Uz feldmaršala Svetozara Borojevića, od Hrvata u austro-ugarskoj vojsci najviši čin, generala topništva (Feldzeugmeister), postigao je Josip Filipović koji se u povijest upisao kao zapovjednik postrojbi koje su sukladno odluci Berlinskog kongresa 1878. vojno zaposjele Bosnu i Hercegovinu i do 1880. bio njen upravitelj.
Rođen je 28. travnja 1819. u ličkoj vojničkoj obitelji koja je 1781., u vrijeme njegovog djeda Ilije dobila plemićki status s titulom baruna, a 1785. i pridjevak von Philippsberg, što se odnosi na ličko selo Filipoviće. Josipov otac Leopold također je bio vojnik, s činom satnika. Josip Filipović je 1834. stupio kao kadet u Ličku krajišku pješačku pukovniju. Zatim je 1836. postao pukovnijski kadet, a od 1837. do 1839. školovao se u Tullnu u Donjoj Austriji. Ubrzo je promaknut u čin potporučnika, zatim u potporučnika prve klase, a 1843. postaje natporučnik i službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništava u Češkoj i Italiji. Satnik je postao 1847. i sudjelovao u burnim događajima 1848. i 1849. Vatreno krštenje doživio je kao zamjenik načelnika stožera Prvog korpusa bana Josipa Jelačića tijekom gušenja ustanka u Beču kad je bio lakše ranjen. Unatoč tome, sudjelovao je u daljnjim okršajima pa dobiva čin bojnika u Varaždinsko-križevačkoj krajiškoj pješačkoj pukovniji. Zbog zalaganja odlikovan je Vojnim križem za zasluge, a 1849., kad je sudjelovao u gušenju revolucije u Mađarskoj, odlikovan je viteškim križem Leopoldova reda. Daljnji napredak u karijeri Filipović je ostvario 1851. kad postaje potpukovnik i Jelačićev glavni pobočnik. Od 1853. kao pukovnik bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije. Oženio se 1856. Bečankom Leontinom von Joelson i s njom imao dva sina i tri kćeri. Nadživjele su ga samo dvije kćeri.
Kao general bojnik, Filipović je 1859. sudjelovao u ratu protiv Francuske i Pijemonta. Zapovijedao je brigadom u VIII. korpusu, a tijekom bitke kod Solferina njegova brigada borila se punih 12 sati protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Iako je bitku Austrija izgubila, hrvatske pukovnije pod Filipovićevim vodstvom razbile su neprijateljsku vojsku na svom dijelu fronte. Zbog zasluga je odlikovan ordenom Željezne krune II. klase, a 1860. potvrđena mu je titula baruna. Tijekom 1865. Filipović je zamjenjivao bolesnog hrvatskog bana Josipa Šokčevića, a iduće godine, tijekom rata s Pruskom, kao zamjenik zapovjednika 2. korpusa Sjeverne armije sudjelovao je u bitkama kod Kuksa, Sadove i Požuna i promaknut u čin podmaršala. Postao je zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a 1867. i titularni pukovnik-vlasnik 35. linijske pješačke pukovnije sa sjedištem u Plzenju. Od 1871. bio je zapovjednik 8. pješačke divizije u Innsbrucku, a time i zapovjednik obrane Tirola i Vorarlberga, da bi 1874. kao general topništva postao zapovjednik vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu. Već nakon pet mjeseci bio je premješten za vojnog zapovjednika Češke sa središtem u Pragu, a u Brnu ga je zamijenio njegov brat Franjo Filipović (1820.–1903.), koji je također ostvario zavidnu vojnu karijeru – bio je namjesnik Dalmacije i zapovjednik Vojne krajine.
Navodno je upravo Filipović izabran za zapovjednika vojske koja će zaposjesti BiH jer je još za Jelačićeva života izradio plan okupacije koji je preko 25 godina ležao u arhivu. Češke novine su to ovako tumačile:
„Topnički general Filipović je, kao gotovo svi hrvatski generali austrijske vojske, vojnik od glave do pete. Koliko strogo gleda na vojnu obuku i disciplinu pokazao je kao zemaljski zapovjednik u Pragu: vojska njegovog generalata općenito je u izvrsnom stanju i odlikuje se primjerenom disciplinom i visokim stupnjem vojne obuke. Budući da je savršeni poznavatelj južnoslavenskih, a pogotovo bosanskih prilika, kojima se nakon dugo vremena podrobno pozabavio, općenito se smatra da Josef pl. Filipovič odskače od drugih za velevažnu ulogu na koju je nedavno bio pozvan”.
Uoči okupacije BiH, Josip Filipović je iz Češke premješten u Hrvatsku i imenovan zapovjednikom XIII. korpusa sa sjedištem u Brodu na Savi gdje je 29. srpnja 1878. prešao Savu. Slamajući osmanlijski otpor, preko Dervente, Doboja, Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka napredovao je prema Sarajevu u koje je ušao 19. kolovoza, preuzeo zapovjedništvo novoustrojene 2. armije te do 19. listopada dovršio zaposjedanje Hercegovine. Zbog zasluga je odlikovan Komanderskim križem Reda Marije Terezije. Nakon što je do 1880. bio vojni i civilni upravitelj BiH, Filipović je 1881. imenovan na prestižnu dužnost zapovjednika Beča, ali 1882. na vlastiti je zahtjev ponovno imenovan zapovjednikom Češke i u njoj ostaje do smrti. Postao je i počasni građanin Praga kojeg je zadužio time što je gradskim vlastima izlazio ususret u vezi prodaje vojnih objekata i gradnje infrastrukture. U Pragu je i umro 6. kolovoza 1889. i pokopan uz najviše vojne počasti. Sprovod je prošao središnjim dijelom Praga, predvodio ga je praški nadbiskup kardinal František Schönborn, a vijenac od palmina lišća u ime cara i kralja Franje Josipa na Filipovićev odar položio je nadvojvoda Franjo Ferdinand.
Ironijom sudbine, generalu koji je za Austro-Ugarsku osvojio Sarajevo počast je odao prijestolonasljednik kojem će bosanskohercegovačka prijestolnica četvrt stoljeća kasnije biti fatalna. Filipovićev grob i danas se nalazi na Olšanskom groblju, s natpisom na njemačkom, ali je zapušten i prepušten propadanju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: izvor Wikipedija
