Misli zlopatnice
Ništa ne blaži bol više od Sunca koje krvari na zahodu, pa su nas zato valjda privlačile slike sutona, odbljesci nekoga budućeg smaka svijeta koji poznajemo, svijeta čije tmine vrli skitac neki ni ne zamjećuje jer slutnju konca zakrivaju žamor i užurbanost ribara što tegle mreže tolikom silom da pomisliš da će raskinuti i prežitke davno prekinutih spona velikih peča zemaljskih. U dokolici smo iščekivanja bacali oblutke i motrili kako se krugovi šire i uobličuju u svetokrug te obujmljuju lađe što se klate u našemu kutku Zaljeva. Ondje gdje se djenusmo, tiho pravljahu tek rijetki koji su preživjeli veliki pohod ratnika s mačevima u obliku polumjeseca, koji nekoć i mi urezivasmo na vlastite grobove sad obrasle travom, a buka se i oštri mirisi šire našim utvrdama i crkvama pretvorenim u tuđe kule i bogomolje. Samo je more bilo isto, iako se oni od njega odmicahu dok nama i sad bijaše hraniteljem te u njemu iskasmo zaklon. „Opeta pensiri, Svebore“, vikao je s palube dijak Vsemir. „Misli su kao mosuri: prelijepi dok ih motriš, a opasni kad se iznenada odlome i krenu padati prema tebi“, odvrati Svebor dok su mu u moždane navraćala bliska lica iz bivšega života. Kad se blago pridignuo, sa strane uoči lađu i u njoj dva redovnika štono se primicahu groblju u sjeni čempresa. „Grobovi mornara nemaju križa, ni imena na križu, ni vazu s cvijećem, ni oznake broda“, kao da je pjevušio jedan od njih. „Uzima one koje voli i nikomu ih ne da“, odvraćao je sjetno Svebor. „Vazda kad završi jedna priča, počinje nova“, učeno će Vsemir. „A što ako je moja priča vrtijeljka?“, Svebor će ponovno. „Onda mi je ispripovjedi da se izvučeš iz nje“, blaže će dijak dok je prvi mračak osvajao mrkentu.
Teorije zavjere i u jezikoslovlju
Prošlo je bome već i nekoliko mjeseci otkad se nisam osvrnuo na najnovija jezikoslovna zbivanja, djelomično zbog toga što su nakon donošenja Zakona o hrvatskome jeziku, osim povremenih oživljavanja vječitih tema (npr. bavljenje lektorima koji navodno ničemu ne služe iako se u štivima onih koji lektore najviše napadaju vidi zašto uistinu potrebni jesu, zatim stalna, sve nemaštovitija i sve dosadnija, ali ustrajna posezanja za našim jezičnim i književnim blagom na koja je struka davno odgovorila, a politika se poslovično ne usudi žešće reagirati itd.), jezikoslovci zadrijemali, a tu i tamo dođe i do zasićenja. Da se ipak malo razbudimo, pobrinuo se jedan dio publicista koji se u posljednje vrijeme sve češće bave temama koje imaju veze i s jezikoslovljem, ali čije je jezikoslovno znanje poprilično skromno, no budući da samo onaj koji nešto zna, misli da ništa ne zna, dio ih toliko samouvjereno nastupa da se i sam upitam vrijedi li čemu moj studij lingvistike.
Jedan tako veli da ni doseobe Slavena nije bilo jer da su je izmislili Habsburgovci. Ne ulazeći uopće pritom u pitanje hrvatske etnogeneze, upitao bih ga jesu li izdanak Habsburgovaca bili Konstantin Porfirogenet ili Toma Arhiđakon koji navodno nepostojeće Slavene spominju unutar suvremenih granica hrvatskoga etničkog prostora barem nekoliko stoljeća prije začetka spomenute dinastije. Isti autor govori o ilirskome jeziku kao da mu je materinski. Budući da se dosad u literaturi navodi kako se od ilirskoga jezika (ili jezikâ) očuvalo tek nekoliko toponima i antroponima te pokoja riječ u kakvu grčkome ili latinskome tekstu, bilo bi lijepo vidjeti iz kojih vrela dotični crpe vlastite spoznaje koje tako samouvjereno dijeli s pukom, ali i da progovori tim ilirskim jezikom (ili kojim od ilirskih jezika) kojim (kojima) tako suvereno vlada.
Drugi se bavi „sanskrtom u engleskoj transkripciji“ (Tko je kriv pokojnomu Radoslavu Katičiću što je učio pisma brahmi i devanagari i tako gubio vrijeme?) i riječima sasvim poznate etimologije poput riječi krajina (od kraj, a ne od kralj, kako dotični veli, jer se riječ kralj izvodi od osobnoga imena Karlo) i car (nastale od latinskoga caesar, ali mi smo svi žrtve teorije zavjere jer, eto, poznavatelj sanskrta u engleskoj transkripciji, kojemu nije palo napamet da, čisto iz domoljubnih razloga, nauči sanskrt barem iz Vezdinove slovnice, veli da potječe od riječi hara) traži nove etimologije ne navodeći uopće primjere iz etimoloških rječnika vjerojatno zato što su se etimolozi svih zemalja ujedinili kako bi zavarali neupućenu čeljad.
Treći se u posljednje vrijeme vraćaju i teoriji o svetome Jeronimu kao autoru glagoljice, a da se itko od tih samouvjerenih protuzavjerenika nije upitao zašto ne postoji ni jedan jedini spomenik toga pisma od IV. do IX. stoljeća. Ako je vjerovati teoretičarima zavjere, takve tragove arheolozi i paleografi namjerno zakopavaju ili pale, no, gle čuda, očuvan je, primjerice, runski natpis na predjelu Crkvina u Brezi u Bosni, pa oni koji nastoje zatrti tragove starije hrvatske samonikle pismenosti, očito nisu dovoljno temeljiti. Usto, budući da se sveti Jeronim, kao i svaki Dalmatinac (a on je usto bio i skriboman), rado hvastao ne samo onim što jest učinio nego i onim što nije, bilo bi logično da se sam pohvalio vlastitim izumom. To što su glagoljaši vrlo vješto igrali na kartu najpoznatijega Dalmatinca (time se odmaknuvši od „Metodova učenja“ koje se u godinama nakon Crkvenoga raskola moglo smatrati i krivovjernim) kako bi si osigurali odobrenje bogoslužja na narodnome jeziku i, štoviše, nazivali toga Crkvenog oca Hrvatinom, moglo bi se, čak i ako zanemarimo navadu da su se tražile poveznice s antičkim razdobljem kakve su tijekom renesanse bile sasvim obične, prihvatiti kao dokaz da je sveti Jeronim izumitelj glagoljice kad bi postojao i najmanji trag toga pisma prije IX. stoljeća, da sad zaludu ne tražimo natpis iz IV. ili V. stoljeća. Volio bih i ja da se dokazi za to pronađu, ali ih zasad nema. Usto, bilo je pokušaja i drugih naroda da „postare“ vlastitu pismenost, pa su se u prvoj polovici XX. stoljeća u Ukrajini pojavile Izenbekove daščice za koje se tvrdilo da su prvi spomenik slavenske pismenosti koji potječe iz V. stoljeća. Taj se spomenik poslije nazvao Velesovom knjigom te se vrlo brzo pokazao krivotvorinom. Zanimljivo je pritom pročitati osvrt ruskoga jezikoslovca Andreja Zaliznjaka: „Najveći se problem povezan s Velesovom knjigom ne odnosi ni na lingvistiku ni na povijest, nego pripada području socijalne psihologije. On se sastoji u činjenici da je samo profesionalnim jezikoslovcima i povjesničarima jasno da je knjiga lažna, dok neupućeni čitatelj lako nasjeda na primitivne, premda vrlo privlačne izmišljotine o tome kako su se drevni Rusi uspješno borili s neprijateljima još prije nekoliko tisuća godina. I sve znanstvene tvrdnje, nažalost, u očima takva čitatelja imaju manju težinu od privlačnih izmišljotina amatera.“ Svaka je sličnost s današnjim stanjem namjerna i potaknuta udarom kojemu je izložen Marito Mihovil Letica nakon što je u Hrvatskome tjedniku ukazao na poplavu sumnjivih teorija i njihovu štetnost, a, dodao bih, i na zametke podudarnosti s deretićevskim teorijama u Hrvata.
Umalo Daksa zbog Daxa
Uoči jednoga od mojih javnih nastupa, supatnika mi je u nastupanju supruga obvezala da joj kupi sredstvo za odmašćivanje Dax. Budući da ga je moguće kupiti samo u određenim trgovinama, a mi se nađosmo u dijelu Splita podalje od njih, trebalo se potruditi spasiti višedesetljetni brak. Rješenje nikako ne bijaše na vidiku sve dok mi ne pade napamet da na predstavljanje treba doći i moj prijatelj i rođak Jure. „Jure, kao velikoga te vjernika molim da spasiš jedan brak. Supruga moga prijatelja traži Dax i ako ga gospar ne donese, pada brak koji traje više 40 godina. Kupi tri Daxa da mi prijatelj ne završi na Daksi!“ I shvati Jure da je stvar ozbiljna, pretraži svoju četvrt, pronađe Dax, stavi ga u ukrasnu vrećicu da nitko ne pomisli da nosi kakav cijeni (rekli bi Turci jeftini) poklon (jer ipak je to Split, pa je kupovati poklon ispod određene razine i još ga nositi u škartocu sramota) i spasi brak.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
