Tijek povijesti odnosa hrvatskog i srpskog naroda bio je vrlo interesantan i stoga je predmet brojnih istraživanja i radova. U hrvatskoj javnosti malo je poznata Hrvatsko-srpska koalicija s početka 20. stoljeća.
Zbog krize dualizma u Austro-Ugarskoj monarhiji došlo je do velikih promjena među njenim narodima. U Hrvatskoj dolazi mlada snaga s idejama novog kursa, na čijim temeljima nastaje sloga Hrvata i Srba te postanak koalicije koja će pokušati promijeniti državnu politiku i ojačati snagu hrvatskog otpora. Stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije bio je snažan udarac bečkoj politici dualizma i samom caru, odnosno kralju, koji nije smatrao da će biti moguće ikada ostvariti ciljeve Mađara za uvođenjem mađarskog kao zapovjednog jezika u vojsci ili pak pripojenje Dalmacije banskoj Hrvatskoj. Hrvatski su liberali “Riječkom rezolucijom” 1905. zatražili sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i obećali podršku mađarskoj opoziciji pod uvjetom da se Hrvatima zajamči bolji položaj u Ugarskoj. Stvaranje Hrvatsko – srpske koalicije bio je jedan od mnogih pokušaja hrvatske borbe za stjecanjem višeg stupnja samostalnosti.
Politika novog kursa nastala je kao reakcija na dotadašnju političku situaciju u Hrvatskoj. Mlada inteligencija odlučila je pokušati novim načinom vođenja politike ostvariti dugo željene hrvatske ciljeve. Iako je politika novog kursa nastala na dobrim temeljima, političari nisu mogli predvidjeti manjak podrške od strane Mađara. Monarhija još uvijek nije bila spremna dati određene ustupke podređenim narodima, a mađarska vladajuća garnitura nije bila spremna odreći se ekonomskih pogodnosti koje su dolazile iz Hrvatske.
U trenutku dolaska na vlast, Hrvatsko – srpska koalicija nije više mogla računati na politiku novog kursa budući je propala suradnja s Mađarima pa koalicija teži za provedbom ustavnih reformi – proširenjem izbornog prava i većim političkim slobodama. Već pri samim počecima djelovanja, u koaliciji dolazi do sukoba među pojedinim strankama. Za Hrvatsku je značajna bila konsolidacija Napredne stranke, koja se spaja s Dalmatinskom Demokratskom strankom, grupom mlade inteligencije okupljenom oko Josipa Smodlake. Naprednjaci izražavaju svoje antiklerikalne stavove u Koaliciji, smatrajući kako se crkva treba odvojiti od države i kako je potrebno izjednačiti sve religije, što izaziva otpor kod Hrvatske stranke prava, u kojoj svećenstvo ima važne pozicije.
Beč nastoji svim silama skršiti djelovanje Koalicije. Budući da je 1907. godina predviđena za obnovu financijske austro – ugarske nagodbe, Beč radi na tome da ne dođe do bilo kakvih nepovoljnih dogovora između Koalicije i Mađara. Izrađuje se program sanacije štete u Dalmaciji, koji nikada nije proveden, ali kojim se Dalmaciji davalo lažna obećanja kako ne bi stala uz Mađare. Velikoaustrijska ideja još uvijek ne nalazi puno pristaša u Hrvatskoj jer Starčevićeva ideja kategoričkog odbijanja suradnje s Austrijom još uvijek nije posve izumrla. Velikoaustrijski krugovi smatraju da se u Dalmaciji treba provesti dosljedna, jaka politika i vlast kako bi nestala svaka ideja novog kursa.
U Rijeci u jesen 1906. godine dolazi do protuhrvatskih demonstracija čime završava primirje s Talijanskom strankom, koja je do tada simpatizirala novi kurs. Do pravih sukoba između Koalicije i Mađarske dolazi na ekonomskom terenu – Mađarska koalicija predlaže parlamentu novi industrijski zakon, pri čemu odbija zahtjeve Hrvatsko – srpske koalicije da dobije garancije za državno pomaganje industrije. Za slabljenje Koalicije u Hrvatskoj zaslužan je Josip Frank koji pokušava onemogućiti rad Sabora i razbiti hrvatsko – srpsku slogu. No, ni Ugarska vlada ne podupire Hrvatsko – srpsku koaliciju zbog njenog utjecaja u Banovini. Banovina mora biti pod utjecajem Ugarske kako bi ona sačuvala pretenzije mađarskog imperijalizma na Balkan. Stoga proljeće 1907. godine donosi pad vlade Koalicije i slom politike novog kursa.
Koalicija je donijela pobjedu nad mađaronima u Hrvatskoj i veliku nadu javnosti u rješenje hrvatskog pitanja. Ipak, nije se uspjela održati na vlasti jer su je odlučujući faktori u borbi, Mađarska koalicija na vlasti, napustili. Svetozar Pribićević, prisjećajući se kasnije Hrvatsko – srpske koalicije, zapisao je: „Praktični program te koalicije težio je proširenju hrvatske autonomije revizijom hrvatsko – mađarske Nagodbe iz 1868., a idealni ujedinjenju i nezavisnosti cijeloga naroda. Taktika u borbi za praktičan program nikada nije smjela zanemariti idealan program.”
NASLOVNA FOTO – lokalpatrioti-rijeka.com
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
1.Svetozar Pribićević: IZABRANI POLITIČKI SPISI, Povijest hrvatskih političkih ideja, Golden marketing, Zagreb, 2000.
2.Mirjana Gross: VLADAVINA HRVATSKO – SRPSKE KOALICIJE 1906. – 1907., Institut društvenih nauka, Odeljenje za istorijske nauke, Beograd, 1960.
