Na dan 31. ožujka 2015. godine, kada se cijela Hrvatska prisjeća stradanja prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića i akcije „Plitvice“, ministar Predrag Matić bavi se toaletima i vlastitim egom.
U suradnji s određenim medijima koji rade po naredbi, Matić se na sve načine pokušava prikazati kao žrtva podivljalih branitelja koji su skloni teorijama zavjere. Prije nekoliko dana, kada je ministar izjavio kako se pokušaj samozapaljivanja u braniteljskom šatoru dogodio samo da bi se minimalizirala njegova izjava u medijima, vidjelo se dokle seže sklonost ministra Matića prema teorijama zavjere.
Taj isti ministar strahuje da ne završi u zatvoru radi plaćanja toaleta braniteljima ispred Ministarstva branitelja, a nije u strahu radi trošenja 400 tisuća kuna na službenoj kartici i općepoznatih malverzacija po pitanju njegove invalidnosti na koje već danima ukazuju branitelji (link).
Od početka prosvjeda nije niti bilo potrebe za montažnim toaletima jer, kako i sam ministar kaže, u zgradi postoji 50 WC-a pa, budući da je to zgrada Ministarstva branitelja, a ispred zgrade se nalaze branitelji, ne postoji niti jedan opravdan razlog da branitelji ne bi mogli obavljati svoje fiziološke potrebe unutar zgrade. Budući da Ministarstvo branitelja postoji sa svrhom i ciljem pomaganja svojim korisnicima, krajnje je vrijeme da počne i djelovati na taj način. Način na koji sada funkcionira Ministarstvo branitelja nije prilagođeno potrebama braniteljske populacije, niti ispunjava svoju svrhu i smisao. Nažalost, čelnici i pojedini djelatnici Ministarstva postali su sami sebi svrha i ponašaju se kao da je Ministarstvo vlasništvo ministra i njegovih podobnih djelatnika, pa su tako i toaleti unutar Ministarstva tamo samo za ministra Matića, Bojana Glavaševića i Vesnu Nađ…
Da ministar Matić svojim bezosjećajnim postupcima svakodnevno ne ugrožava živote branitelja i invalida, da ih ne vrijeđa i omalovažava, postojala bi mogućnost da ga čak i počnemo žaliti radi ovih egocentrično-nestabilnih izjava koje svakodnevno plasira u javnost. No nažalost, svojim je dosadašnjim postupcima izazvao neke tragične događaje koje će cijeli život nositi na savjesti, te stoga nema mjesta žaljenju. Osoba koja je toliko usmjerena na sebe da ne preže ni od čega opasna je za društvo i ne treba je žaliti. Ministar za sebe izjavljuje da je glupi naivac, pa se postavlja pitanje kada je on konkretno bio glup i naivan? Je li onda kada je dobio povlastice na osnovi visoke invalidnosti ili onda kada je mislio da nikada nitko neće postaviti pitanje oko toga? Sada, kada se počelo postavljati pitanje oko njegove invalidnosti, on odjednom odlučuje da će prestati davati izjave. Ima li ministar pravo ne informirati javnost o tome kako se to dobiva pa vraća invalidnost kao da je knjiga u knjižnici?
Nadalje, ministar izjavljuje da neće s braniteljima niti u tramvaj ući. Nema potrebe, a ni smisla, da se ministar vozi u tramvaju s braniteljima, kao što niti ova njegova izjava nema smisla. No, da je ministar otišao na Plitvice dostojanstveno obilježiti stradanje prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića i akciju „Plitvice“, to bi imalo i smisla i svrhe. Umjesto toga, ministar na Plitvice šalje svoga novoga savjetnika Vinka Kovačića, koji se s Pantovčaka preselio u Ministarstvo branitelja jer očito Ministarstvo branitelja nije nikako moglo funkcionirati bez još jednoga savjetnika. Ministar izjavljuje da toaleti nisu bili planirani proračunom, pa se postavlja pitanje je li savjetnička plaća Vinka Kovačića planirana proračunom. Čime ministar opravdava svoj ne dolazak na Plitvice? Ponosi li se ministar političkim izjavama koje dao na taj dan, ponosi li se ministar uvredljivim izjavama koje je uputio invalidima?
No, kako je ministar i sam prije nekoliko mjeseci izjavio da je on prvenstveno ministar u Vladi, a onda ministar branitelja, ne čudi ovakav razvoj situacije. Ne čudi njegova potreba za politikantstvom na dan kada se cijela Hrvatska prisjećala prve žrtve Domovinskog rata i događaja koji je obilježio početak Domovinskog rata.
Također, ministar izjavljuje da nakon izbora više ne želi čuti niti za branitelje niti za Domovinski rat. Ova izjava potpuno je u suprotnosti s njegovom tezom da u Savskoj prosvjeduje tek šačica branitelja koju ostatak braniteljske populacije ne podržava, teza koju ministar i njegovi PR stručnjaci pokušavaju prezentirati kroz cijelo vrijeme prosvjeda. Ako je u Savskoj šačica branitelja, nije jasno zašto ministar svoju agresiju usmjerava prema cijeloj braniteljskoj populaciji, što su mu krivi svi oni silni branitelji za koje tvrdi da mu šalju SMS-ove podrške i naposljetku, što mu je kriv Domovinski rat? Njegova izjava o tome kako ne želi više nikada čuti o Domovinskom ratu apsurd je kakav se dugo nije čuo u hrvatskim medijima, stoga smatramo da je napokon dobro zaključio kako mu je bolje ne davati nikakve izjave (naravno nakon što javnosti objasni svoju situaciju oko invalidnosti). Očekujemo da uskoro neki od bivših ministara znanosti, obrazovanja i športa izjave da ne žele više čuti za hrvatski pravopis.
Ministar izjavljuje: „Bili su, otišli su, nisam ni primijetio. Život ide dalje.“
Na ovu ministrovu izjavu branitelji su poručili da ih žalosti ovakav način komunikacije, no da su već dulje vrijeme svjesni da ministar ne primjećuje populaciju koju bi trebao zastupati, da ne razumije potrebe hrvatskih vojnih invalida i zato mu poručuju u istome tonu:
„Bio si, otišao si, nismo ni primijetili. Život ide dalje.“
