Ženu sitnog stasa, naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevenu u bijeli indijski sari s plavim obrubom svatko će prepoznati kao Majku Tereziju, katoličku redovnicu, misionarku i dobrotvorku koja je obilježila 20. stoljeće svojim djelovanjem među najsiromašnijima i odbačenima u Indiji i postala sinonim za humanost. Kad ju je papa Franjo u Vatikanu 2016. proglasio svetom, time je službeno potvrdio ono što su mnogi vjerovali još za njena života smatrajući ju živom sveticom. Majka Terezija umrla je u Kalkuti 5. rujna 1997., a već 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. Brojna priznanja dobila je još za života, među kojima 1979. i Nobelovu nagradu za mir, a 19. srpnja 1990. izabrana je počasnom građankom Zagreba, prvom nakon uspostave slobode i demokracije u Hrvatskoj. Među svim dobitnicima Nobelove nagrade Majka Terezija prva je i zasad jedina dobila svetački naslov, a jednako tako radi se o prvoj svetoj Zagrepčanki, makar i počasnoj. Veze Majke Terezije i Zagreba su međutim bile mnogo dublje i ne svode se samo na njeno počasno građanstvo, jednako kao i njene veze s Hrvatskom.
Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, kako joj je glasilo pravo ime, rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju, danas glavnom gradu Makedonije, a tada sjedištu Kosovskog vilajeta, najzapadnije pokrajine Osmanskog carstva, u albanskoj katoličkoj obitelji. Otac Nikollë Bojaxhiu bio je trgovac, skopski gradski vijećnik i borac za prava Albanaca, a umro je iznenada 1919., u sumnjivim okolnostima nakon povratka iz Beograda. Rodom je bio iz Prizrena, a preci su mu se bavili bojadisanjem pa su tako stekli i prezime Bojaxhiu. Sa suprugom Drane, rodom iz Đakovice, imao je troje djece – Age, Lazëra i Anjezë koju su redovito zvali njenim drugim imenom Gonxhe, što znači pupoljak. Odrastajući u multietničkoj i multikonfesionalnoj sredini, Gonxhe je rano naučila uvažavati druge i drugačije, a slijedeći primjer svojih roditelja od malena je pomagala siromašnima. Na njeno duhovno sazrijevanje posebno su utjecali hrvatski isusovci koji su vodili skopsku župu i koji su među mladima popularizirali rad svojih misionara u Indiji. Stoga je i Gonxhe već s 12 godina prvi put osjetila poziv da ode kao misionarka u Indiju i posveti se najsiromašnijima. Konačnu odluku o tome donijela je na Veliku Gospu 1928. u marijanskom svetištu u hrvatskom selu Letnici na Kosovu kamo je kao dijete redovito hodočastila. Skoplje je napustila 26. rujna i krenula u Zagreb kako bi obavila potrebne pripreme. Iz Zagreba je 13. listopada preko Austrije, Njemačke, Francuske i Engleske otišla u Irsku, pristupila redu Loretskih sestara i dobila ime Terezija, a u Indiju je doputovala početkom 1929. O njenom odlasku izvijestio je zagrebački list Katoličke misije: „Gonđa Bojaxhiu rodom je Albanka iz Skoplja. Gospodnji ju je poziv zatekao u gimnaziji u Skoplju. Kao nekoć sveti Petar svoje mreže, tako je Gonđa ostavila svoje knjige, pa krenula u ime Božje. Svi su se u čudu gledali, jer je ona bila prva učenica u razredu i uživala poštovanje svih. Ona je bila duša ženskih katoličkih društava i crkvenog pjevačkog zbora. Osjećali su da će nakon njezina odlaska nastati praznina. Kad je ostavljala Skoplje, na kolodvoru se našlo nekoliko stotiona osoba koje su je došle ispratiti. Svi su od ganuća plakali“.
Mlada redovnica Terezija po dolasku u Indiju radila je kao bolničarka i nastavnica povijesti i zemljopisa u Kalkuti i brzo postala omiljena među djecom i siromašnima koja su je počeli nazivati Ma (majka). Prekretnica u njezinom životu dogodila se 1946. kad je putujući vlakom iz Kalkute u Darjeeling osjetila poziv da se posveti isključivo radu s najsiromašnijima. „Tog dana Bog mi je uputio poziv: gasiti Kristovu žeđ služeći mu u najsiromašnijima od siromaha“, zapisala je Majka Terezija, koja je dvije godine čekala dozvolu da napusti samostanski život te je 1948. redovnički habit zamijenila skromnim sarijem i počela živjeti u siromašnim četvrtima Kalkute. Počele su joj pristupati i Indijke iz bogatih obitelji pa je osnovala novu redovničku družbu, Misionarke ljubavi, koju je 1950. priznao i papa Pio XII. Misionarke ljubavi svoje su kuće počele otvarati i u drugim dijelovima Indije, a zatim i diljem svijeta, pa i u onim zemljama gdje je Katoličkoj crkvi bilo onemogućeno djelovanje. Danas družba ima oko 5000 redovnica koje djeluju u 139 država.
Iako Albanka, zbog utjecaja hrvatskih isusovaca na svoje duhovno sazrijevanje Majka Terezija za sebe je znala reći da je proizašla iz hrvatske katoličke tradicije. Od 1912. Skoplje je bilo dio Srbije pa je mlada Gonxhe Bojaxhiu u školi i u svakodnevnom životu govorila „srpsko-hrvatski“. Majka Terezija do kraja života nije zaboravila hrvatski te ga je govorila bolje nego materinji albanski. Za svojih posjeta Hrvatskoj redovito je govorila na hrvatskom, dok je svoja obraćanja sunarodnjacima najčešće počinjala isprikom što ne može dobro govoriti albanski. Kad se 1960., prvi put nakon 36 godina, srela s bratom Lazërom koji je od 1939. živio u Italiji, sporazumijeti se mogla upravo na hrvatskom jer nije znala talijanski kojim je govorio njen brat, a on pak nije znao engleski koji je Majci Tereziji u Indiji postao poput materinjeg jezika. Na hrvatskom je držala govore i tijekom posjeta Slovačkoj 1987.
U Indiji je blizak suradnik Majke Terezije bio hrvatski isusovac Ante Gabrić, rodom iz Metkovića, koji je djelovao kao misionar od 1938. do smrti 1988. Majka Terezija željela je da Gabrić preuzme vođenje Misionara ljubavi, muškog ogranka Misionarki ljubavi, ali za to nije dobio dozvolu svojih redovničkih poglavara. Gabrića je u Indiju poslao provincijal hrvatskih isusovaca Franjo Jambreković koji je desetak godina ranije bio župnik u Skoplju. Stoga su ga i Majka Terezija i Gabrić smatrali svojih duhovnim ocem. Kad su 1978. zajedno došli u Zagreb, posjetili su Jambrekovićev grob na Mirogoju i odali mu počast.
Hrvatski katolički tisak u doba Jugoslavije popularizirao je djelovanje Majke Terezije, koju se, kao Albanku iz Makedonije redovito nazivalo „našom zemljakinjom“. I njeno redovničko ime koje na engleskom izvorno glasi Teresa uvijek se navodilo u hrvatskom obliku Terezija, iako u zadnje vrijeme prevladava oblik Tereza. Majka Terezija je očito i Hrvatsku smatrala „svojom“. Kad se 1984. u Mariji Bistrici održavala završna svečanost devetogodišnje proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, poslala je poruku u kojoj je kazala da zahvaljuje Isusu i Majci Božjoj za sve milosti dane hrvatskom narodu tijekom 13 stoljeća te uz ostao poručila: „Molitva je moja da bismo svi mi, obitelji naše i cijeli naš narod, ostali vjerni vjeri pradjedova naših.“
Nakon osvajanja Nobelove nagrade 1979., Majku Tereziju u Jugoslaviji se smatralo jednom od pet jugoslavenskih nobelovaca, uz Fritza Pregla, Lavoslava Ružičku, Ivu Andrića i Vladimira Preloga. Na nagradi joj je čestitao i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a kad je došla u Oslo preuzeti ju, primanje u njenu čast organiziralo je indijsko, ali i jugoslavensko veleposlanstvo, gdje je igrom slučaja veleposlanik bio njen sunarodnjak Gjon Shiroka.
Prvi članak o Majci Tereziji u Hrvatskoj objavila je 1964. istaknuta katolička novinarka Smiljana Rendić u Glasu Koncila, koji je 1977. opširno i iz prve ruke izvijestio o njenom radu u Indiji, zahvaljujući novinarima Miji Gabriću i Luki Depolu te fotografu Zvonimiru Atletiću. To je pridonijelo da godinu dana kasnije, 1978. Majka Terezija prvi put nakon 50 godina posjeti Hrvatsku, u kojoj je službeno boravila i 1979., kad je u Zagrebu otvorila kuću svoje redovničke družbe, prvu u nekoj socijalističkoj temlji te posljednji put 1986. Neslužbeno je u Zagreb dolazila i češće, a nažalost nije ga nikad posjetila nakon izbora za počasnu građanku 1990.
Povodom 85. rođendana, 1995. je Majci Tereziji dodijeljena hrvatska diplomatska putovnica kao predstavnici Republike Hrvatske za humanitarnu pomoć, a molbu za njeno dobivanje podnijela je osobno, na poticaj veleposlanika Drage Štambuka, i to dvaput jer joj je prvi put prezime bilo krivo napisano. Osim hrvatske, Majka Terezija imala je još indijsku, vatikansku i albansku putovnicu. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman Majku Tereziju je 1995. odlikovao drugim najvišim hrvatskim odličjem, Veleredom kraljice Jelene „za iznimne uspjehe u duhovnom i dobrotvornom djelovanju tijekom cijelog svog redovničkog života kojim je trajno obilježila humanitarna stremljenja ovog stoljeća za dobrobit svih ljudi.“ Odlikovanje joj je u Kalkuti, zajedno s hrvatskom putovnicom, uručio veleposlanik Štambuk s kojim je, i kao diplomatom i kao liječnikom, razvila blizak odnos. Po dolasku u Indiju javio joj se telefonom, a kad se predstavio i rekao da dolazi iz Zagreba upitala ga je: „Kako mi je moj Zagreb?“ Glavni grad Hrvatske za Majku Tereziju imao je veliku emotivnu važnost jer je ondje 1928., na Glavnom kolodvoru, posljednji put vidjela svoju majku i sestru koje više nikada nije vidjela jer su živjele u Albaniji koju Majka Terezija nije smjela posjetiti sve do 1989., uoči sloma tamošnjeg komunističkog režima.
Nakon smrti Majka Terezija dobila je ulicu u Zagrebu u Vrapču, dok joj je spomenik 2007. podignut ispred sjedišta Albanske katoličke misije u Babonićevoj ulici. U kapelici svetog Dizme na spoju Kaptola i Nove Vesi čuvaju se sandale Majke Terezije uz koje je vezana zanimljiva priča. Kad je 1979. preko Zagreba putovala u Oslo na dodjelu Nobelove nagrade, Mijo Gabrić ju je, ne baš lako, uspio nagovoriti da za tu svečanu prigodu odjene nove sandale koje joj je kupio u Astrinoj prodavaonici u Bakačevoj ulici. Te zagrebačke sandale nosila je sve do smrti, a one stare i iznošene Gabrić je spremio i sačuvao, sluteći da će Majka Terezija jednog dana biti proglašena svetom i da će njene sandale postati dragocjene relikvije.
Prva župa posvećena svetoj Majci Tereziji u Hrvatskoj osnovana je 2003., ubrzo nakon što je proglašena blaženom, u Koprivnici, u prigradskom naselju Starigrad.
Do danas je sačuvano više pisama Majke Terezije pisanih na hrvatskom jeziku, posebno u prvim godinama njenog boravka u Indiji kad se redovito javljala zagrebačkom listu Katoličke misije. O svom odlasku u Indiju Majka Terezija je 1929. na hrvatskom napisala i pjesmu Oproštaj, čiji tekst se može vidjeti u njenoj spomen-kući u Skoplju.
OPROŠTAJ
Ostavljam milu kuću
I dragi zavičaj.
U Bengaliju idem vruću,
U daleki kraj.
Ostavljam znance svoje,
Napuštam rod i dom.
Srce me vuče moje
Da služim Kristu svom.
Oj zbogom, majko mila,
I zbogom ostajte svi,
Viša me goni sila
Pram žarkoj Indiji.
I lađa kreće lagano,
Siječe morske vale,
A oko motri zadnji put
Evropske drage žale.
Na lađi stoji smiono
Vesela mirna lica,
Sretna mala Kristova
Nova zaručnica.
U ruci križ joj gvozdeni
Na kome visi Spas,
A duša spremno prinaša
Tešku žrtvu taj čas.
„Primi, Bože, žrtvu ovu
U znak moje ljubavi.
Pomozi, de, stvoru svome
Da ti ime proslavi!
Zauzvrat te samo molim,
O predobri Oče naš,
Jednu daj mi, barem jednu
Dušu onu – ti već znaš.“
I sitne, čiste poput rose ljetne,
Suze tople teći stanu,
Da potvrde i posvete
Tešku žrtvu sada prikazanu.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
