Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni
Platihljeb i Vsemir polako su izvlačili mreže na palubu. Vsemir bi svako malo posrnuo, što je izazivalo salve smijeha mornara u dokolici između dva plova. „Nije konop za nježne škrivanske ruke, počet će ti i slova domalo ispadat ko ta riba koju ne umiješ zadržat! Drž se ti libra, a ostavi mreža“, dobacivao mu je s krme Baldo. Nenadano lađu zapljusne val, pa Balda zbaci s krme u moru, a galebi okupljeni da isprose štogod sitne ribe okupiše se oko kupača u zimskome razdoblju kojega je srdelom upravo zgodio Platihljeb. „Hitih nešto i za najvećega galeba“, smijao se mornar dok se kupač polako verao na lađu. „Evo boga mora“, svečano će Grdan dok je nesuđeni Olimpljanin skidao oteščalo ruho sa sebe. „Da mi je ovako skalat breme vlastitih uspomena“, šaputao je Svebor dok su se veseli galebi uzdizali visoko poput sokola nadletjevši lađu uz kliktaje potpore svojemu pokislu drugu. „Što su kimci, što su buhe, jošte tomuj nije broja, i napokon konjske muhe, da nije mira ni pokoja“, dočekao je svoj trenutak Vsemir. „Ti se barem ne moraš bojati da će te sitne beštije izjest kad si se ovako lijepo očistio!“ „A vidi maloga, kako zna odrebatit“, s visoka se začuo glas kapetana Dživa. „Svebore, kad ćeš mi ispripovjediti svoju priču?“, iskoristi povoljan trenutak Vsemir. „Kad staviš kolar oko vrata, a možda ni tada“, odlučno će Svebor dok su s druge strane zaljeva dohodili mornari i morsko dno zatrpavali stijenama. „Što li ovo čine?“, upita Vsemir. „Kažu da će tu učiniti crkvu.“ „Vide li koliko je tu duboko more?“ „Vide, ali vjeruju da će hrid prokletu učiniti Gospinim otokom, kako mi je jednom zgodom rekao jedan od braće, Tripo ili Mato, ne spominjem se više koji. „Ruke koščate, tamne i navorane držeći lule stare dimom krugove prave, što i u crtama oštrim kriju daleke dane, koji, u talasu sjećanja, spuštaju njihove glave“, odnekud izleti Vsemiru dok se polako izdizala hapa što je zakrivala grad izložen jutarnjemu svjetlu. Sveboru se pričini da je preko mladčeva lica prešla jedna tamna sjena te se u mislima po tko zna koji put vrati u prošlost. Podignu pogled i uzrije galebe koji kao da uviraše u more. „Isti su batakljuni. Budu li tukli po morskome dnu, probit će rupu i ostat ćemo na suhu kao Noa poslije veljega potopa“, dočekao je Gnjilanoga svoj trenutak dok su Vsemir i Svebor znatiželjno motrili grad u zrcalu pitajući se bi li mu se kampanjuli tako zlatili da pred njima nije more.
Ej Hrvati, na sjeveru Bačke
U studenome prošle godine objavljena je u sunakladništvu Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima i Matice hrvatske (središnjice) knjiga Hrvati u Bačkoj i stvaranje samostalne hrvatske države – bunjevački slučaj Ivana Dulića, monografija koja višedisciplinski i višerazinski obrađuje izazove s kojima se susreće jedna od najstarijih hrvatskih subetničkih zajednica tijekom stoljeća razapeta između dvaju imperijalizama, mađarskoga i srpskoga. Od sličnih je djela izdvaja suvremeni pristup koji se ponajprije ogleda u prepoznavanju starih i novih imperijalnih obrazaca, a posebice raskrinkavanje primjene (neo)kolonijalnih obrazaca koje je ponajprije srpska politika primijenila i još primjenjuje nad Bunjevcima.
Kao jezikoslovcu mi je posebno zanimljiva usporedba postupnoga pofrancuzivanja (galifikacije) nefrankofonoga stanovništva u Francuskoj koje je počelo jako rano. Taj je postupak dodatno ubrzan tijekom i nakon Francuske revolucije. Tako 1851. godine 30. članak Zakona o učenju francuskoga jezika uključivao strogu zabranu govorenja nefrancuskim idiomima ne samo tijekom školskih sati, nego i školskih odmora. Kršenje se te zabrane kažnjavalo, među ostalim, nošenjem vlastitih cipela oko vrata umjesto na nogama. Iako je taj vid zabrane s vremenom ukinut, posljedice su i danas itekako vidljive. (Navodim ovom zgodom i primjer iz Kastel-Lastve, današnjega Petrovca, nedaleko od Budve gdje su pripadnici obitelji Medin koji su ostali vjerni Katoličkoj Crkvi morali nositi čarape različitih boja kako bi se razlikovali od pravoslavaca, zbog čega se većina nositelja toga prezimena iselila u Budvu, a dio se popravoslavio.)
U kratkim ću vam crtama ovom zgodom iznijeti primjer zatiranja okcitanskoga jezika jer je odnos francuskoga i okcitanskoga jezika u Francuskoj najusporediviji s odnosom srpskoga i hrvatskoga u Bačkoj jer francuski i okcitanski jezik pripadaju istoj, romanskoj podskupini italskih jezika, kao što srpski i hrvatski pripadaju južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika.
Okcitanski su i hrvatski prošli određeni stupanj standardizacije čak i prije nego danas većinski i službeni jezici u Francuskoj i Srbiji. Naime, okcitanski je već u X. stoljeću bio poprilično normiran i na njemu je više stoljeća (a pogotovo u XII. i XIII. stoljeću) cvala trubadurska književnost na čijoj je tradiciji izniknuo petrarkizam. Međutim, okcitanski je već u XVI. stoljeću postupno počeo izlaziti iz službene uporabe i književnosti da bi se, zbog višestoljetnoga francuskog zatiranja, postupno prometnuo u seoski jezik koji ni preporodni pokret Félibrige, kojemu je jednim od predvodnika bio nobelovac Frédéric Mistral (1830. – 1914.), nije uspio vratiti na put stare slave među ostalim i zato što je okcitanski (ponajprije zbog francuske jezične politike) razbijen na više književnih jezika nastalih na različitim dijalektnim osnovama te nikad nije dobio jedinstven pravopis. Hrvatska je, pak, pismenost u Bačkoj stara barem pet stoljeća. Mario Bara u članku Prilog poznavanju ranih hrvatskih migracija u ugarskom Podunavlju (2016.) spominje pismo Grgura Horvatovića, koji je imao posjed negdje između Sombora i Santova. Pismo je napisano 26. siječnja 1517. u Hajszentlőrincu nedaleko od Sombora te sadržava završnu rečenicu napisanu na glagoljici i hrvatskome jeziku te autorov potpis na istome pismu. Napomenimo i da je glotonim (ime jezika) hrvatski na području današnje Vojvodine zabilježio jezikoslovac Bartol Kašić u izvješću podnesenom 1613., koje je u mađarskoj literaturi također uočio Mario Bara (Etnonim Šokac: imenovanje, ishodište i rasprostiranje, 2022.). Kašić, naime, u izvješću navodi da u krajevima između Dunava, Save i Drave (koji su pod turskom vlašću) većinu stanovništva čine Šokci hrvatskog jezika (sokaci di lingua croata), među kojima žive i Srbi, ali malobrojni.
Književnost se među Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj na hrvatskome jeziku razvija od XVIII. stoljeća, ona se, dakle, začela nekoliko desetljeća prije nego što će se u tadašnjoj južnoj Ugarskoj početi razvijati srpska književnost, s tim da je bunjevački odvjetak hrvatske književnosti izrastao na tradiciji hrvatske franjevačke književnosti, koja je još stotinjak godina starija. Slično kao u slučaju okcitanskoga jezika u Francuskoj, hrvatski su jezik, izbacivanjem iz službene uporabe, na sjeveru Bačke nastojali zatrti isprva Mađari, a zatim Srbi. Kako ne bismo ulazili u povijesnu raspravu, spomenut ću tek neke od ključnih novijih događaja. U drugoj polovici XX. stoljeća ukinute su ili preimenovane ustanove s hrvatskim predznakom, a snažan je udar na hrvatsku kulturnu djelatnost i progon hrvatskih pregalaca uslijedio nakon hrvatskoga proljeća, koje je u Bačkoj (poglavito u Subotici) bilo više kulturni nego politički pokret. Nakon raspada, pak, bivše države, srpske su vlasti počele snažnije primjenjivati francuski neokolonijalni obrazac: isprva vraćanjem u popisne obrasce etnika Bunjevac i Šokac, a zatim dosljednom provedbom gesla „Razbij manjinu na subetničke skupine tako da jezik autohtone manjine razbiješ na mjesne idiome i svakoga nadariš naslovom područnoga jezika!“ Vrhunac je takve jezične politike bilo proglašenje bunjevačkih govora zasebnim jezikom i jednim od službenih jezika u Subotici (za što nije odgovorna samo srpska većina, nego i mađarska manjina), s tim da postoje naznake da će se isti obrazac pokušati primijeniti i na šokačke govore. Taj čin za kratkoročnu posljedicu ima deklarativnu slobodu izjašnjavanja (zapravo otklon od matičnoga etnonima koji se briše i iz usmene tradicije), a dugoročno vodi u još bržu asimilaciju zajednice. Budući da su Bunjevci štokavci ikavci, time se i na sve štokavce ikavce kuša proširiti srpsko ime. Kako ga se ne može nametnuti u sadašnjosti, krivotvori se povijest. Da nije riječ samo o pojedinačnim pokušajima prodanih duša kao što je Goran Šarić (koji razvoj novoštokavskoga naglasnog sustava objašnjava, genijalac, time što su žene na srpskim dvorovima rastezale dok su govorile dva stoljeća prije nego što se novoštokavski naglasni sustav uopće razvio) nego o sustavnim posezanjima za hrvatskom jezičnom baštinom, pokazuju istupi srpskih vodećih jezikoslovaca koji sve češće i zapadnu Hercegovinu, u kojoj, karikiram malo, ima više Hrvata nego stanovnika, prikazuju kao dio srpskoga povijesnog narodnog i suvremenog jezičnog prostora. Nema mi druge nego da ih, po uzoru čin Slobodana Prosperova Novaka od prije tridesetak godina, izazovem da dođu u Ljubuški, Čitluk ili Široki Brig, pa da pred pukom iznesu svoje teorije.
Temeljna vrijednost Dulićeve knjige jest da neokolonijalne obrasce zatiranja hrvatstva među Bunjevcima razobličuje i razotkriva, a ako ima imalo pameti u hrvatskoj vanjskoj politici, njezini bi je provoditelji, ali i politolozi, sociolozi i svaki Hrvat kojemu je imalo stalo do svehrvatskoga jedinstva, morali pročitati. Da je vrijednost knjige itekako prepoznata, pokazuju imena uglednika koji su knjigu ocijenili (Ivica Šola, Ivan Poljaković i Stipe Kutleša) te izniman posjet tijekom predstavljanja u Vinkovcima, Zagrebu i Osijeku i njihov odjek u medijima.
Kapetan duge plovidbe u Neumu
Na koncu se odiljamo u ubavo mjestance Hutovo u istočnoj Hercegovini u koje je zalutao stari broj Vrutka. „Evo, bolan, čitam da Neum ima kapetana duge plovidbe“, Stana će. „Pa đe je taj plovio? Od Crkvica do Repa, pa tako 50 puta dnevno?“, sumnjičavo će Cvija. „Ma da mu neko nije dao onaj kajmak, kajak, kako li se ono zove, pa da nije upo u Zukinu jamu u Zavali, pa da ga voda nije izbacala u Čvaošnik? Ima tu, jadna ne bila, više puta nego od hotela Sunce do Krmeka.“ „Moja ti, meni se čini da je i Vrutak prešo u žutilo otkad se glavni urednik obrijo. Da Neum i duga plovidba! To koda rečeš da Dubrovčane ne zanima zarada.“
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
