Da ništa ne zvoni slađe od materinskoga jezika, prepoznao je 17. siječnja 1999. UNESCO proglasivši 22. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika. Još je u dokumentu iz 1970. ta organizacija navela kako materinski jezik utire put ljudskomu biću u društvo, oblikuje kulturu skupine kojoj pripada i postavlja temelje razvoju vlastitih intelektualnih sposobnosti. Upravo je dobro vladanje materinskim jezikom osnovom poznavanju stranih jezika i dubljem razumijevanju jezične raznolikosti, a ako materinski jezik zaboravimo, jednom je rekao Petar Šimunović, gubimo sebe. Toliko sam često čitao, pa i uživo slušao te misli, no moram priznati da ih nikad nisam toliko snažno oćutio koliko tijekom jedne duge zime u Zagrebu kad sam na Savskome nasipu susreo jednoga Pučišćanina i kad sam nakon tko zna koliko mjeseci, jer davno je bilo ljeto, uživo prozborio pučiški. Naime, tek sam nakon nekoliko prvih nesigurnih riječi spoznao da čitavu jednu vječnost nisam prozborio materinski (a očinski jesam jer je bliži standardu i jer je Neretvana znatno više u Zagrebu) te mi se učinilo kao da mi je netko napokon podmazao glasnice. Sličan sam osjećaj, pobuđen ipak na drukčiji način, oćutio kad sam prije približno četiri godine doznao kako Naklada Protuđer sprema za objavu Rječnik talijanizama u pučiškome govoru. Tim sam više bio iznenađen doznavši da ga piše moj susjed Stipe Bulat ili, kako se navodi u službenim dokumentima, Stjepan Galetović, od kojega, da paradoks bude veći, dotad u životu nisam čuo više od deset riječi. Bilo je to prvo pandemijsko ljeto, nije bilo izvjesno što će se smjeti, no tijekom dogovora smo se za pučiška ljetna zbivanja Zorka Martinić i ja u hipu dogovorili da ćemo, ako se išta bude moglo organizirati, predstaviti spomenuti rječnik. Rečeno – učinjeno, rječnik je predstavljen netom nakon Vele Gospe, 17. kolovoza 2020., a sve pohvale koje sam tom zgodom izrekao, vrijede, samo uvećane, i za njegovo novo djelo – Rječnik pučiškoga govora, pa krenimo redom.
Pučišća
Budući da živimo u vremenu kondicionala, tj. u razdoblju u kojemu većina govori što bi se trebalo učiniti, a sami ne čini ništa, Stjepanu Galetoviću moramo zahvaliti što se odvažio odraditi ono što stručnjaci iz ovih ili onih razloga nisu. Galetović se pritom osvrnuo i na pitanje tko je kvalificiran za pisanje mjesnoga rječnika s kojim se lako složiti: „Inače mislim, dapače, siguran sam da rječnik lokalnog govora može napisati osoba koja, uz nužno stručno znanje, obvezno mora biti i izvorni govornik toga idioma s dugogodišnjim iskustvom života u tome ili oko toga mikroprostora, pa onda može meritorno svjedočiti da su pojedine riječi zaista tipične i u uporabi češće ili rjeđe u tom govoru.“ U uvodnome tekstu autor ujedno objašnjava i vlastite leksikografske postupke, od pregledavanja rječnika srodnih govora (polazišni mu je rječnik, dakako, bio Rječnik bračkih čakavskih govora Petra Šimunovića, a pomogao se, među ostalim, rječnicima pražničkoga, selačkoga, ložiškoga i milnarskoga govora) do primjene razlikovne metode (na naglasno-glasovnome i rječničkome planu).
Broj se natuknica u odnosu na Rječnik talijanizama u pučiškome govoru gotovo učetverostručio (s 5200 u prvome dijelu Rječnika talijanizama narastao je na 20 300 natuknica), ali još stojim uza tvrdnju po kojoj je svaki rječnik (pa i ovaj) knjiga uza koju vazda treba imati olovku jer je on primjer otvorenoga djela u koji svatko može upisati neku svoju natuknicu. Tako sam i ja potražio jednu riječ koja se često čula tijekom mojega djetinjstva (danas bi, zbog teorija o rodnome identitetu, bila itekako korisna ne samo Pučišćanima nego i govornicima hrvatskoga standardnog jezika, ali vam je, dragi čitatelji, namjerno neću reći da vas malo zamislim), koju nisam pronašao ni u jednome drugom dijalektnom rječniku, pa ni u ovome, a pronašao sam brojeve od 11 do 19 kako ih je izgovarala moja nona (jedanadeste, dvonadeste…)… Međutim, razlika je između bilo kojega Pučišćanina (uključujući i mene kao napolicu) i Stjepana Galetovića, to što mi svoj rječnik nismo napisali, a Stjepan Galetović jest, i to impozantan, ne samo po količini natuknica, nego i po kakvoći jer zavrijedio je pučiški govor, čije natruhe nalazimo u pisanju Sabića Mladinića, čija su se prikazanja najvjerojatnije izvodila ispred Guospice na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće, govor koji je svoj umjetnički vrhunac doživio u pjesničkome opusu Vlaste Vrandečić Lebarić te u kojemu se sve češće i sve umješnije oblikuju ne samo pjesme, nego i prozna djela, novinski članci, putokazi, vodiči, blogovi poput, nažalost, ugasle Pučiške kronike, sjajne pučiške stranice na Facebooku koje uređuje Zorana Geržinić… Pritom ne smijemo zanemariti činjenicu da položaj starih i novih pisaca pučiških nije posve istovjetan jer su stari pisci pučiški pisali u razdoblju kad je pučiški govor bio blizak tadašnjemu hrvatskom književnom jeziku onomad utemeljenom na srednjodalmatinskoj čakavici te su time stari pisci pučiški mogli biti i vidljiviji na književnoj pozornici, a mladi se danas bore za svoje mjesto pod suncem pišući jednim od najneobičnijih i najarhaičnijih hrvatskih idioma.
Zbog cjelovite je slike pučiškoga govora bilo nužno da Stjepan Galetović Rječnik talijanizama (koji je zapravo znatno više, on je rječnik romanizama jer su u njemu obrađeni i drugi romanski slojevi) nadopuni rječnikom temeljnoga hrvatskog sloja kako bismo shvatili zašto su i po prilici kad su didići, brašćici, župani i knezovi zamijenjeni preturima, poteštotima i providurima jer se u današnje vrijeme svaki jezični -izam pretpostavlja hrvatskoj starini. Treba, naime, posvijestiti činjenicu da su još stari Dubrovčani pravili priče dok ih Pučišćani provjodu, hranili svoje vrijednosti dok ih Pučišćani hronidu itd. Uostalom, čakavica je bila idiomom većine hrvatskih narodnih vladara. Pođemo li štivima starih pisaca hrvatskih čakavskoga narječja u pohode, uočit ćemo kako je u njima stranih riječi upravo onoliko treba – tek toliko da popune one praznine koje hrvatski jezik nije imao jer valja imati na umu da je praslavenski (otac hrvatskoga) bio jezikom naroda s kopna, koji nije imao čak ni svoju riječ za more. Stoga nije nimalo neobično da smo u oblikovanju pomorskoga i ribarskoga nazivlja te nazivlja za morske, uzmorske i podmorske zemljopisne oblike morali posegnuti za jezičnim blagom narodâ s mora koje smo zatekli pri doselidbi. Slično je i s klesarskim nazivljem jer u pradomovini nije bilo kamena. Ipak, pučiški govor čuva staru hrvatsku riječ mlot, koju je iz hrvatskoga standarda istisnuo turcizam čekić. Sklad se stoljetnih hrvatsko-romanskih jezičnih prožimanja donekle narušio u onome trenutku kad je čakavsko narječje prestalo biti jezikom visoke hrvatske književnosti te je jezikom nadgradnje mnogih čakavskih govora, poglavito primorskih, postao isključivo talijanski. Taj se proces još više ojačao tijekom austrijske uprave koja je talijanizaciju provodila znatno nesmiljenije od Mlečana poslovično zainteresiranih samo za svoje gušte i zaradu. Zanimljivo je da su danas i za najobičniji talijanizam mnogi samozvani borci za domaću riječ spremni poginuti govoreći kako hrvatski standardni jezik, koji je od talijanskoga jezika pučiškomu govoru neizmjerno bliži, ugrožava mjesne govore, potpuno zaboravljajući da je Prva hrvatska čitaonica „Hrvatski skup“ u Pučišćima i osnovana kako bi se uščuvala hrvatska jezična samobitnost. Na čakavici se u toj novoj ulozi, otkad na njoj više nije utemeljen hrvatski standard, već više od stotinu godina pišu vrhunska književna djela, njome je napisana prekretnička pjesma Oproštaj Tina Ujevića, po majci Milnaranina, od 1990. cvjeta dijalektna leksikografija, a sad je pred vama reprezentativno leksikografsko djelo iz pera Stjepana Galetovića, točno ono što je Pučišćima i Pučišćanima nedostajalo jer o Pučišćima ima i dijalektoloških i onomastičkih radova, Pučišća imaju izvanrednu monografiju župe objavljenu pod uredničkom palicom Josipa Vrandečića koja resi naše police, a sad ima i rječnik za kojim ćemo svi rado posegnuti da provjerimo vlastito znanje, dobijemo okladu ili pronađemo rimu za neku svoju pjesmu, sve po potrebi.
I na koncu što reći nego čestitati svima koji su pridonijeli objavi novoga rječnika Stjepana Galetovića. Narodna knjižnica „Hrvatski skup“ već je više od 150 godina istinsko okupljalište pučiških ljubitelja pisane riječi i pokretač kulturnih zbivanja te mi je neobično milo što je u ulozi nakladnika knjizi utisnula dodatan pučiški pečat. Naklada Protuđer, nakladnik Rječnika talijanizama, još je jednom pokazala nos za prepoznavanje djela za jezikoslovne sladokusce, a Ilija Protuđer živući je primjer toga kako standardologija i dijalektologija idu ruku pod ruku. Novu je knjigu Naklada Protuđer grafički pripremila i otisnula. Josipa Terzić (nekoć Martinić), autorica sjajnoga članka Jezične osobitosti dijalektalnoga pjesništva Vlaste Vrandečić Lebarić, pregledala je naglaske, a Lucija Puljak, neumorna promicateljica čakavske književne i jezične baštine, napisala sažetu studiju o pučiškome govoru te nas u svojoj ocjeni sve skupa pozvala da se vratimo svojemu jeziku. Na koncu čestitam i zahvaljujem autoru koji je marno, strpljivo i u tišini stvarao djelo o čijoj su potrebi mnogi govorili, ali se na njegovo pisanje nisu odvažili. Neka ono bude i temelj i poticaj nekim novim snagama da na svoj način iskažu ljubav prema zavičajnoj besjedi. Iako, sve mi se čini da ovo nije posljednje knjižno izdanje kojim nas je počastio barba Stipe Bulat.
