Izdvojeno Jezik Kolumne Domagoj Vidović Kultura

Između Rokera s Moravu i Kulina bana – o „lingvističkim jezicima“ na brdovitome Balkanu

Pustite malene k meni

„Pustite malene k meni“, zboraše naš spasitelj, ali malenu se biću nije samo bilo teško približiti oltaru, jedva bi se probilo do kakva mjesta s kojega bi moglo uzreti svećenika. (Još tad zavidjeh Zakeju što je sa smokve motrio mnoštvo.) Mnogo se puta smjerah uspeti zavinutom skalinadom do kora, no želje su, učili su nas tako odmalena, jedno, a stvarnost drugo. Da si ispunim neispunjivu želju, naučih se razaznavati glasove, prvo svećenika, a onda pjevača koji se do mikrofona probijahu s bankodih. Bilo mi ih je neobično susresti u Mistu jer mi se doimahu poput lica s malih ekrana. Barba Petra Krmejana susretao bih uglavnom kad bi zamicao, nasmiješena brka, za ugao prema njegovoj kali. Godinama nakon što nas je napustio govorahu mišćani o njemu kao o hodajućemu svetcu i njegovoj dobroti koja se zrcalila na licu, a ja se spominjem tek jedna njegova naklona kad je spustio beritu negdje na rubu Solina kao na zalazu Dubrovačkih ljetnih igara i kad mi se činilo da je upućen samo meni. (Dobrota se vazda umnaža, pa bi tako njegov osmijeh ozario i tko zna koliko drugih malih bića.) Glas bih barba Mike Tumbrije lakše razaznavao jer bih ga svako malo ugledao, pogotovo u suton na Solinama kad bi na povratku u dom popravljao lente u razdoblju u kojemu sam vrijeme dokolice uglavnom provodio s njegovim unucima u solinskoj vali, na plaži ili igrajući se na Njivici. Čuvali su nas tad on, Dare, Jureška i ostali dobrotvori našega zbora kao dobri dusi, kao lica pred kojima bismo katkad i strepili (jer ipak bijasmo djeca), ali koji bi nas, kad bi se dogodila ta rijetka prigoda da nam se povjere, grlili i riječima i djelima. „Bili smo mi ko molići puno gori od vos“, šaputao je Jureška dok je usred ljeta, na 40 stupnjeva u hladu vrat grijao šalom, a glavu beritom. Teta bi se Dare na naše škerce isprva mrgodila jerbo bijaše zabrinuta za vlastitu mater, ali učas bi se njezine crte lica ublažile i njezini bi veseli moti govorili mnogo više od riječi. „Ni isto bit živ i bit zol“, blago nas je korio barba Miko Tumbrija upozoravajući nas da se smijeh lako prometne u plač. Danas, mnogo, mnogo godina poslije peku me te njegove riječi jer se često pitam koliko sam puta zakoračio u ničiju zemlju u čijemu se ozemlju čovjek lako izgubi na mekoj međi između dobra i zla koja je tad bila tako jasna, oivičena žicom i poznatim glasovima djetinjstva.

Tko drugom jamu kopa…

            Ljetni je odmor donekle umirio i jezikoslovna zbivanja uz povremene upadice s Bliskoga istoka. Domišljati kakvi jesu, srpski su jezikoslovci prije nekoliko godina skovali barbarizam lingvistički jezik kojim i teoretski nastoje opravdati vlastita posezanja za susjednim jezičnim prostorima. Ukratko, po njihovoj je teoriji na središnjemu južnoslavenskom prostoru jedini lingvistički jezik srpski, a svi su drugi politički. To što Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci ne misle tako nije, dakle, lingvističko (kriteriju identifikacije govornika unatoč), nego političko pitanje. Dogodi se, međutim, tu i tamo da teoretičar strada od vlastite teorije, pa je Bugarska akademija znanosti prije nekoliko godina obznanila kako torlačko narječje (ili, kako se u Srbiji zna reći, srpski bez padeži) pripada bugarskomu „lingvističkom jeziku“. Nedavno su Bugari između redaka ponovili svoje teorije i blago upozorili srpske kolege da se previše ne bune kako ih ne bi zaustavili na putu u Europsku uniju. Našim srpskim kolegama možemo samo poželjeti da se posluže savjetima koje upućuju nama, Hrvatima, te da jednostavno prihvate kako je torlački dio bugarskoga „lingvističkoga jezika“, iako se govornici toga narječja u Srbiji uglavnom smatraju Srbima, te da prihvate činjenicu da je ono što srpski dijalektolozi smatraju dijelom srpskoga jezika zapravo političko shvaćanje toga pitanja. Ne uvjeravaju li, uostalom, oni nas već gotovo dva stoljeća kako govorimo srpskim jezikom koji mi, ovako neuki, zovemo hrvatskim i kojega su toliki naši književnici, očito još neukiji, nazivali hrvatskim i znatno prije tih dvaju stoljeća njihova uvjeravanja? Dakle, ako si već stvorio teoriju, primjenjuj je na svima, a ne samo njima.

Od Kulina bana i dobrijeh dana

            Ovih mi je dana Ante Čuvalo natuknuo da je oživjela i rasprava o Povelji Kulina bana iz 1189. U njoj je još prije petnaestak godina sudjelovao moj pokojni profesor Radoslav Dodig (https://www.hkv.hr/vijesti/komentari/40226-i-lucic-nitko-nije-napisao-nista-bolje-od-ovoga.html) u nekoliko crtica razobličivši podmetanja bošnjačke strane. Po dobrome starom običaju manji je problem to što netko sa strane piše, mnogo je problematičnije to što su hrvatski mediji, pa čak i hrvatski dopisnici najprodavanijih hrvatskih dnevnika iz Bosne i Hercegovine, prenijeli podatak da je Povelja Kulina bana pisana „starobosanskim jezikom“ kao nešto najnormalnije, bez ikakve provjere. Naši se dnevnici u Bosni i Hercegovini već dugo vremena prilagođuju tržištu, pa je valjda stoga sve više sadržaja štetna za Hrvate koji tvore tek šestinu bosanskohercegovačkoga tržišta.

Budući da osvrtu mojega pokojnog profesora nemam što dodati, iznijet ću vam tek jedan primjer znanstvenih dosega naših susjeda iz vlastite prakse. Prije nekoliko sam godina dobio na ocjenu članak o razvoju antroponimijske formule u Bosni i Hercegovini iz kojega izdvajam autorovu tezu kako dolazak Osmanlija nije utjecao na bosanskohercegovačku antroponimiju. U ocjeni sam postavio tek dva pitanja: 1) je li u Bosni i Hercegovini bilo muslimanskih imena prije 1463., 2) jesu li Osmanlije u svojim poimeničnim popisima zapisivali pridjevke i/ili prezimena. Za odgovor na prvo pitanje ne treba vam studij srednjovjekovne povijesti, dovoljno vam je iščitati osobna imena bosanskih i humskih vladara pa ih usporediti s imenima sandžak-begova i paša. Za odgovor je na drugo pitanje dostatno prolistati neki poimenični popis iz razdoblja osmanlijske vladavine i usporediti ga s bilo kakvim dokumentom iz srednjovjekovlja. Dok se u kasnome srednjovjekovlju uz osobno ime uvijek nalazi i kakav dodatak (pridjevak ili prezime), u osmanlijskim se popisima navodi osobno ime i ime oca njegova nositelja. Ukratko, Osmanlije su među nekatoličkim stanovništvom u Bosni i Hercegovini potpuno zaustavili postupak poprezimenjavanja, a među katolicima prezime učinili poluslužbenom kategorijom jer su prezimena među katolicima opstala isključivo u matičnim knjigama i tako dočekala XIX. stoljeće kad se prezimena ponovno uvode u službenu uporabu. Dakle, teza je da osmanlijska osvajanja nisu imala odraza na mjesnu antroponimiju potpuno promašena, ali se ipak od vremena do vremena ponovi u kakvu radu. Ono što zvuči pomalo nevjerojatno jest da se kadar koji proizvodi takve teze u velikoj mjeri školovao u Hrvatskoj, ali i da se tako očite činjenice, poput promjena u mjesnoj antroponimiji, svjesno zanemaruju. Besmislice je lako osporiti, ali već dugo „na našim prostorima“ činjenice uzmiču pred „predanjima“.

I sve lipo pitura u sivo

Negdje potkraj ljeta u Mistu se obično pojavi mađarski slikar kojemu su omiljeni motivi sutoni, a tehnika akvarel. Namjesti se tik uz ostatke ostataka Macela uza suprugu i pospanoga psa te slika more, Bračutu, Vronji ried, kampaniel i moćna brda na kopnu ne očekujući da se nekoliko metara od njega nalazi likovni kritičar. Dok je umjetnik svoj pogled obraćao zapadu, likovni se kritičar zaletio i skočio, a plimni se val izazvan skokom zaputio prema licu i radnome mjestu likovnjaka. Točno kad je umjetnik otvorio oči, osvježio ga je mlaz upućen od likovnoga kritičara. Umjetnikova se supruga pokušala zaštititi rukama, a sneni pas sporim bijegom. Jedino akvarel nije imao tko zaštiti, pa se zelenilo Bračute prelilo u more, a morska plavet na obronke Latešo-brda. „Nadrealizam“, prozbori kritičar dok su negdje u daljini treštali stihovi „I sve lipo pitura u sivo…“, a promatrači te zgode prvi put u životu čuli mađarsku psovku.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.