Mladog povjesničara i istraživača Dinu Mataza već smo upoznali kroz intervju, koji je dao za naš Braniteljski.hr. U njemu nas je Dino upoznao s tadašnjim planovima za budućnost. Jedan od njih bio je i dovršetak dokumentarnog filma „Linija života“, koji će javnosti biti predstavljen 15. prosinca 2020., putem YouTube-a povodom 29. obljetnice operacije „Papuk“.
Svoju je zatvorenu pretpremijeru film imao prošloga tjedna. Da se radi o značajnom doprinosu u očuvanju uspomene na teške, ali ponosne dane koje je orahovački kraj proživio u Domovinskom ratu, svjedoče i riječi jednog od aktera samog filma:
Ovo je nešto fascinantno. Imati Dinu, mladog čovjeka koji će na ovakav način pričati našu priču, prije svega poslušati nas i uklopiti to u jednu cjelinu, privilegija je. Meni je jako teško bilo gledati ovaj film, jer me podsjetio na sve one naše dečke, braću, koji više nisu s nama. Zato je sreća što imamo ovakve ljude, koji ne daju da se ti heroji zaborave i što je najvažnije Dino je izvukao jednu nit, u kojoj smo svi jednaki. Također, moram pohvaliti i ime filma, Linija života, jednostavno točno pogođen bit obrane ovoga kraja, jer ta je linija obrane doista bila linija života cijele Hrvatske.
Vlado Grgić (za Informativni centar Virovitica)
Dino, odakle ideja za film „Linija života“?
Nakon promocije filma ”Orahovica u Domovinskom ratu“, sredinom 2018. godine, u razgovoru sa svojim suradnicima, gospodinom Vladimirom Grgurićem i gospodinom Goranom Sokolom, došli smo do zaključka, kako je segment obrane sela Humljani, ostao nedovoljno opisan i razrađen. Nije trebalo dugo da krenem prikupljati građu, stupati u kontakt sa svjedocima toga vremena te praviti kostur za film.
Možete li nam ukratko predstaviti radnju filma? Tko su Vam bili sugovornici i kojim ste ih kriterijem birali?
U filmu je opisano vremensko razdoblje od 12. kolovoza 1991. godine, odnosno od datuma proglašenja tzv. SAO Zapadna Slavonija u čiji je sastav ušlo i 30% bivše općine Orahovica, pa sve do 15. prosinca 1991. godine, odnosno ulaska hrvatskih snaga u sela Krasković i Pušinu, dva najveća uporišta pobunjenih Srba 1991. godine, na današnjem području općine Čačinci. 13 sugovornika u filmu obuhvaćaju kompletno navedeno razdoblje na način, da je svatko od intervjuiranih prošao kroz određene trenutke u tom razdoblju, na prvoj liniji obrane u selu Humljani. Smatram kako je upravo to bogatstvo radnje u filmu, ali i potkrjepa arhivskoj građi kojom sam raspolagao.
Koliko ste dugo stvarali film i s kojim ste se poteškoćama susretali u radu na filmu?
Na filmu sam radio od polovice 2018. godine pa sve do sada, no uz stalne prekide i stanke. Smatram da je film mogao i ranije ugledati svjetlo dana, no početni nedostatak građe i manjak sredstava kočio je sam proces izrade, no kako je vrijeme odmicalo, arhivska se građa povećavala, priče i svjedoci postali su brojniji, tako da mi je to dalo vjetar u leđa u procesu finalizacije ovog projekta.
Jako dobro su Vam poznate okolnosti obrane i oslobađanja orahovačkog kraja u Domovinskom ratu. Ipak, jeste li radeći na filmu spoznali neke nove detalje o toj temi koji vam nisu bili poznati od ranije?
Svaki projekt sa sobom donosi nove priče, detalje, ali i nevjerojatne ljudske sudbine i tragedije. S obzirom da je cilj sve to pravilno arhivirati, a opet s druge strane i na jedan zanimljiv način i prikazati široj publici, svaki novi detalj u tom slučaju otvara vrata kreativnim dodacima u svakom novom projektu, ali izvoru neke nove priče.
Vodeći intervjue doživjeli ste niz emotivnih trenutaka, koji su vas se detalji najviše dojmili?
Voditi intervjue sa sugovornicima toga vremena najteži je dio svakog projekta. Nikad ne znate što vas čeka kad započinjete razgovor i nikad ne znate kako će netko reagirati na postavljena pitanja. Najteže je zapravo sa sugovornicima prolaziti kroz životne tragedije iz tog vremena. Ti detalji zapravo su i najteži za procesuirati, a neke od njih jako dugo ne možete izbiti iz glave. Tu se zapravo očituje i težina tog posla.
Koja je poruka koju želite poslati ovim filmom?
Moram naglasiti kako sve projekte, koje sam do sada radio, nisam stvarao s mržnjom ili prijezirom. Cilj je svega ovoga što radim spasiti događaje i svjedočanstva s tematikom Domovinskog rata na području bivše općine Orahovica od zaborava te na jedan zanimljiv način ostaviti isto nekim budućim generacijama. Kako godine idu, tako će se pojavljivati novi detalji, otvarat će se vrata nekim novim istraživanjima, a onome tko se bude uhvatio u koštac s ovom tematikom, barem će imat nekakav temelj.
Tko je sve bio uključen u produkcijski dio stvaranja „Linije života“? Kome biste sve zahvalili na uspješnoj realizaciji projekta?
Pa prvenstveno moram zahvaliti svim hrvatskim braniteljima, koji su sudjelovali u izradi ovog filma, mojim suradnicima i svim ljudima, koji su na bilo koji način potpomogli izradu ovog filma, bilo to fotografijama, arhivskim snimkama, svjedočanstvima i savjetima. Također bih zahvalio i načelniku općine Čačinci, gospodinu Mirku Mališu na svesrdnoj pomoći u realizaciji filma te predsjedniku ZUiČ HVIDRA VPŽ, gospodinu Mati Bubašu, koji uvijek priskače u pomoć kada su u pitanju projekti ovakvog karaktera. Na kraju bih zahvalio i gospodinu Borni Mariniću, povjesničaru, koji jako puno truda ulaže ne bi li tematika Domovinskog rata s područja Orahovice i Slatine došla do šireg broja ljudi te na taj način dobila zasluženo mjesto u modernoj hrvatskoj povijesti.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.