U zemlji Tuge, Buge i petoro braće na svakodnevnoj razini je vidljiv agresivni fašizam koji nacionalnim, seksualnim, vjerskim i ostalim manjinama u stilu monstruozne obitelji iz Teksaškog masakra motornom pilom, ulijeva strah u kosti.
Prateći redovito medijsku, historiografsku, političku i inu scenu u Lijepoj našoj čovjek jednostavno dođe do zaključka kako je u ovoj točkici na karti svijeta, u najmanju ruku, umjetnost ostati živ i doživjeti starost bez da te netko iza Ugla dočeka s „ćakijom“. U zemlji Tuge, Buge i petoro braće na svakodnevnoj razini je vidljiv agresivni fašizam koji nacionalnim, seksualnim, vjerskim i ostalim manjinama u stilu monstruozne obitelji iz Teksaškog masakra motornom pilom, ulijeva strah u kosti.
Tako se osnivaju opskurne klerofašističke organizacije poput U ime obitelji na čijem sedlu jaše i čvrsto drži uzde eklatantna mrziteljica svega nehrvatskoga, krvavih očiju i vučjih očnjaka koja sa svojim ovcama ispranoga mozga na referendumskim štandovima s teškom artiljerijom i neskrivenom mržnjom dočekuje pedere, cigane, Srbe, Muslimane, Židove…
U mainstream intelektualnom orgijanju se usudio pojaviti i zatucani dr. sc. Nino Raspudić koji i u emisijama na nacionalnoj televiziji zapravo kao manjina u ime većine bezobrazno prkosi jadnim, nezaštićenim, manjinskim misliocima te im iz tjedna u tjedan stvara nelagodu i strah. Milan Ivkošić pak iz svoga ruralnoga, retrogradnoga imotskog ambijenta mrzi sve drugačije, pa tako javno napada čak i dvoje provjerenih dobročinitelja iz svoga kraja, majku Terezu Nedu Ukraden i Willya Brandta s ovih prostora Veljka Kadijevića te nacifašističkim jezikom od njih traži jezivu, totalitarnu gestu – ispriku.
Na čelu najmasovnije hrvatske stranke je osvjedočeni istrjebljivač manjih naciona u NDH i vjerojatni budući kancelar Tomislav Karamarko. Vrlo vjerojatno ćemo u našoj kifli po dolasku na vlast nacionalsocijalističkog HDZ-a imati prilike svjedočiti stavljanju u pogon stočnih vagona kojima će se prevoziti svi neistomišljenici u ponovno otvorene logore na kojima već kao sumanut radi Karamarkov pobočnik Vaso Brkić. Pa ćemo tako zasigurno biti zgroženi prizorima kako nad masovnim grobnicama prepunima srpske djece i žena sa sadističkim sjajem u očima u maskirnoj uniformi Vladimir Šeks krvavih ruku pali cigaretu i Ivani Maletić priča rasističke viceve dok u hladu ispod hrasta Ivan Šuker zubima čupa janjetinu otetu od srpskoga povratnika u Donjem Lapcu i zadovoljno gladi svoj masni, nacionalistički brk.
U europarlamentu nam sjedi bolesno nabrijana Ruža Tomašić koja europskim zastupnicima drži predavanje o Hrvatskoj do Zemuna i koja u Bruxellesu samo čeka belgijske Srbe da ih ritualno zakolje u ime svoje bolesne nacionalističke ideologije. Gospođa ide toliko daleko da je riskirajući živote svoje obitelji na otoku Korčuli raskrinkala lokalnoga narkodilera, Srbina Jakšu Cvitanovića Cvika koji ima i homoseksualne sklonosti i koji se samo borio za sretno odrastanje svojih sumještana.
Odemo li malo na naša sportska borilišta dolazimo do najvećeg problema za našu antifašističku budućnost. Naime podivljali ustašoidi na svakoj nogometnoj predstavi uzvikuju stari hitlerovski uzvik Za dom spremni nakon kojega skupno, ritualno, traže srpsku nejač po zagrebačkim parkovima. Usput i opletu po Romima i gayevima čije utjelovljenje vide u vladaru hrvatskoga nogometa Zdravku Mamiću, inače internacionalcu širokih vidika.
U Savskoj ulici u Zagrebu već mjesecima stoji podignut zloglasni šator prepun kriminalaca u crnim uniformama naoružanih do zuba oružjem različite vrste i patološkom mržnjom prema svemu drugačijem. Ljudi koji su sami sebi rezali udove i nabavljali polovna kolica na hreliću, zamislite, ometaju normalan prolaz slučajnih putnika namjernika, jer im je dosadno u životu i jer im je film ležati poput ovaca u toru u klerofašističkonacističkom šatoru i maltretirati sve ljude dobre volje.
Predsjednica koju smo netom izabrali već je napravila prvi korak prema rehabilitaciji ustaško-domobranskog pokreta maknuvši u bespuća povijesne zbiljnosti remek djelo hrvatskoga kiparstva, bistu sina svih naših naroda i narodnosti Josipa Broza Tita. Tim činom nam je svima dala kristalno jasnu poruku te je za očekivati da sad na red dođe i fizičko uklanjanje živih bića, a posebno onih koji su po svršetku drugoga globalnog rata uselili u bivše židovske nastambe u kojima su obitavali ustaški dužnosnici oko četiri godine, čuvajući ih svojim nasljednicima.
Na istočnome dijelu naše nam drage antifašističke domovine osnovao se zloglasni Stožer za obranu hrvatskog Vukovara čiji članovi u mračnim podrumima srijemskih katoličkih utvrda uredno izrađuju bombe i kuju morbidne planove o istrjebljenju ugroženoga pravoslavnog življa, a što se za sada manifestira kroz rušenja i skidanja ćiriličnih natpisa, by the way, istih onih koje su naša tisućljetna braća i prijatelji s istoka u najboljoj namjeri pokušali silom uvesti u grad 90-ih godina prošloga stoljeća. Pritom su se različitim humanim akcijama riješili većine onih koji nisu baš mogli glatko pročitati to isto pismo, a i ne samo njih. Pa su tako organizirali razna natjecanja u strijeljanju, zatim vojne i civilne vježbe, pa su organizirali natjecanja u poljoprivrednim radovima za koje su koristili čak 1097 tenkova i 984 transportera što je jedinstven slučaj u svijetu, zatim su domicilnom stanovništvu demonstrirali i ljepotu medicinskog posla tako što su ušli u bolnicu i ranjenike odveli u brojne hangare gdje su im zaliječili rane, te su naposljetku ljude koji su izdržali sve ove “igre bez granica” odveli u turistički posjet prekrasnoj susjednoj zemlji Srbiji u kojoj se mnogima svidjelo te se nikad više nisu vratili u staru postojbinu. I što sad nakon svega radi fuhrer Tomislav Josić koji je isto bio jedan od onih koji su iskušali luksuzne smještaje i perverznu hranu u Srijemskoj Mitrovici i Stajićevu u znak zahvalnosti? Osniva batinaške harange i postrojava crnokošuljaše koji čak ne dopuštaju mladim četnicima da u sportskoj dvorani u gradu na Vuki pjevaju ljubavne pjesme vojvodi Sinđeliću i Dragoljubu Draži Mihailoviću. CPAMOTA!!!!
Uz još stotine ovakvih primjera u modernoj neonacističkoj RH, manjinama se zbilja crno piše. Inspiraciju za pobrojavanje mračnih pojava u ostatku ostataka Jugoslavije dobio sam od Srpskog narodnog vijeća koje je nedavno objavilo rezultate istraživanja pod nazivom „Nasilje i nesnošljivost prema Srbima“. Pa tako ugroženi Srbi iz Hrvatske donose zaključke:
a) “…novo buđenje nacionalističke euforije i mobilizacije dijela veteranske populacije započelo odlukom aktualne Vlade da počne s temeljitim provođenjem Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina, kojim se propisuje ravnopravna upotreba manjinskog jezika u onim sredinama gdje one čine više od 33 posto stanovništva”.
Treba li uopće naglašavati kako je preživjelo stanovništvo Vukovara, koje, by the way, svakodnevno sreće u svome mikrosvijetu svoje nedavne krvnike, ubojice i silovatelje, a od kojih su neki zaposleni i kao hrvatski policajci, spontanim činom rušenja postavljenih tabli zapravo prvotno htjelo ukazati na tu nepravdu. A što se tiče „mobilizacije dijela veteranske populacije“, pri čemu se misli na tzv. Šatoraše, oni su svoje šatorsko krilo u ulicu nazvanu po bivšem zagrebačkom kupalištu, postavili dosta kasnije, odnosno potpuno nevezano za događaje u napaćenome hrvatskom Staljingradu.
b) „Kako pokazuju podaci MUP-a, u prethodnoj godini od ukupno 8 kaznenih djela motiviranih etničkom mržnjom, za njih tri utvrđeno je da su motivirana mržnjom prema osobama srpske nacionalnosti.“
Ukratko, u 365 dana u zemlji od 4 milijuna i 253 tisuće živih duša, od svih zabilježenih prijetnji, demoliranja, fizičkih napada i sl. (jer oni ovdje navode samo etnički motivirana djela, kao da su ona opasnija od regionalno, subkulturno i slično motiviranih nedjela), čak TRI su motivirana i potaknuta antisrpskom histerijom i sto posto je sigurno da su počinitelji upijali Strahote zabluda od Ante Pavelića i da kući obvezno posjeduju zavidnu privatnu kolekciju sabranih djela Mile Budaka dok se prije samih napada pomole u Palmotićevoj za dušu neprežaljenoga Poglavnika.
c) „Prikupljanjem podataka po prijavama pojedinaca i informacija objavljenima u medijima, Klub zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru i SNV-u zabilježili su 82 slučaja etnički motiviranog nasilja, nesnošljivosti i govora mržnje protiv Srba u 2014. godini.“
Dakle, bez da daju na uvid o kakvim točno prijavama se radi, možemo pretpostaviti da su među tih 82 nesretna događaja dominantni oni folklorni kakvih ima po cijeloj zemaljskoj kugli. Naime, ukoliko netko nosi T-shirt sa ušatim U ili u nekakvoj birtiji u Kostajnici verbalno opći sa srpskim majkama se diže na viši nivo dok se recimo reverzivna mržnja poput četničkoga orgijanja popa Igumana ili pjevanja oda radosti đeneralu Mladiću od strane njegovih nadobudnih pulena unutar svetoga Manastira Krka i to konkretno na području na koje su se naselili Janjevci izgnani s Kosova, ne označava etnički motiviranim nasiljem, nesnošljivošću i govorom mržnje.
d) „Grafiti nacističkih, fašističkih i ustaških simbola te poruke kojima se direktno poziva na fizičko nasilje prema Srbima postali su uobičajena pojava na javnim površinama.“
Osim grafita koji zbilja pozivaju na mržnju istaknuti su i oni koji se po meni tu ne bi trebali nalaziti. Recimo „Vukovar nikad neće biti Bykobap“ , „ Stop ćirilici u Vukovaru“ ili „Oluja 95“ s obzirom na kontekst nedavnih nesretnih događaja na tome području zasigurno ne spadaju u fašističke i nacističke parole, a pogotovo kada se uzme u obzir kako izgleda npr. proslava badnjaka u Borovu naselju kada se skupi povorka mladih razularenih „domicila“ sa šajkačama uz treštanje srpskih nacionalističkih budnica poput „Došla majka sina da potraži pa se javi đeneralu Draži…“ ili „Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo…“ I naravno još jedna mala sitnica. Da su mirotvorci iz SNV-a htjeli biti korektni onda bi pobrojali i sve ostale grafite koji izravno potiču na reakciju s druge strane. Natpisi poput „Ponovićemo Ovčaru“, „Srpski sinovi“ , „Delije Sever“ ili „Živ je Draža umro nije dok je Srpstva i Srbije“ u Vukovaru uz neizostavni umjetnički touch po grobljima i spomenobilježjima u vidu četiri S i sve to naravno na pismu dobrog starog Ćirila, je zapravo samo benigna pojava jer svi mi jako dobro znamo – Srbi su jedine iskonske žrtve na ovim prostorima.
e) „U 2014. godini se nije promijenila ni slika na sportskim terenima koji već godinama slove kao mjesta na kojima je sveprisutan govor mržnje.“
Je li govor mržnje na stadionima i u dvoranama ekskluzivitet Hrvata? Dok se kod nas uzvikuje Za dom spremni (bez obzira što uzvici i pokliči mijenjaju značenje ovisno o kontekstu vremena) koji velika većina ljudi koja sudjeluje u tome (provjereno s obzirom na autorov staž na stadionu) poistovjećuje isključivo sa borbom protiv velikosrpskog imperijalističkog fašizma iz proteklog sukoba, u samoj majci Srbiji na svakoj utakmici u kojoj gostuju klerofašisti iz susjedne Hrvatske kreće uredno antifašističko četnikovanje uz nezaobilazne ritmove „Marša na Drinu“ i ritualno paljenje „ustaških zastava“. Gotovo neprekidno traju i mirotvorni pjesmuljci poput „Ubij Ustaše“, „Ubij Hrvata da Šiptar nema brata“ ili „Ubij zakolji da Hrvat ne postoji“, a na baš svakom natjecateljskom happeningu dočekuje nas višemetarski transparent s natpisom „Ovčara“. Mislim da je suvišno i spominjati što se tek događa u susretima s Albancima ili Bošnjacima, a navest ću samo onu već legendarnu „Nož žica Srebrenica“. Pa neka nepristran čitatelj sam zaključi gdje je zapravo konkretniji primjer „živoga fašizma“.
f) „Razvojem tehnologije, dominantan medij za prijenos govora mržnje postao je internet. Ovaj medij pruža mogućnost anonimnosti, što mnoge učesnike rasprava na društvenim mrežama, forumima i čitateljskim komentarima portala hrabri na korištenje govora mržnje koji u kratkom vremenu doseže velik broj korisnika.“
Pa se tako izrijekom nabrajaju portali desne provenijencije koji odašilju poruke otvorene mržnje zajedno sa čitateljima koji javno sudjeluju u diskriminaciji. Portali, pak lijeve, građanske ideološke opcije, koji su također puni mržnje i netrpeljivosti prema svim neistomišljenicima se prešućuju pod krinkom pravedne revolucionarne borbe protiv svega retrogradnoga, ruralnoga, nazadnoga te se potpuno neargumentirani žućni izljevi gnjeva pravdaju višim ciljevima.
g) „Tokom 2014. godine nesnošljivost usmjerena prema pripadnicima srpske zajednice zabilježena je i u televizijskom programu.“
Nabrojeni su show Piramida i posebno je stavljen naglasak na Zvonimira Hodaka koji je Vesnu Teršelič (iziritiran njezinom borbom za tzv. suočavanje s prošlošću) poslao sarkastično na Goli otok. Zatim se spominje HRT-ov TV kalendar i to od 28. prosinca kada je povodom obljetnice smrti ustaškog poglavnika Ante Pavelića emitiran prilog u kojem se tvrdi da je Pavelić prema “sugestijama Nijemaca donio rasne odredbe i započeo progon Židova, Srba i ostalih neistomišljenika” te da su “progoni i osnivanje koncentracijskih logora išli na ruku četnicima i komunistima koji svoje redove popunjavaju ljudima izbjeglim pred represijama režima, a u NDH do sloma traje krvavi građanski rat”. Te se potom oni pitaju kako to da „u prilogu nije spomenut podatak da su u ustaškim konc-logorima ubijene na desetine hiljada ljudi, među kojima i veliki broj djece, žena i osoba starije životne dobi niti je jasno naglašeno da je Ante Pavelić bio ratni zločinac.“
Onaj tko redovito baci oko na taj kratki dokumentarni serijal će vrlo jasno doći do zaključka tko je i što bio Pavelić, što su sve ustaše radili, a posebno se naglasak stavlja upravo na logore i masovna smaknuća Židova, Roma, Srba i ostalih političkih neistomišljenika u toj puppet state of Croatia i tako iz emisije u emisiju. Tu se još ističu emisije TV Bujica i Oluja s lokalnih televizija kao propagatori mržnje i netrpeljivosti jer se usude obrađivati teme koje su taboo u mainstreamu, poput stvarnih događaja u Vukovaru ili nesretnih sudbina hrvatskih branitelja, a to što u njima gostuju u ogromnoj većini slučajeva „desničari“ je naravno prst u oko prosječnomu manjinskom gledatelju. Tko gostuje i na koji način postavlja stvari u tzv. lijevo-liberalnim emisijama je pak opće prihvatljivo i poželjno poput „Pressjek“ s Ri-tv ili pak „Cenzura“ s Tv-Dalmacija u kojima je sasvim normalno neistomišljenike brutalno Lucićevsko-Dežulovićevsko-Tomićevsko-Ivančićevim jezikom ismijavati, omalovažavati i praktično izopćavati iz društva (Npr. Nina Raspudića…).
h) „Neprofesionalno izvještavanje o Srbima, koje je u suprotnosti s osnovnim etičkim načelima novinarske struke, zabilježeno je i u tiskanim medijima.“
Uz hrpu nabrojenih tiskovina i tekstova u kojima se između ostaloga navodi i tekst iz Hrvatskog tjednika u kojem se problematizira ustanak u Srbu ocijenjeni su kao revizionistički i puni mržnje, a ja bih samo citirao povjesničara dr. sc. Nevena Budaka s Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji niti je desničar niti srbomrzac: „U Srbu je došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora, a ono što je nažalost uslijedilo bio je isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju. Nisam siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe.“
A tu se još spominje i Večernji list, odnosno njegov dugogodišnji kolumnist Milan Ivkošić koji napada Frljićevu predstavu Aleksandra Zec postavljajući sasvim legitimno pitanje “Što je s jednako brutalnim ubojstvima četiri stotine hrvatske djece, četiri stotine hrvatskih Aleksandri Zec, koje su bezimene, kojih nema u novinskim napisima, filmovima, kazališnim predstavama?”. Valjda se smatra da je stravično ubojstvo srpskoga djeteta koje se ne može ničim opravdati isključivi fašizam za razliku od stotina hrvatske djece koja su slučajno najebala pod granatama, jer su se, jebiga, našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
i) „Uoči prošlogodišnjeg Dana sjećanja na Jadovno 1941.17, održan je protest Zbora Udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Rijeke i Gospića (Bilaj) i Hrvatskog zbora i to nekoliko kilometara dalje, također u Jadovnom, na lokaciji Krč, kod Spomen-križa vitezovima Velebitskog ustanka – 1932. (…) u svojim su govorima isticali da je Brušanski ili Velebitski ustanak na žandarmerijsku stanicu Kraljevine Jugoslavije u Brušanima 1931. bio “prvi otpor veliko-srpskoj hegemoniji na tlu Hrvatske”.
“Hrvati, pogotovo oni slobodoumni, živjeli su u teškim uvjetima, što je bio razlog da su odgovorili Velebitskim ustankom, kojeg je organizirao Hrvatski borbeni revolucionarni pokret Ustaša”.
Koliko su te izjave sporne govore sami događaji iz 1932. na vrhuncu velikosrpske politike prema ostalim narodima u zajedničkoj nam Kraljevini u kojoj je na snazi bila šestojanuarska diktatura. U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije.
U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković.) U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić. Milovan Đilas u svojim memoarima piše o ličkim ustašama, koje je upoznao na robiji u Lepoglavi: “Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im “srpska vlada” i “srpski žandari” nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti razvijena.“ A list Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.“
j) … “simbolično, na Dan pobjede nad fašizmom, u tom gradu otkrili su spomenik IX. bojni HOS-a. Iako spomenik na sebi ne nosi natpis “Za dom spremni”, koji se inače nalazi na službenom grbu i zastavi te jedinice, neželjenog proustaškog nazivlja nije nedostajalo među uzvanicima ovog događaja. Uz Dobroslava Paragu, osnivača HOS-a, Marka Skeju, pukovnika HV-a te Tomislava Čubelića, splitskog župnika koji je blagoslovio spomenik, svečanom otvorenju su prisustvovali i Zlatko Ževrnja, župan splitsko-dalmatinski i član HDZ-a, te Ivo Baldasar, splitski gradonačelnik i član SDP-a.“
Zbilja je smiješno uopće odgovarati na stavljanje pripadnika te postrojbe u kontekst fašizma (bez obzira na romantičarski odnos pojedinaca spram NDH) iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, ti mladići su bez ikakvih dilema po početku srpske agresije na Hrvatsku (puno prije njezinog priznanja) otišli na najteža bojišta duž Lijepe naše, od kojih je njih 46 ostavilo svoje živote noseći na svojim uniformama zloglasnu fašističku oznaku Za dom spremni, dok su nasuprot njih bili četnici (sami su se tako nazivali) i uvjereni komunisti i antifašisti sa (kako kaže Ivo Josipović) „kapom mira i ljubavi“ na glavama sa istaknutom (vidljivom iz aviona) zvijezdom petokrakom (simbolom bratstva i jedinstva), poput Mladića ili Šljivančanina.
k) „Od početka devedesetih u centru Zagreba, točnije u Bazilici Srca Isusova, svake godine se održava misa zadušnica za ustaškog poglavnika Antu Pavelića.“
Po crkvenim zakonima svaki čovjek ima pravo na misu zadušnicu, pa tako i crni vrag, a sve dok to netko zatraži. Morbidno je zaključiti da je katolički kler u Hrvatskoj proustaški orijentiran, a ukoliko bi se postavilo pitanje zbog čega ne služe misu za Tita, odgovor je meni izuzetno jasan. Nitko od štovatelja lika i djela Jože iz Kumrovca nikada to nije zatražio, a sam Broz (za razliku od Pavelića) bio je između ostaloga usmjeren i protiv Crkve.
Uz još neke irelevantne pamflete i redikulozne izjave koji, umjesto da se stavljaju u rubriku Greatest shits, SNV izvlači da bi se ljude plašilo fašizacijom društva i da bi se utkala mržnja ovima „s druge strane“. Meni osobno cijeli ovaj projekt nema veze sa zaštitom manjina, nego isključivo s osobnim interesima ekipe koja bez napumpavanja kvazifašizma ne bi imala od čega živjeti.
I SNV i Novosti se financiraju iz proračuna RH, Milorad Pupovac koji radi morbidne performanse sa žutom trakom u Saboru ne bi imao zaštićen položaj u smislu borbe za saborsku mirovinu, a bardovi hrvatskog novinarstva, Viktor Ivančić, Marinko Čulić ili Saša Kosanović ne bi imali (osim u susjednim zemljama ili na militantnom portalu Index.hr) gdje prodavati „muda pod bubrege“. Još kad se uzme u obzir najnovija knjiga izdana upravo od SNV-a pod naslovom Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH u kojoj mi je u glavi ostala jedna teza gdje se kao rasistička ideologija ističe izjava povjesničara Milana Šufflaya (koji je usput rečeno život završio kada su ga u Dalmatinskoj ulici u Zagrebu na smrt pretukli simpatizeri jugoslavenskoga monarhističkog režima) o tome da su Srbi i Hrvati dva u potpunosti različita naroda, navodi me na zaključak da sam i ja vrlo vjerojatno rasist jer u tome ne vidim ništa sporno. Naprotiv!
Ukratko, bez traženja fašista, nacista, ustaša i domobrana, ustajanje iz kreveta ovim ljudima bi izgubilo svaki smisao. A jedini rasistički potez koji sam ja zamijetio svih ovih godina je završio na glavi Ante Tomića. Stravično!
