Domovinski rat Izdvojeno

Ekshumacija masovne grobnice Ovčara (31. kolovoza – 4. listopada 1996. godine)

Dana 2. rujna 1996. godine pronađeni su prvi posmrtni ostaci žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice Ovčara. Provedba ekshumacije započela je 31. kolovoza te je trajala sve do 4. listopada 1996. godine kada su ekshumirani posljednji od ukupno 200 pronađenih žrtava u masovnoj grobnici Ovčara.
Poljski put prema Ovčari (Izvor: G. Press)

Razmjena 662 ratna zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, ne samo što nosi poseban značaj najveće razmjene ratnih zarobljenika nego istodobno označava i početak otkrivanja do tada javnosti nepoznate (ili tek djelomično poznate) istine o tragičnim događajima koji su uslijedili nakon okupacije Vukovara. Naime, 20. kolovoza 1992. godine, svega pet dana nakon što je razmijenjen u Nemetinu, Zdenko Novak – Mina, osvjedočio je događaje od 20. studenog 1991. na Ovčari, a što je predstavilo temelj preciziranja lokacije masovne grobnice na Ovčari i utvrđivanja sudbine ranjenika, vukovarskih branitelja i civila, te djelatnika vukovarske bolnice.

Nakon što je dr. Clyde Snow 19. listopada 1992. godine objavio otkriće masovne grobnice ista je stavljena pod zaštitu UNPROFORA – Ruskog bataljona (RUSBAT), zatim neposredno pred ekshumaciju pod zaštitu Jordanskog bataljona (JORBAT). Sama lokacija nazvana OVČ.1 bila je osigurana s dva reda spiralne žičane ograde, pri čemu je stražarnica UNPROFOR-a s ruskim vojnicima bila udaljena 30m od lokacije, dok su dodatna stražarska mjesta postavljena u razmacima na poljskoj cesti te poljima koja okružuju lokaciju. Već tada bilo je jasno kako zabačenost lokacije ukazuje na to da su izvršitelji nastojali žrtve ukopati u tajnosti.

Iako do same ekshumacije dolazi tek 1996. godine, već u prosincu 1992. godine, točnije od 17. do 19. prosinca iste godine, tim sastavljen od četiri međunarodna forenzičara proveo je preliminarno istraživanje lokacije pod pokroviteljstvom Komisije stručnjaka UN-a koja je na temelju Rezolucije 780 (1992) Vijeća sigurnosti UN-a bila zadužena za prikupljanje i analiziranje dokaza o teškim kršenjima Ženevskih konvencija i drugim povredama međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije. Prilikom samog preliminarnog istraživanja proveden je temeljiti površinski pregled lokacije pri čemu je temeljem pronađene velike koncentracije praznih čahura kalibra 7,62mm bilo jasno kako se radi o neposrednom mjestu smaknuća žrtava. Uz navedeno, zaključak o neposrednom izvršenju smaknuća potkrijepljen je i pronađenim brojnim ožiljcima od metaka na malom drveću akacije jugoistočno od lokacije te mecima probušene šasije vozila koja se nalazila u blizini lokacije. Prema tome, izvedeno je sljedeće:

Na OVČ.1 dogodilo se masovno pogubljenje, a iz pronađenih dokaza proizlazi kako su se izvršitelji postrojili duž sjeverne granice grobnice, na oko 4m udaljenosti od poljske ceste, zatim pucali na zarobljenike koji su se nalazili na jugu/jugoistoku. Za vrijeme strijeljanja, potrošene čahure su izbacivane na desnu stranu, dok su mnoge pale u grmlje čička na jugozapadnoj strani grobnice nakon čega su tijela zakopana buldožerom.

Otkrivanje masovne grobnice Ovčara 17. listopada 1992. godine (izvor: V. Dzuro)

Nadalje, već tada, a iz relativnog malog „prozora“ probnog iskapanja, kao i rasporeda posmrtnih ostataka, moglo se utvrditi kako se u grobnici nalazi približno 200 žrtava. Činjenica kako su na posmrtnim ostacima dvije osobe pronađeni lančići s katoličkim križevima, odnosno metalna pločica s natpisom „Bog i Hrvati“ uputila je na to kako se na lokaciji nalaze posmrtni ostaci Hrvata. Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako lokacija OVČ.1 nije bila prekopavana od pogubljena i pokopa te konačno, kako je u skladu s izjavom Zdenka Novaka da je na lokaciji izvršeno smaknuće ranjenika i osoblja bolnice u Vukovaru.

Prilikom provedbe probnog iskapanja, utvrđeno je kako su posmrtni ostaci najpliće zakopani na svega 22cm dubine dok se početna dubina preostalih posmrtnih ostataka nalazila na početno 60cm dubine. Za razliku od skeletoniziranih posmrtnih ostataka pronađenih gotovo na površini, posmrtni ostaci ukopani u slojevima ispod površine bili su dobro očuvani, odjeća više ili manje očuvana, a koža i kosa prisutne. Probno iskapanje završeno je na dubini od 80cm, a prije napuštanja lokacije, tim je dno rova prekrio crnom plastičnom folijom te je ista ponovno zakopana.

Iako je preporuka i plan bila provedba ekshumacije u ožujku 1993. godine, a s obzirom na meteo-uvjete, opstrukcije raznih, a prvenstveno srbijanskih čimbenika onemogućile su provedbu ekshumacije. Ipak, u listopadu 1993. godine, drugi tim međunarodnih forenzičara, također okupljenih u Liječnike za ljudska prava, ponovno se vraća na mjesto lokacije OVČ.1 pri čemu je uočeno kako je lokacija sada zarasla u bujnu i korovitu vegetaciju, a nakon osiguranja pristupa na lokaciju, provedena je procedura elektronskog kartiranja kako bi se odredili točni gabariti grobnice. Od listopada 1993. godine, tim Liječnika za ljudska prava više nije pristupao grobnici sve do 1996. godine kada u voditeljstvu Clinta Johna Williamsona i Vladimira Dzure, istražitelja ICTY-a, temeljem podignute optužnice u predmetu Mrkšić i drugi, dolazi do konačne provedbe ekshumacije. Ista je provedena u razdoblju od 31. kolovoza do 4. listopada 1996. godine, uz prisutnost hrvatskih promatrača i srpskog promatrača, Časlava Nikšića (imenovanom je zabranjen daljnji dolazak na lokaciju nakon što je 12. rujna otkriven njegov pokušaj podmićivanja stražara za fotografiranjem lokacije). Operativni dio ekshumacije proveo je tim Liječnika za ljudska prava koje je predvodio dr. William Haglund.

Ekshumacija masovne grobnice Ovčara (izvor: V. Dzuro)

Trećeg dana od početka ekshumacije, 2. rujna 1996. godine, Liječnici za ljudska prava naišli su na crnu plastiku postavljenu tijekom preliminarnog istraživanja te je potvrđena lokacija masovne grobnice.  Prvi dio ekshumiranih posmrtnih ostataka prevezen je na Zavod za sudsku medicinu i patologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kako bi se provela identifikacija predvođena dr. Snowom. Dana 4. listopada 1996. godine ekshumirani su posljednji posmrtni ostaci od ukupno pronađenih 200 žrtava.

Pregled svih posmrtnih ostataka 200 žrtava proveden je u laboratoriju Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 5. listopada do 16. studenog 1996. godine. Pregledom socio-demografskih podataka, utvrđeno je kako je od ukupno 200 žrtava 198 muškog, a 2 ženskog spola pri čemu je prosječna starosna dob cijele grupe bila 32,5 godine, odnosno raspon dobi od najmanje 16 do najviše 72 godine.

Većina osoba je na sebi imala komade odjeće, u više slojeva, a prema opisima, 34% osoba je na sebi imalo odjeću koju obično nose bolnički pacijenti ili bolničko osoblje, kod 55% su pronađeni dokazi koji ukazuju na to da su se nalazili na bolničkom liječenju i to vidu bolničke odjeće, dokaza o liječenju, sa ili bez uočljivih povreda ili u vidu kombinacije navedenoga.

Od ukupnih 200 žrtava, za 95% trauma utvrđeno je kako su nanesene vatrenim oružjem i to na dijelovima tijela na kojima se nalaze vitalni organi – na području glave i/ili trupa.

Jedna žrtva preminula je od posljedica više ubodnih rana na trupu dok je jedna preminula od posljedica ubodnih rana na trupu te rana na glavi i trupu nanijetih vatrenim oružjem. Kod jedne osobe nisu mogle sa sigurnošću biti utvrđene traumatske povrede vitalnih organa iako su utvrđeni značajni nalazi koji ukazuju na traume ekstremiteta, što je karakteristično za smrt prouzročenu djelom nasilja sa smrtnom posljedicom. Tek kod sedam osoba uzrok smrti nije mogao biti objektivno određen odnosno nisu se sa sigurnošću mogle potvrditi traumatske povrede vitalnih organa.

Dr. Clyde Snow tijekom obrade posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu (Izvor: G.Peress)

Od ukupno 200 ekshumiranih posmrtnih ostataka, 192 žrtve su identificirane i to 93 klasičnom metodom identifikacije putem prepoznavanja obilježja, a 99 putem analize DNK.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

NASLOVNA FOTO – Ekshumacija masovne grobnice Ovčara (Vladimir Dzuro)

IZVORI

  1. http://www.hlc-rdc.org/Transkripti/vukovarska/Transkripti/2006/Vukovarska-trojka-svedok-Hajdar-Dodaj-svedok-P-011-8.03.2006..pdf
  2. http://www.hlc-rdc.org/Transkripti/vukovarska/Transkripti/2006/Vukovarska-trojka-P-011-9.03.2006..pdf
  3. Završni izvještaj Komisije stručnjaka UN-a osnovane na temelju Rezolucije 780 Vijeća sigurnosti (1992) Dodatak X.A. Masovna grobnica OVČARA kraj Vukovara, UNPA Sektor Istok.
  4. Izvještaj o preliminarnom istraživanju lokaliteta masovne grobnice u blizini Vukovara u bivšoj Jugoslaviji, 19. siječnja 1993. godine, Liječnici za ljudska prava, Boston, Massachussetts
  5. Stover, E. i Peress, G. (1997) The Grave at Vukovar, Smithsonian mag. Uz pretplatu dostupno na: https://www.smithsonianmag.com/history/the-grave-at-vukovar-1-47202940/
  6. Dzuro, V. (2017). Vyšetřovatel. Prag: Grada Publishing.
  7. Slučaj Ovčara: 14 godina čekanja pravde. Dostupno na: http://www.hlc-rdc.org/?p=34727
  8. Jonjić, T. (2013) Razaranje Vukovara i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. U: Dražen Živić, Sanja Špoljar Vržina, Vinicije B. Lupis i Sandra Cvikić, ur. Vukovar 91′ – Istina i/ili osporavanje. Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
  9. Šola, I. (2013) Renarativizacijska destrukcija vukovarske epopeje. U: Dražen Živić, Sanja Špoljar Vržina, Vinicije B. Lupis i Sandra Cvikić, ur. Vukovar 91′ – Istina i/ili osporavanje. Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
  10. Evidencija osoba nestalih u Domovinskom ratu i Evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa (stanje na dan 22.IX.2020.)

O autoru

Ana Filko

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja