Izdvojeno Jezik Kolumne Domagoj Vidović Kultura

Ogled o hrvatskoj psihopatologiji

Kome zvono zvoni?

„Gle gor din-don“, kazivala mi je mati istim riječima kojima sam se, uz mot da pogled svoj svrnu na zvonik Svetoga Jere, obraćao prvo Vladi, pa Ameli, pa Ivanu. Kad su poodrasli, penjali smo se na kampanel do zakračunatih vrata i dohodili do „molega din-dona“ kako bi i oni sami zazvonili sa Svete Lucije, Gospe od Botka i Svetoga Roka. Po zvuku smo zvona znali kad treba poteći na objed, kad se maknuti s plaže ili vratiti iz gore i kad se svečera vratiti domu, a kad smo i sami poodrasli, počesmo prepoznavati kad nam nosi radost, a kad tugu. Stoga se ljude zavičajne moglo prepoznati po tome što su i usred ljetne vreve napinjali uši kako bi razaznali zvuk i ispotiha se poglédali kad bi nosio tugu eda bi odgonetnuli kome zvoni posljednji zvon. Smrknula bi se načas lica, prošla bi kroz nas misao o vlastitoj nam prolaznosti i danu kad će zvono nama odzvoniti, a onda bismo se, za nekoliko dana, svi skupa uputili put Luke da se oprostimo od ukućanina, rođaka, prijatelja ili poznanika. Katkad bih se upitao kako li će izgledati moj odlazak jer igrom slučaja u Mistu nisam ni rođen ni kršten, u njemu niti živim niti ne živim (jer iz njega čitav život odlazim i vraćam mu se), pa me do mjesta na kojemu iščezavaju sve tuge neće ispratiti brecaj nego muk, i hoće li me, kao takva, kao čovjeka koji je životni vijek proveo i ovdje, i ondje, i nigdje, i negdje, ispratiti kakva molitva za duše u čistilištu kad već cijeli svoj zemaljski put provedoh u limbu.

Promjene u srpskim udžbenicima

            Sad kad smo kolumni vratili prvotni ustroj (s nekakvim poluknjiževnim uvodom koji možete pročitati ili preskočiti, kako vam drago), idemo na posao. Dogodilo se, naime, nešto što nisam doživio tijekom radnoga vijeka, a, koliko me pamćenje služi, ni za života. Ministarstvo prosvjete, znanosti i tehnološkoga razvoja Republike Srbije zatražilo je izmjenu spornoga dijela školskoga udžbenika u kojemu je stajalo kako je hrvatski jezik tek jedno od imena srpskoga jezika. Možda vam se to ne čini ničim posebnim, no kao sudioniku sastavljanja barem desetak priopćenja i piscu brojnih znanstvenih i popularnih članaka u vezi s posezanjima naših istočnih susjeda za hrvatskom jezičnom, književnom i inom kulturnom baštinom, ta me naizgled sitna pobjeda čini iznimno sretnim, ponajprije zato što je izborena suradnjom vojvođanskih Hrvata i njihovih predstavnika s hrvatskim znanstvenim i kulturnim ustanovama uz nužan diplomatski pritisak. Jamačno je ta pobjeda pokazatelj predstavnicima vojvođanskih Hrvata na čelu s Tomislavom Žigmanovom da im trud nije bio uzaludan. Pobjedu je tek malo zasjenilo u najmanju ruku neobično ponašanje hrvatskoga veleposlanika u Srbiji, no nije ni prvi ni zadnji put da su nekome našem političaru domjenci i maskenbali važniji od interesa hrvatskoga naroda i države. S druge bi strane barem hrvatskim kulturnim i znanstvenim trudbenicima moralo biti jasno da se, kad se borimo za hrvatstvo Bunjevaca, ujedno borimo za hrvatstvo svih Hrvata štokavskih ikavaca, a da se, kad se borimo za hrvatstvo Šokaca, borimo za dokazivanje povijesne prisutnosti Hrvata u sjeveroistočnoj Bosni (gdje Hrvata, hvala Bogu, još ima) i Podrinju (gdje ih stoljećima nema iako je po podrinjskome franjevačkom samostanu u Srebrenici prozvana Franjevačka provincija Bosna srebrena).

Ogled o sljepoći

Pobjeda je tim veća stoga što hrvatska kulturna i znanstvena javnost nije pretjerano zainteresirana za položaj svojih sunarodnjaka izvan domovine. Uputio je na to nedavno vojni povjesničar Davor Marijan navodeći primjer Enciklopedije Jugoslavije za potrebe čije su izrade muslimanski (današnji bošnjački) povjesničari doslovce izmislili srednjovjekovno slavensko pleme Bosna te izmišljotinu pokušali podvaliti u jedan od svezaka. Nisu u tome uspjeli samo zato što su njihov uradak pomno pročitali srpski povjesničari. Domovinskih se Hrvata to tad nije ticalo.

Širi su odjek u javnosti još od razdoblja Lijepe nam Bivše izazivala isključivo posezanja za dubrovačkim hrvatskim književnicima. Zanimljivo je da sličan i istodoban pokušaj otimanja bokeljskih hrvatskih književnika nije izazvao gotovo nikakav odgovor hrvatske opće javnosti, a i kulturni su trudbenici, uz časne iznimke poput Slobodana Prosperova Novaka i Nenada Vekarića, uglavnom prespavali uvrštavanje hrvatskih bokeljskih književnika u ediciju Deset vekova srpske književnosti. Nažalost, bokeljski je odvjetak hrvatske književnosti poslužio i za izmišljanje crnogorske renesanse i baroka, čemu su, po dobroj staroj navici, obol dali i neki uživatelji hrvatskoga gostoprimstva, ali i neki Hrvati. O tome vidu hrvatske psihopatologije mogla bi se napisati crtica za nikad napisanu kroniku hrvatskoga samouništavanja.

Krsna slava i Hrvati

Na udaru se posezanja još od početka XX. stoljeća našla i zapadna Hercegovina, etnički najhomogeniji dio hrvatskoga narodnog prostora. „Zar i oni? Kako?“, upitat ćete se. Odgovor je vrlo jednostavan: većina je Hrvata u zapadnoj Hercegovini, poput njihovih susjeda u istočnoj Hercegovini te Imotskoj, Vrgorskoj i Neretvanskoj krajini (o čemu je nedavno pisao Ivo Mišur), imala krsnu slavu. To što navedeni običaj i danas u nekome obliku i pod nekim imenom (slava, krsna slava, krsno ime, krsnice itd.) baštine Hrvati od Bara u Crnoj Gori do Vrulje u Makarskome primorju (dakle, i u krajevima u kojima pravoslavaca nikad nije bilo), nije omelo srpske etnologe da ga proglase isključivo srpskim i pravoslavnim (iako je još Ćiro Truhelka upozoravao da krsnu slavu nemaju pravoslavni narodi poput Rusa, Bugara i Grka, ali imaju Albanci katolici). Obrazac je vazda isti: običaj dijela Srba (jer ni svi Srbi nemaju krsnu slavu) koji nije isključivo srpski (jer ga uz Hrvate imaju, primjerice, Albanci, Makedonci i Vlasi) postaje krunskim dokazom da su svi koji ga baštine Srbi (dala bi se povući analogija s tezom da su svi štokavci Srbi koju je najjednostavnijim logičkim postupkom nedavno oborio Marito Mihovil Letica). Pojavili su se stoga i popisi navodnih pokatoličenih Srba u Hercegovini i južnoj Dalmaciji u koji su uvrštena i prezimena za koja se pouzdano zna da su imala katoličke nositelje jer su ih nosili katolički svećenici poput Ilije Boškovića iz Orahova Dola u Popovu u istočnoj Hercegovini, strica Ruđera Boškovića. Međutim, čak ni ta činjenica nije omela naše susjede u pokušaju krivotvorenja Boškovićeva podrijetla. Kolika je moć takvih krivotvorina, svjedoči i jedan moj nedavni razgovor s kolegom. „Znaš, mutna je povijest Dubrovnika. Uostalom, i otac je Ruđera Boškovića bio Srbin“. Uputih ga da mu odgovorim na rodoslovlje popovskih Boškovića. Objavio ga je u 13. broju Humskoga zbornika naslovljenom Od Dubrave do Dubrovnika 2011. (urednik: don Ivica Puljić) povjesničar i arhivist Marijan Sivrić. Iz njega je i priloženih dokumenata razvidno da su navodni pravoslavni korijeni jednoga od vodećih hrvatskih znanstvenika tek sanak pusti. Nažalost, u hrvatskoj javnosti prevladavaju protivnici revizionizma jugoslavenskih dogma, pa čak i kad dokažete da je negdašnja dogma čista laž, ne prođete dobro. Čemu se onda čuditi kad izravno posezanje za tradicijom više od 300.000 Hrvata koji su imali ili još imaju krsnu slavu, ne nailazi ni na kakav odjek u Hrvatskoj?

Mladac i more

U malome mistu kraj mora bijah svjedokom neobična prizora. Negdje u suton ugledah ribarski štap učvršćen za dječja kolica. Dok je otac ćakulao sa znancem, prilagodih vlastitu putanju da vidim jesu li prazna. „Mate, borati, jel’ ti to mali u kolicima? Nadan se kako nećeš ćapat sabljarku da ne bi mora plivat za diteton?“, stari mi morski vuk odgovori na upit dok je Mate iz usta izbacivao kolute dima u obliku koluta patagonskih liganja. I vidje Bog da nije dobro, i posla ženu po Matu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.