„Krvavi Uskrs“ 31. ožujka 1991. (Plitvice, Korenica, Plaški)

Na prvim višestranačkim izborima u općini Titova Korenica pobijedio je Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena, kojeg je otvoreno zagovaralo i vodstvo Nacionalnog parka u kojem je radilo gotovo 2000 ljudi. Srpska demokratska stranka kao nositelj velikosrpskih ideja iz Knina uz svesrdnu i svekoliku pomoć iz Beograda, nije se mogla pomiriti s time da je druga najjača opcija u Korenici. Za predsjednika općinske skupštine izabran je Dragomir Đerić iz SKH-SDP, direktor plitvičkog poduzeća PJ „Poljoprivreda”. Predsjednik koreničkog SDS-a Boško Božanić ne priznaje rezultate izbora, ističući da su oni farsa i ne odražavaju istinsku volju naroda.                     

            Skupština općine Knin na čelu s predsjednikom Milanom Babićem 27. 6. 1990. donosi odluku o osnivanju i konstituiranju Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like sa sjedištem u Kninu, u čiji sastav jednostrano uključuju i općinu Titova Korenica. Đerić je ubrzo demantirao najavljeno pristupanje svoje općine u novu zajednicu općina te je ustvrdio da je sastanku prisustvovao samo lokalni predstavnik SDS-a. Iz Knina su poručivali koreničkom vodstvu da su izdajice srpstva i naroda. Rad SO blokirali su odbornici SDS-a, u koji je prešao i dio članova općinskog SKH-SDP.

Direktoru Nacionalnog parka Nikoli Lapovu dio radnika okrenuo je leđa. Lapov i gotovo cijelo rukovodstvo parka moralo je pobjeći s Plitvica, premda su svi bili Srbi. Đerić je dao neopozivu ostavku nakon što je bio manje od mjesec dana na funkciji predsjednika SO, a novog predsjednika Dušana Krgu, člana SKH-SDP, nasilno smjenjuje grupa naoružanih ljudi. Raspalo se i Izvršno vijeće, jer je 8 članova dalo ostavku. Saborski zastupnik iz Korenice Stevo Kalember prinuđen je dati ostavku. Grupa ekstremnih simpatizera SDS-a upala je u zgradu i ured i prisvojila imovinu SKH-SDP, koji tako prestaje s radom u Korenici. Predsjednik SO Korenica postaje SDS-ov Boško Božanić. Komandir Stanice javne sigurnosti Boško Rapaić je koreničku SJS podveo pod SUP Krajine iz Knina. Nakon proglašenja tzv. SAO Krajine u Kninu, 21. 12. 1990., područje općine Titova Korenica pridruženo je istoj tvorevini.

Početak rata na plitvičkom području, a po mišljenju mnogih stručnjaka i početak Domovinskog rata označava dan poznat pod nazivom „krvavi Uskrs na Plitvicama“. Pobunjeničke općinske vlasti Titove Korenice 26. ožujka 1991. su donijele odluku o proglašenju Nacionalnog parka Plitvička jezera javnim poduzećem i pripajanju tzv. SAO Krajini, na što su se pobunili radnici nacionalnog parka. Te odluke donesene su usprkos tome što se teritorij nacionalnog parka proteže i na područja općina Ogulin (Saborsko), Otočac (Vrhovine) i Slunj (Rakovica), a njegovi komercijalni objekti na područje pet općina, uključujući Zagreb (motel Plitvice). Nakon toga je milicija SAO Krajine 28. ožujka zauzela Plitvice i nasilno provela odluku o pripajanju SAO Krajini. Na koranskom mostu istaknuta je zastava s četiri „S” koju je nasilno skinuo plitvički Hrvat Mile (Milota) Čorak, kasnije priveden u „stanicu milicije i pretučen”. Milicajci su postavili barikade u nacionalnom parku i presjekli cestu Karlovac – Split.

            Hrvatske vlasti reagirale su slanjem specijalnih postrojbi policije „Lučko” i „Rakitje” koji su 31. ožujka na katolički Uskrs razbile barikade, potjerale najveći dio pobunjenika i uhitile njih 29, među kojima i Gorana Hadžića, člana Glavnog odbora SDS-a i budućeg predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine. U borbama snaga MUP-a RH i pobunjenika, 31. ožujka pala je prva žrtva hrvatske borbe za samostalnost, policajac Josip Jović (r. 1969.), a na strani pobunjenika poginuo je Rajko Vukadinović (r. 1959.). Područje Plitvica potom je zauzela JNA, koja je ondje uspostavila tzv. „tampon zonu” između sukobljenih strana. O početku oružane pobune govore i neobjavljeni snimci iz arhive YUTEL-a snimljeni istog dana u Korenici. U njima se od strane pobunjenih Srba mogu čuti prijetnja smrću Franji Tuđmanu i prijetnja klanjem pripadnicima hrvatskih snaga. Mišljenja pobunjenih Srba prema JNA su podijeljena u vezi toga koliko im Armija pomaže ili odmaže. Traži se da se naoružani narod raspodijeli na jednu stranu, a nenaoružani na drugu te da ostavi oružje onaj tko „neće ići”. U Korenici koja tada nosi ime po Titu navodi se i da im više ne trebaju spomen-ploče narodnim herojima, što svjedoči o oživljenoj velikosrpskoj i četničkoj ideologiji. U emitiranoj vijesti, predstavnik pobunjenih Srba govori da oni poštuju hrvatsku vladu na hrvatskom terenu, ali ne poštuju nikakvu hrvatsku vladu na svom terenu zbog svoje djece i interesa svoje unučadi i praunučadi.

                Hrvatske snage postavile su 31. ožujka široki vanjski prsten oko područja na kojima je bila akcija na Plitvicama te nadzirale tko ulazi u zonu. Specijalci PU Karlovac trebali su postaviti punkt u Slunju, zatim u smjeru Cetingrada, Rakovici, Drežnik Gradu, Grabovcu i Saborskom. Najzahtjevniju zadaću održavanja vanjskog prstena prilikom akcije na Plitvicama imao je vod Ogulin koji je krenuo u noći 31. ožujka u 2.00 sata, prošao bez borbenih djelovanja kroz pobunjenički Plaški i oko 3.00 sata postavio položaje na ulazima u Saborsko. Cilj je bio zaustaviti potencijalne skupine pobunjenih Srba iz Plaškog koje bi krenule u pomoć pobunjenim Srbima na Plitvicama, kao i pobunjenike koji bi bježali s Plitvica prema Plaškom. Dok su specijalci vršili zadaću, u Plaški su iz smjera Ogulina krenuli njihov suborac koji se zakasnio pridružiti vodu, dva djelatnika službe državne sigurnosti iz Karlovca i vozač. Svoj dolazak su prethodno najavili čelniku Policijske ispostave Plaški Dušanu Latasu. Dolaskom u mjesto zatječu barikade, gdje ih propuštaju. U zgradi policijske ispostave zatječu Latasa i policajce. Na kapama su nosili zvijezde petokrake. Ubrzo se oko stanice okupilo preko stotinu ljudi.

            Istog dana, pravoslavni vjernici slavili su Cvjetnu nedjelju, a liturgiji u Plaškom trebali su prisustvovati čelnici SDS-a Jovan Rašković i Jovan Opačić. Već prije početka crkvene proslave, u Plaškom se saznalo za akciju na Plitvicama i da u sukobu ima poginulih. Vikalo se da su hrvatski policajci došli ubiti Jovana Raškovića. Predsjednik MZ Plaški, Nikola Medaković zahtijevao je od četvorice zarobljenih da se podvrgnu pretresu i predaju oružje. Nakon što su to učinili, držani su kao taoci. Iz Knina je u Plaški telefonski prenijeto naređenje Milana Martića da se zarobljeni pripadnici MUP-a pokušaju razmijeniti za uhićene u sukobu na Plitvicama. Nakon neuspješnih pregovora Medakovića s PU Karlovac, Martić je navodno naredio da se zarobljenici prebace u Knin, a ako to ne bude moguće – likvidiraju. Sutradan će ipak biti prevezeni u Josipdol i ondje pušteni.

            Kako je najavljeno, u Plaški su 31. 3. stigli Jovan Rašković i Jovan Opačić. Pojedinci su od Raškovića zahtijevali oružje, na što im je odgovorio da on oružja nema i da ono nikome ne treba, izjavivši: „Ja nisam vođa za rat“. Istog dana, na barikadi kraj Vojnovca na cesti Ogulin – Plaški smrtno je stradao Stevo Radošević koji je ondje sa skupinom martićevaca kontrolirao promet i zaustavio policajca Sekulu Tomića, srpske nacionalnosti, kojemu je naređeno da iziđe. Tomić je ranije službovao u PI Plaški, ali je odbio prijeći u Miliciju SAO Krajine i prešao na rad u PS Ogulin. Na barikadi je bio i Đuro Kraguljac, od ranije u sukobu s Tomićem. Kraguljac je rekao čovjeku do sebe: „Sreži ga“. Tomić je munjevito reagirao i s dva hica iz pištolja smrtno ranio Radoševića i uspio pobjeći. Stevu Radoševića, koji je izdahnuo na putu do Plaškog, okupatorske vlasti isticat će kao „prvu žrtvu palu u obrani Plaščanske doline“ i posmrtno će ga odlikovati.

Na Plitvicama je osnovana Policijska ispostava u sastavu PU Gospić. U njoj su do 8. svibnja 1991. bili policajci PU Zagreb, a policajci PS Korenica stavili su se na stranu pobune protiv hrvatskog stanovništva južno od Korane.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija