Ilok i iločki kraj u Domovinskom ratu (prvi dio)

Uvod

Domovinski rat razdoblje je novije hrvatske povijesti koje je uspješno dovelo do dugo očekivane samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Hrvatski narod za svoja prava borio se stoljećima, a u suvremenoj povijesti (u 20. stoljeću) proživio je dvije Jugoslavije. U obje Jugoslavije hrvatski narod teško se mogao boriti protiv srpskog nametanja ideje Velike Srbije i centralističkoga upravljanja državom. Česte nesuglasice, kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji između naroda koji su tada živjeli u njoj dovodili su do raznih problema. Bilo je to burno vrijeme hrvatske povijesti s puno nesuglasica između Hrvata i Srba, ali i vrijeme čestih političkih atentata, smjenjivanja nepodobnih ljudi, zabranjivanja rada političkih stranaka, zabranjivanja hrvatskih nacionalnih obilježja i sl. Svi ti događaji i nesuglasice počeli su kroz vrijeme stvarati velike nesuglasice među narodima u obje Jugoslavije, a posebice u drugoj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine. Nakon njegove smrti nastupila je velika društvena i gospodarska kriza na području cijele Jugoslavije. Kako je kriza iz dana u dan bila sve veća, povećavao se i broj štrajkova unutar države. Od početka do kraja 80-ih godina ta brojka nezaustavno je rasla kao rezultat nezadovoljstva naroda gospodarskom i političkom situacijom unutar države.

Cjelokupna situacija unutar Jugoslavije nakon Titove smrti vodila je prema rastu velikosrpske ideje i bojazni hrvatskog naroda, ali i drugih naroda u Jugoslaviji za svoju budućnost. Mnogi su faktori polagano dovodili Jugoslaviju do propasti. Neki od njih sigurno su Memorandum SANU iz 1986., VIII. sjednica CK SK Srbije 1987., preuzimanje vlasti u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu te republici Crnoj Gori od strane Miloševićevih ljudi krajem 1988. i početkom 1989., protuhrvatski miting 1989. na području Knina, XIV. izvanredni kongres SKJ, Odluka o raspisivanju izbora za zastupnike za Sabor SRH s početka 1990., ali i mnogi drugi prije i nakon spomenutih. Cijela situacija koja je dovodila do pobuna Srba unutar Hrvatske, a kasnije i do otvorene agresije Srbije na Hrvatsku odrazila se i na iločki kraj koji se spominje u ovome radu. Poznata je granica Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag, granica tzv. velike Srbije. Unutar te granice nalazi se grad Ilok sa svojom okolicom, kao i velik dio teritorija današnje Republike Hrvatske. Važno je stoga reći nešto o situaciji koja je obilježila spomenuti grad i okolicu te hrvatski narod (ali i nacionalne manjine) na spomenutom području. U ovome radu naglasak je stavljen na situaciju koja je obilježila 1990. i 1991. godinu na tom području, zaključno s egzodusom koji je izvršen na tom području 17. listopada 1991. godine. Iločani su u to vrijeme (potkraj 1991.) ulazili u strašnu brojku od više od pola milijuna prognanika unutar granica Republike Hrvatske

Općenito o gradu Iloku

Grad Ilok nalazi se na krajnjem istoku današnje Hrvatske. Smješten je na desnoj obali rijeke Dunav, a nasuprot njemu (na lijevoj obali Dunava) nalazi se Bačka Palanka. Most 25. maj (kako se zvao potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina) spaja ta dva grada preko Dunava. Ilok se nalazi u Vukovarsko – srijemskoj županiji 35 kilometara udaljen od Vukovara. U neposrednoj okolici grada Iloka nalaze se sela Šarengrad, Bapska i Mohovo koji će se također spominjati u ovome radu. Ilok je poznat po nekim od svojih povijesnih obilježja među kojima su: grb grada iz XVI. stoljeća, Fruška gora i vinogorje koje se na njoj nalazi, crkva svetoga Ivana Kapistrana, dvorac Odescalchi, te iločke zidine. Godine 1991. Ilok je prema popisu stanovništva imao 6775 stanovnika, od čega je 4 248 Hrvata (62,70 %). Slovaka je bilo 1157 ili 17,07 %, Srba 484 ili 7,14 %, Jugoslavena 474 ili 6,99 % i 412 ili 6,08 % ostalih. Od ukupnoga broja stanovnika općine Vukovar u to vrijeme (84 189 stanovnika) udio stanovnika Iloka bio je nešto veći od 8 %

Općenito o Iloku krajem 1989. i 1990. godine

Kako u stvaranju suverene i samostalne Republike Hrvatske, tako i u obrani grada Iloka od agresorske vojske jednu od najznačajnijih uloga odigrala je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Svoju osnivačku skupštinu HDZ je održao 30. prosinca 1989. godine u Šarengradu, u siječnju 1990. u Bapskoj, te u veljači iste godine u Iloku. Oko mjesec dana poslije u noći sa 25. na 26. ožujka 1990. događa se incident na pravoslavnom groblju u Iloku. „Nepoznate osobe srušile su nekoliko nadgrobnih spomenika na pravoslavnom groblju u Iloku za što su odmah bili optuženi Hrvati.“ Bilo je jasno vidljivo kako su događaj inscenirali Srbi koji su željeli da se za incident optuži iločke Hrvate. Fra Marko Malović navodi podatak kako je srušeno 17 spomenika, a dosta grobova je oštećeno te je bilo i dosta pobacanih križeva.

Na izborima u proljeće 1990. u Hrvatskoj HDZ odnosi uvjerljivu pobjedu i dolazi na vlast u Iloku, ali i okolnim mjestima (Šarengrad, Bapska i Mohovo). Na razini općine Vukovar pobjeđuje SKH – SDP. Oko polovice lipnja u Vukovaru je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS). Nešto više od dva mjeseca kasnije u Iloku je oformljena nova skupština mjesne zajednice predvođena HDZ-om i HKDS-om (Hrvatskom kršćanskom demokratskom strankom). Već dva dana kasnije HKDS je organizirao sastanak za čelnike stranaka koje djeluju na području vukovarske općine zbog dogovora o smirivanju situacije. Na sastanak se ne odazivaju SDS i Slavko Dokmanović koji je bio predsjednik SO (skupštine općine) Vukovar, kandidat SKH – SDP-a, po zanimanju inženjer. Rodom je iz Trpinje, a potpisnik je Deklaracije o autonomiji Srba u Hrvatskoj. Bio je izabran u Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj. Potkraj srpnja 1991. povukao se sa spomenute pozicije.

Polovicom kolovoza 1990. započele su pripreme za obranu Iloka i okolice, a prvo oružje stiglo je oko dva i pol mjeseca kasnije. Bilo je to naoružanje od samo desetak pušaka. Nedostatak kvalitetnog naoružanja, kao i naoružanja općenito, bio je jedan od presudnih faktora u nemogućnosti kvalitetne obrane grada Iloka u vremenima prije protjerivanja Iločana i mještana okolnih sela iz njihovog kraja. U kolovozu sljedeće godine pripadnici ZNG-a nabavljaju novo oružje i raspolažu s oko 250 automatskih pušaka za Ilok i okolna mjesta.

Ilok i iločki kraj 1991. godine

Sredinom travnja 1991. Izvršni savjet Gradske zajednice Ilok donio je važnu odluku o tome kako je nužno formirati i imenovati stožer za obranu mjesta. „Pojedini građani, samoinicijativno, različitim kanalima nabavljaju oružje, a u radionicama izrađuju mine i bombe.“ Idućeg mjeseca isti taj stožer donio je važnu odluku koja se ticala blokade Iloka. Dana 2. svibnja 1991. u Borovu Selu srpski su teroristi ubili 12 hrvatskih policajaca (redarstvenika). U to vrijeme u Ilok je došla vijest o tome kako četnici iz Srbije spremaju napad na Ilok. Upravo to je bio razlog za donošenje odluke o blokadi Iloka. Blokade su postavljene na ulazu u Ilok iz pravca Šida, Neština, a blokiran je i most 25. maj. Pet dana kasnije most su blokirale snage JNA svojim tenkovima, a u pomoć im pristižu i ratni brodovi na rijeci Dunav.

Važno je napomenuti kako su u Ilok početkom lipnja došle snage Zbora narodne garde (ZNG), točnije, satnija. Malović navodi podatak o 110 pripadnika satnije na čelu sa zapovjednikom Ivanom Grbavcem zvanim Kobra. Oni se smještaju u bazi Principovac koja će kasnije biti česta meta vatrenih napada od strane JNA. Nešto manje od mjesec dana kasnije, 8. srpnja 1991., na mostu 25. maj dolazi do napada JNA na vozilo iločke policije. Pogiba Goran Štipak rodom iz Šarengrada, a trojica njegovih kolega bivaju ranjeni. Malović navodi kako su ta trojica bila Darinko Papak iz Iloka, Željko Malekinušić iz Opatovca i Đuro Lukšić iz Ilače. Isti dan ostao je zapamćen u novijoj hrvatskoj povijesti po tome što je tada Zoltan Hadrava uništio prvi neprijateljski tenk u Domovinskom ratu. Zoltan Hadrava bio je Iločanin u sastavu ZNG-a (kasnije Tigrova). Dan poslije događa se napad zrakoplova JNA na bazu ZNG-a na Principovcu. Dvojica vojnika su ranjeni, a dvojica pogibaju.

Potkraj srpnja događaju se dva napada na Ilok. JNA i hrvatske snage u čestim su sukobima, a situacija je svakim danom sve napetija. Nekoliko dana nakon drugog napada na Ilok (2. kolovoza 1991.) snage JNA zauzele su bazu Principovac u kojoj su do tada bile snage ZNG-a. Baza Principovac nalazi se na povišenom području nedaleko grada Iloka te pruža izvrstan pregled na sam grad i neposrednu okolicu što je bilo od velike važnosti za ZNG, ali i za JNA čije snage su je preuzele. Napeta situacija na području cijele općine Vukovar u to vrijeme dovela je do toga da je Ilok već sljedeći mjesec ostao spojen samo jednim prometnim pravcem s ostatkom slobodnog teritorija Republike Hrvatske što daje jasnu predodžbu o tome da se vojno – politička situacija iz dana u dan naglo zaoštravala. U takvoj situaciji Ilok je u sve težem položaju i postaje vidljivo da će se zbog svoga položaja na samom istoku Hrvatske uskoro naći u izolaciji od ostatka Hrvatske ukoliko se nešto ozbiljnije ne promijeni. Potkraj mjeseca (24. rujna 1991.) te prognoze se ostvaruju, a Ilok ostaje u totalnoj teritorijalnoj blokadi. Od tog trenutka Ilok više nije povezan niti jednim prometnim pravcem sa slobodnim teritorijem Hrvatske. Na područje Iloka krajem rujna došli su i promatrači Europske zajednice koji su mještanima savjetovali odlazak u progonstvo koji će se dogoditi nekoliko tjedana kasnije.

Situacija početkom listopada takva je da su prepiranja JNA i hrvatskih snaga sve češća. Dana 2. listopada 1991. JNA je dala ultimatum o potpunom razoružanju (predaji naoružanja). Jedan od zahtjeva je i vraćanje tenka T-55 koji su hrvatske snage zarobile u borbama kod Tovarnika, a koji je krajem rujna dovezen na područje Iloka.  Dva dana kasnije, 4. listopada 1991. ta predaja tenka se dogodila, ali su prije toga hrvatske snage tenk onesposobile za daljnju borbu. Time su htjeli dobiti na vremenu jer tenkom se nisu mogli koristiti za obranu grada zbog nedostatka streljiva za njega. Situacija je svakim danom sve napetija što je vidljivo i 6. listopada kada se događaju minobacački napadi na Lovku kod Iloka. Isti taj dan ostao je upamćen kao dan kad je oko 2 500 žena otišlo k mostu 25. maj s bijelom zastavom tražeći mir. Do mira nije došlo jer egzodus stanovnika Iloka i okolice dogodio se nakon nešto više od deset dana poslije spomenutog događaja.

Dana 12. listopada 1991. donesena je odluka o održavanju referenduma na području Iloka. Dan kasnije referendum je održan, a na njemu se 71 % građana izjašnjava protiv predaje JNA. Za odlazak u progonstvo izjašnjava se 76 % građana. Iz ovoga je vidljivo kako se hrvatski narod na području Iloka i okolice nije želio prepustiti snagama JNA, ali je odlučio da bi se odlaskom u progonstvo moglo spasiti mnoge nevine živote. Samo dan nakon održavanja referenduma u Šidu (Vojvodina) potpisan je Sporazum o uvjetima progonstva stanovnika Iloka i susjednih mjesta. Sporazum je potpisan uz prisutnost generala JNA Dragoljuba Aranđelovića i triju predstavnika Europske misije.

Dan 17. listopada 1991. dan je koji će zauvijek ostati urezan u sjećanja građana Iloka i okolice, ali i njihovih potomaka. Uz prisutnost promatrača Europske zajednice dogodila se predaja oružja snagama JNA, a sve to prema unaprijed dogovorenim pravilima. Toga dana 65 policajaca zadržalo je svoje oružje kako bi pratilo kolonu ljudi koji su napuštali Ilok. Iz grada Iloka, prema procjenama, prognano je između šest i deset tisuća ljudi. Batorović i Kraljević navode podatak kako je u Iloku početkom listopada 1991. bilo oko 15 000 ljudi, od kojih su više od dvije trećine prognanici. Snage JNA svoje su tenkove usmjerile prema koloni prognanika, a istovremeno su vojnici JNA pregledavali sve prognanike prije odlaska iz grada. Odmah po odlasku konvoja iz grada u njega dolaze okupatorske snage. Započinje pretres kuća. Jedan manji dio stanovnika odlučio se za ostanak u Iloku. Bili su to uglavnom stariji i nemoćni ljudi, a s njima je ostalo i ponešto mlađih ljudi koji su se ostali brinuti o njima. Svi oni redovito su pljačkani i maltretirani. Sve vojno sposobne osobe tjerane su na prisilno vojačenje u snage JNA i tako, zapravo, tjerane na borbu protiv vlastitog naroda. Batorović i Kraljević navode podatak kako su kuće Hrvata koji su ostali u okupiranom Iloku bile označavane bijelim krpama, a Hrvati su na rukavima morali nositi bijele vrpce. Procjenjuje se da se nakon progona stanovnika Iloka i okolice u grad uselilo oko 2 500 Srba, tzv. Miloševićevih kolonista. Važno je napomenuti kako su to, uglavnom, bili Srbi s područja zapadne Slavonije. Malović spominje kako je dana 18. listopada 1991. obavljen i prvi od sedam pretresa samostana u Iloku. Za vrijeme opsade bit će šest vojnih i jedan policijski pretres. Dan kasnije, 19. listopada Malović je posjetio šarengradsku crkvu koja je tada već bila opljačkana i devastirana. Slična situacija nastavlja se kroz čitavo razdoblje okupacije područja grada Iloka i okolice.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.