Domovinski rat Izdvojeno Povijest

Pontonski most na Maslenici 1993. – na meti strategije realne prijetnje (prvi dio)

Plod operacije Maslenica koncem siječnja 1993. bilo je oslobođenje dijela okupiranih naselja u Ravnim kotarima i odbacivanje srpskih snaga od prometnice Zadar – Rovanjska, čime je omogućena obnova kopnenog povezivanja Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Neizbrisiva je slika podignute hrvatske zastave na srušenom masleničkom mostu. Već je 30. siječnja 1993. predsjednik Tuđman položio kamen temeljac novog Masleničkog mosta. Uslijedili su mjeseci teških pješačkih i artiljerijskih borbi u Ravnim kotarima i okolini Novigradskog mora, tijekom kojih se oblikovala crta bojišta. Unatoč uspjesima hrvatske vojske i policije, prostor Masleničkog mosta ostao je i dalje na dometu krajinske dalekometne artiljerije sve do oslobodilačke operacije Oluja.

Kao privremeno rješenje prijelaza preko Novigradskog mora u srpnju 1993. započeta je izgradnja pontonskog mosta. Sam most i povezanost ovog dijela Hrvatske bile su jedan od ciljeva strategije realne prijetnje (ili odmazde) koja je osmišljena u vojnim vrhovima bivše JNA, a stručno ju je oblikovao vojni teoretičar, general-potpukovnik prof. dr. Radovan Radinović. Vatrena moć odnosno artiljerijske postrojbe pobunjenih Srba trebale su preciznim udarima po vitalnim objektima Hrvatske, što je podrazumijevalo i ključne prometnice, odvratiti vodstvo RH od pokretanja napada na prostore pod kontrolom Knina. Koncem siječnja 1993. Komanda 7. (kninskog) korpusa zapovjedila je Komandi Operativne grupe 1. da raketnim sustavom Orkan vrši „ometanje u rejonu Maslenice“. Uskoro, 10. veljače Komanda korpusa izvijestila je podređene postrojbe: „Maslenički prolaz je u dometu naših oruđa i oružja i nikakvi radovi na izgradnji pontonskog mosta nisu mogući bez prestanka sukoba“. Hrvatskoj je predviđeno da polako „umire u agoniji“, dok je u krajinskom tisku, pontonski most pogrdno nazivan Tuđmanovim „Potemkinovim selom“ i „Brozovim preskakanjem Neretve“.

Prijelaz preko Masleničkog ždrijela bio je sastavni dio sastanaka hrvatskih i srpskih pregovarača, pod okriljem međunarodnih predstavnika. Jedna od poteškoća oko nadležnosti i kontrole objekta bila je i činjenica da je jedna strana mosta bila u zaštićenoj zoni UN-a, a druga u „ružičastoj zoni“. Trajno odustajanje pobunjenih Srba od značajnih objekata – brane Peruća, zračne luke Zemunik i Masleničkog mosta (koje su izgubili u operaciji Maslenica) –  izazivalo je nezadovoljstvo i otpore u političkom životu RSK, kao  i među srpskim stanovništvom, sjeverne Dalmacije napose. Na jednom od sastanaka u Ženevi (6.-8. srpnja 1993.), hrvatska strana je iskazala namjeru otvaranja zračne luke Zemunik i postavljanja pontonskog mosta na Maslenici, odnosno početak provedbe Rezolucije 847 Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se navodi potreba osiguranja nesmetanog prometa preko masleničkog tjesnaca, za što je Republika Hrvatska postigla javnu ili prešutnu suglasnost većine zemalja. Glavni štab Srpske vojske Krajine svojom je informacijom o vojno-političkom i sigurnosnom stanju ukazao da neće dozvoliti da „ jednostranom odlukom Hrvati postavljaju i koriste Maslenički most….a vojska će raditi po odluci k-danta SVK“. Srpska strana predviđala je početkom srpnja 1993. novi udar hrvatskih snaga. Međutim, pregovarački proces doveo je do sporazuma koji je potpisan u Erdutu 15. srpnja 1993. godine. Potpis na sporazum dao je ministar vanjskih poslova srpske paradržave, Slobodan Jarčević, a sutradanhrvatski ministar pomorstva, prometa i veza, Ivica Mudrinić. U točki 4. određeno je da „S povlačenjem hrvatskih oružanih snaga i policije shodno tački 1, Maslenički most, aerodrom Zemunik i brana Peruća biće pod ekskluzivnom kontrolom UNPROFOR-a. Gradnji pontonskog mosta može se pristupiti pošto obe strane potpišu ovaj sporazum“. Sukobljene strane bile su očito spremne na kratkoročnu nagodbu. Kninsko vodstvo htjelo je izbjeći mogućnost općeg hrvatskog napada kojem bi povod bilo sprječavanje izgradnje pontonskog mosta, a Zagrebu nije odgovaralo jačanje sukoba, pogotovo s obzirom na rasplamsavanje bošnjačko-hrvatskog sukoba tijekom ljeta 1993. u Bosni i Hercegovini.

Srpska strana ultimativno je zahtijevala da se do 31. srpnja Hrvatska vojska i policija povuku s tog područja, uz prijetnju granatiranja i potapanja mosta na Maslenici te djelovanja po aerodromu “Zemunik” i HE Peruća. No hrvatske snage se nisu povukle, jer je hrvatsko vodstvo tražilo da srpska strana prvo ispoštuje rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o povlačenju srpskih snaga iz “ružičastih zona” (Rezolucija VS UN 762 iz 1992. godine), što srpska strana nije provela te su ova područja, koja nisu bila sastavnim dijelom UNPA, ostala pod kontrolom pobunjenih Srba iako je rezolucijom izričito navedeno da se ona vrate pod vlast hrvatske države.

Netom prije otvorenja Cedric Thornberry, šef civilnog sektora UNPROFORA-a, upozorio je hrvatsku stranu da bi otvaranje Maslenice i Zemunika bio jednostran akt, naspram očekivanog dogovora sukobljenih strana, s čime se hrvatska strana nije složila. Vijeće sigurnosti UN-a 16. srpnja poslalo je vodstvu RH isti zahtjev, što je i objavljeno u hrvatskom tisku, kritizirajući također srpsko granatiranje hrvatskih gradova. Hrvatski ministar vanjskih poslova, Mate Granić, izjavio je za tisak da se od Maslenice ne odustaje te da će pontonski most biti otvoren zbog civilnih, humanitarnih i gospodarskih razloga, a javni odgovor predsjedavajućem Vijeća sigurnosti, Boutrosu Boutrosu Ghaliju uputio je i predsjednik RH.

U Kninu je pak 17. srpnja održano više sastanaka predstavnika vojnog i političkog vrha Krajine s visokim predstavnicima UNPROFOR-a i Vitalijem Čurkinom, zamjenikom ministra vanjskih poslova Rusije. Srpska strana tom je prilikom najavila snagama UN-a da će artiljerija SVK, ukoliko se hrvatske snage do 31. srpnja ne povuku, potopiti most na Maslenici te djelovati po Zemuniku i Perući. Vrhovni komandant SVK – predsjednik Krajine, Goran Hadžić naredio je da se od 18 sati 17. srpnja prekinu borbe na svim mjestima sukoba. Posebno je zabranio ikakvo djelovanje i otvaranje vatre u blizini Masleničkog mosta tijekom slijedećeg dana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dokumenti vojne provenijencije „Republike Srpske Krajine“ (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić – Ilija Vučur, Zagreb, prosinac 2009.

Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur.
Mate Rupić – Janja Sekula, Zagreb – Slavonski Brod, veljača 2010.

Dokumenti vojne provenijencije „Republike Srpske Krajine“ (srpanj-prosinac 1993.), ur.
Mate Rupić – Josipa Maras Kraljević, Zagreb, prosinac 2010.

Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj: 1990.-1995., Zagreb.

„Realna pretnja na delu“, Vojska Krajine, br. 4-5, srpanj-kolovoz 1993.

„Strategija realne prijetnje“, Vojna povijest, br. 69, prosinac 2016.

https://hrvatski-vojnik.hr/abeceda-vro-maslenica/
digitalna arhiva Slobodna Dalmacija

https://digitallibrary.un.org/record/168905#record-files-collapse-header

Resolution 847 (1993) / adopted by the Security Council at its 3248th meeting, on 30 June 1993.

https://hrvatski-vojnik.hr/prilozi-za-razumijevanje-uzroka-i-posljedica-vojno-redarstvene-akcije-medacki-dzep-dzep-93-ii-dio/

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1994_07_56_1015.html

FOTO: IZVOR – Slobodna Dalmacija, 3. kolovoza 1993., str. 1

O autoru

Domagoj Štefančić