazum između generala Andrije Rašete kao predstavnika JNA i dr. Andrije Hebranga, ministra zdravstva RH o dozvoli za evakuacijom Bolnice, dana 18. studenoga 1991. godine pripadnici JNA ulaze u bolnicu predvođeni majorom Veselinom Šljivančaninom i ne dozvoljavaju pristup bolnici predstavnicima Međunarodnog odbora Crvenog križa. Zajedno s medicinskim osobljem i pacijentima, sudbina bolnica je ostala prepušteni vojsci JNA i paravojnim postrojbama koje 20. studenoga 1991. godine počinju razdvajati Hrvate od Srba i muškarce od žena te majke od djece. Nakon postrojavanja i pretresa od strane pripadnika JNA i paravojnih postrojbi, natjerani su muškarci hrvatske i nesrpske narodnosti u već pripremljene autobuse. Sudbina ranjenika otkrivena je ekshumacijom posmrtnih ostataka 200 žrtava iz masovne grobnice na Grabovu u razdoblju od 31. kolovoza do 4. listopada 1996. godine (vidi više braniteljski.hr). Od ekshumiranih 200 žrtava, do danas je identificirano njih 192 od kojih su bile i dvije žene – trudnica Ružica Markobašić i 60-godišnja Janja Podhorski.

Drugi dio ranjenika i civila iz Bolnice je odveden u Velepromet u kojemu se već nalazio znatan broj civila i branitelja. Dio zarobljenika skončao je na Veleprometu likvidacijom u zloglasnome dijelu Veleprometa – „Stolariji“, dok je nad drugim dijelom provedena svojevrsna trijaža nakon čega je starije civilno stanovništvo, žene i djeca smješteno u autobuse i evakuirano iz Vukovara dok je drugi dio završio u logorima na području Srbije. Ukupno gledajući, u razdoblju od 1991. do 1996. godine kada je provedena zadnja razmjena ratnih zarobljenika, ukupno je razmijenjeno odnosno oslobođeno 7.815 osoba od kojih se upravo najveći broj odnosi na vukovarske branitelje i civile koji su odvedeni u više niza koncentracijskih logora uglavnom na područje Republike Srbije.

Gotovo istodobno, u drugome dijelu Vukovara – Borovu naselju, 19. studenoga 1991. godine u jutarnjim satima započeo je jaki minobacački napad te su, unatoč izvješenoj bijeloj zastavi i zastavi Crvenoga križa, neprijateljske postrojbe započele s uništavanjem ranije uspostavljenih zajedničkih skloništa i privremene bolnice – stacionara u krugu kombinata Borovo (Borovo commerce i Obučara), da bi na kraju izbio požar kojim su ranjenici, civili i branitelji bili primorani izaći iz skloništa. Nakon toga, već po specifičnom djelovanju provode trijažu kojom u prvome redu osobe srpske narodnosti puštaju slobodno kućama, a zatim odvajaju žene, djecu i starije civilno stanovništvo od muškaraca. Ukupno gledajući od 386 osoba koje se još uvijek vode kao nestale s područja Grada Vukovara, za 55 osoba vjeruje se kako su odvedene upravo iz zgrade Borovo Commerce-a te za njihovim posmrtnim ostacima Republika Hrvatska još uvijek traga. Pri tome, do danas je utvrđena sudbina 119 osoba nasilno odvedenih žrtava iz Borovo Commerce-a čiji su posmrtni ostaci, pronađeni i ekshumirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica na području hrvatskoga Podunavlja. Drugi je dio usmrćen na obali Dunava u blizini sela Borovo, njihovi su posmrtni ostaci bili bačeni u Dunav i riječnim tokom doplutali na područje Republike Srbije gdje su bili ukopani na mjesnim, srbijanskim grobljima. Tako su do danas Republici Hrvatskoj, odnosno obiteljima žrtava, od strane Republike Srbije predani posmrtni ostaci ukupno 23 osobe prethodno nestale u Borovo Commerce-u.

Nakon što su okupirale grad, neprijateljske su postrojbe započele s provedbom asanacije bojišta pa su posmrtni ostaci žrtava koji su pronađeni po ulicama Vukovara, zatim koji su bili zakopani u nizu masovnih i pojedinačnih grobnica prikupljeni i pokopani u asanacijsku grobnicu – Novo groblje (zv. i Bugarsko groblje; Dubrava) u Vukovaru, a iz koje su 1998. godine nadležna tijela Republike Hrvatske ekshumirala posmrtne ostatke 938 žrtava usmrćenih od početka agresije na Vukovar ili pak koji su preminuli prirodnom smrću, a za koje se u tijeku agresije nije mogao provesti dostojanstven pokop u njihovo grobno mjesto (vidi više na poveznici).

Ipak, ta izložena bilanca ne završava samom okupacijom već 30 godina poslije i dalje je nepoznata sudbina nestalih osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije i to njih 520 od kojih je 386 osoba nestalih i nasilno odvedenih s područja Grada Vukovara i prigradskih naselja odnosno u pokušaju proboja iz neprijateljskog obruča u Vukovaru kada im se gubi trag na području Petrovaca, Marinaca, Bogdanovaca, na putu ka slobodnom teritoriju Republike Hrvatske, i to sve od ukupno 1.853 hrvatska državljana/građana za kojima Republika Hrvatska još uvijek traga.

Konačno, Vukovar je ogledni primjer rata kojega je JNA vodila upravo za „srpsku stvar“, a koja je pri tome nesumnjivo dokazala kako je ostvarivanje cilja uključivalo politiku etničkoga čišćenja hrvatskoga Podunavlja, kao i drugih ranije okupiranih područja Republike Hrvatske, od nesrpskoga stanovništva.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.