Nadnevak koji povezuje prosinačke žrtve i Józefa Piłsudskoga

Naizgled je teško povezati prosinačke žrtve i poljskog vojskovođu (i državnika) Józefa (Klemensa) Piłsudskoga, jedan događaj važan za hrvatsku povijest i čovjeka važnoga za poljsku povijest. Iako je živio u vrijeme događaja nama poznatoga po prosinačkim žrtvama, Józef Piłsudski s tim događajem nema apsolutno nikakve veze. Zašto onda ovaj događaj i Piłsudski u istome tekstu? Upravo iz tog razloga što ih povezuje određeni nadnevak – 5. prosinca. Naime, prosinačke žrtve događaji su koji su se odigrali u Zagrebu upravo tog dana, a istoga dana – 51 godinu ranije – rodio se Józef Piłsudski.

Dana 5. prosinca 1918., samo četiri dana nakon proglašenja Kraljevine SHS (Prvoprosinački akt), u Zagrebu je organizirana proslava ujedinjenja te je tom prigodom planiran skup potpore proglašenom ujedinjenju. Nezadovoljni građani, koji nisu bili pobornici ujedinjenja, izražavali su svoje nezadovoljstvo proglašenjem ujedinjenja bez suglasnosti građana i potporu hrvatskoj republici. Kada su, predvođeni pripadnicima 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije (bivša austro-ugarska vojska) stigli na Trg bana Josipa Jelačića, na njih su vladine snage (snage Narodnog vijeća SHS) započele paljbu iz vatrenog oružja. Epilog priče bilo je smrtno stradanje i ranjavanje više desetaka prosvjednika – vojnika i civila. O ovome incidentu povjesničar M. Gabelica napisao je sljedeće: „Izvjesno je da je 5. prosinca 1918. godine dio momčadi zagrebačkih pukovnija i skupina civila krenula demonstrirati, naoružani puškama i strojnicama. Znanstveno je neobjašnjeno jesu li demonstrirali protiv provedenog ujedinjenja, protiv načina na koji je ujedinjenje provedeno, jesu li ih iskoristile talijanske tajne službe ili je riječ o socijalnom buntu izazvanom općom anarhijom i neimaštinom u zemlji. Znajući za vladinu protumjeru, demonstranti su oko 14 sati, s čime se slaže većina izvora, stupili na Jelačićev trg, gdje su ih, također naoružani puškama i strojnicama, dočekali odredi Narodne straže, zaklonjeni u zgradama oko trga. Međusobno puškaranje počelo je tek nakon neuspjelih pregovora, a potrajalo je do 15 sati.“

Ubrzo su uvedene izvanredne mjere koje su ograničavale, odnosno zabranjivale javna okupljanja i oglašavanja. Prosinačke žrtve ostale su upamćene kao simbol otpora ujedinjenju, odnosno uspostavi Kraljevine SHS, države za koju se pokazalo da su u nju Hrvati, kako je to ranije prorekao Stjepan Radić, srljali kao guske u maglu. Prvi je to prosvjed od niza nezadovoljstava koja su pratila Kraljevinu SHS, a kasnije i Kraljevinu Jugoslaviju. Hrvati svoju ravnopravnost u spomenutoj državi nikada nisu izborili te je, kao posljedica svih loših događaja, 1941. došlo do rata i uništenja Kraljevine Jugoslavije. Osim navedenoga, ovaj događaj u hrvatskoj je historiografiji često spominjan kao želja velikoga dijela hrvatske populacije za uspostavom samostalne države.

Čak 51 godinu ranije, ali istoga dana (5. prosinca 1867.) rođen je Józef (Klemens) Piłsudski, jedna od važnih osoba poljske povijesti, vojskovođa i državnik. Piłsudski, inače sudionik Prvoga svjetskog rata (ustrojio poljske legije – Savez strijelaca), smatra se poljskim državnikom koji je u studenome 1918., samo nekoliko dana nakon proglašenja poljske neovisnosti, od Namjesničkoga vijeća dobio državnu vlast na upravljanje kao „privremeni načelnik države“. U Varšavu se vratio 10. studenog 1918., nakon izlaska iz njemačkoga zatvora u Magdeburgu. Od 14. studenog praktički je glavna osoba u formiranju poljske politike i izgradnji poljske države. Šefom države ostao je do prosinca 1922, nakon čega se (privremeno) povlači s političke scene, što je objasnio sljedećim riječima (upućenim uoči predsjedničkih izbora i odbijanja kandidature): „Stalno sam zvijer u krletki u koju može pucati svaki smrdljivac… ali zaboravimo to. Najogavnije sam prošao i to je iza mene, neka se drugi sada s time muče. Četiri godine!“

Nakon četiri godine izbivanja s vlasti, 1926. odlučio se, nakon državne krize, vratiti u politiku izvevši u svibnju državni udar kojim se, uz pomoć vojske, ponovno domogao vlasti. Službeno je u naredno vrijeme predsjednik bio Ignacy Mościcki, ali je vlast praktički bila u rukama Piłsudskoga. Njegova vladavina upamćena je kao autoritarna vladavina. U političkome životu poljske održao se do kraja života, ostavivši neizbrisiv trag u stvaranju Poljske. Preminuo je 1935. od raka jetre. Njegov sprovod zapamćen je kao jedan od većih u poljskoj povijesti. Lijes s njegovim tijelom tri je dana bio izložen u Belwederu, a službena žalost proglašena je, osim u Poljskoj (šest tjedana), u Francuskoj, Njemačkoj i SSSR-u. Nakon tri dana lijes s tijelom prevezen je u Varšavu u katedralu, gdje je bio naredna dva dana. Nakon toga održan je vojni mimohod njemu u čast te je tijelo prebačeno u Krakov. Oporučno je tražio da njegovo srce bude sahranjeno u Vilnu, a mozak predan na istraživanje sveučilištu u Vilnu, što je i napravljeno u skladu sa njegovom oporukom.

Kako ne bismo ostavili do kraja nepovezane spomenute događaje, treba napomenuti da Piłsudski ima još jednu poveznicu s hrvatskom poviješću, osim spomenutog nadnevka. Kip postavljen u Katowicama u Poljskoj, koji je trebao biti dio spomenika Šleskom ustanku, dao je izraditi hrvatski kipar Antun Augustinčić. Riječ je o konjaničkoj figuri Piłsudskoga koji je, iako izrađen prije Drugoga svjetskog rata, postavljen tek 90-ih godina 20. stoljeća, odnosno nakon pada komunizma u Poljskoj. Nakon poljskog natječaja 1936. za izradu Spomenika šleskom ustanku i Augustinčićeve pobjede u suradnji s arhitektom Dragom Galićem, krenula je njegova izrada.