Dean Rostohar hrvatski je branitelj i bivši pripadnik Specijalne jedinice policije „Alfa“. Bio je dragovoljac u Domovinskom ratu od 1991. godine, a za vrijeme službovanja u SJP “Alfa” obavljao je zadaće instruktora borilačkih vještina i bliske borbe, vođe specijalističke borbene grupe te vođe specijalističkog borbenog voda. Više o tome čime se bavi danas i kakva su njegova ratna sjećanja, pročitajte u nastavku. Donosimo vam njegovu ratnu priču.
- Recite nam nešto o sebi, opišite nam malo svoj trenutni život i čime se bavite?
Moje ime je Dean Rostohar. Rođen sam 10. rujna 1965. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio sam u Zagrebu i po struci sam turistički radnik. Do početka rata sam radio u hotelu Esplanade, nakon čega sam se kao dragovoljac priključio Specijalnoj Policiji “Alfa” u srpnju 1991. Pokretač sam i voditelj jedinog kluba kluba ratničkih vještina u Hrvatskoj – Bujinkan Seishin Dojo (u prijevodu; škola gdje vježba božanski ratnik iskrenog srca), gdje podučavam članove kluba ratničkim vještinama. Važno je naglasiti da se ne radi o borilačkim vještinama ili borilačkim sportovima, te da ih je potrebno razlikovati. Dok borilačke vještine mogu biti i sport, koji je izgubio ratnički duh, principe i tehnike, ratničke vještine koje su nastale na bojnim poljima su znatno grublje, a vode se principima samoobrane i preživljavanja. U Zagrebu je spomenuti klub djelovao od 1989. godine do rata, kada je rad obustavljen. Ponovno smo započeli s radom 1993. godine te je iduće 24 godine klub djelovao u dvorani OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića. U Kolovozu 2017. godine dobili smo od Grada Zagreba prostor i svojim rukama i sredstvima napravili sadašnji prostor na Jarunu (Hrgovići 49). Učim, vježbam, podučavam i prenosim znanje prvenstveno iz entuzijazma i velike ljubavi kako prema vještinama, tako i prema učenicima koji uče i vježbaju. Tijekom godina i do sada podučavao sam mnoge, a između ostalih Specijalnu jedinicu policije, Interventnu jedinicu policije, Antiterorističku Jedinicu Vojne Policije, Jedinicu za Posebne Poslove sigurnosti i osiguranje MUP-a, koji vrši zaštitu Predsjednika i Vlade, Pravosudnu Policiju, i mnoge druge…Kroz ta podučavanja službenih organizacija iz Hrvatske, nikada nisam tražio bilo kakva sredstva jer to radim iz ljubavi prema tome pozivu i prema tim ljudima, i na taj način još doprinosim Hrvatskoj.
- Otkad se bavite borilačkim vještinama?
Borilačkim i ratničkim vještinama se bavim više od 45 godina. Ratničku vještinu Ninjutsu koju podučavam u svom Dojo-u, proučavam i bavim se već 33 godine, a svake godine, posljednje 24 godine, idem redovito u Japan na usavršavanje kod svog učitelja. Vještine koje podučavam, podučavam iz svog realnog iskustva, koja sam stekao i prošao kao pripadnik Specijalne Jedinice Policije ALFA kako u ratu tako i u Policijskom poslu.
- Budući da ste bili u vojnoj službi u JNA krajem ´80-ih, u doba početka netrpeljivosti u Jugoslaviji, jesu li se napetosti već počele osjećati među vašim vršnjacima?
Da, tad su već počele trzavice i napeti odnosi. Tad sam prvi put osjetio što znači taj velikosrbizam. Sjećam se jedne situacije koja mi je ostala urezana u sjećanje. Nakon jedne vojne vježbe u koju su bili uključeni svi rezervisti JNA, bili smo u kantini na ručku i ja sam zatražio “kruha”. Zbog toga su me napali i prijetili jer sam Hrvat. Također, još nešto što bih ovdje htio spomenuti je situacija iz jednog sela. Kako smo u vojsci za vrijeme vježbe išli po srpskim selima, naišli smo na jednog starijeg čovjeka koji je nas vojnike pitao što tu radimo. Malo smo se počeli razgovarati i pitao me otkud sam. Kad sam rekao da sam iz Zagreba, on je rekao bez imalo neugode kako je bio u Hrvatskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata, jer je bio pripadnik četnika pa je tim povodom posjetio naše krajeve, Bilo mi je nevjerojatno kako je on olako o tome pričao i kako nitko od nazočnih ne reagira.
- Kada ste se uključili u Domovinski rat i koja je bila Vaša motivacija za pristupanje u rat?
Nekako sam od malena imao u sebi neki zaštitnički osjećaj. Nisam mogao trpjeti napade i prijetnje od strane Srbije, odnosno srpskih pobunjenika, prema Hrvatskoj. Nisam to mogao gledati, to zlo i nepravdu koja se nanosi Hrvatskoj. Morao sam zaštiti svoju zemlju, svoju obitelj i svoj narod. Odmah nakon događaja na Plitvicama javio sam se kao dragovoljac. No, rekli su mi da čekam, makar sam se javljao u više navrata. U srpnju 1991. kolega mi je rekao da je formirana Specijalna jedinica policije u Zagrebu – “Alfe” i da trebaju dobre ljude. Čim sam to saznao, nakon posla u hotelu sam se prijavio u Petrinjsku i postao članom “Alfa”. Vrlo brzo nakon toga zaredali su se tereni i borbena djelovanja…
- Kada i kako ste ranjeni?
„Alfe“ su često išle u dubinu neprijateljskog teritorija kako bi prikupili informacije ili akcije za operaciju koja će uslijediti godinu dana kasnije – „Bljesak“. Tako je bilo i tog 11. kolovoza 1994. kada se krenulo za Pakrac. Krenuli smo u izviđanje i u početku je sve išlo po planu. Međutim, po pozivu sam se morao vratiti natrag i požurio sam istim putem i stao na protupješačku nagaznu minu. Odbacilo me u zrak a puška je odletjela s mene. U prvi tren sam pomislio da je netko bacio bombu na mene s obzirom na to da smo bili jako blizu neprijatelju, te sam pomislio da sam pao u zasjedu. Kako sam trčeći stao na minu, tako sam se još instinktivno i bacio. To mi je spasilo život jer su ispred mene bile još dvije mine. Mogao sam pasti na njih i poginuti. Nakon pada napravio sam kolut i izvukao sam pištolj spreman na borbu. Pogledao sam oko sebe. Nije bilo nikoga. Tada sam pogledao svoju nogu. Strahovito je utrnula i dokle je bila čizma bila je otkinuta i visjela je na komadiću kože. Komadićem užeta, koje sam uvijek kao instruktor preživljavanja imao sa sobom, podvezao sam nogu i pucao u zrak kako bi kolegama javio da mi se nešto dogodilo. Budući da smo bili iza neprijateljskih linija, jedan dio puta su me prenijeli, a ostatak prevezli autom. Krenuli smo u bolnicu Pakrac, međutim ta je bolnica bila razrušena. Nakon toga krenuli smo put Kutine, ali tamošnji liječnički tim nije želio dirati ranu, pa su me nakon dobivene infuzije prebacili u Zagreb. Mislim da je prošlo više od pet sati prije nego što smo stigli u Zagreb. Izgubio sam dosta krvi iz pluća i to je bio problem. Doktor je rekao da nisam toliko psihički i fizički jak, da ne bih uspio preživjeti.
Dean kao pripadnik SJP “Alfe” na bojištu.
- Kako su izgledali ratni dani, kako ste provodili vrijeme kad nisu bile borbe sa svojim suborcima?
Dok smo bili na terenu bili smo i radili kao vojni Specijalci, dok kada smo se bili u Zagrebu, radili smo posao Specijalne policije. Kad bi bio mir i odmor, iako vjerujte nikad nije bilo potpunog mira i opuštenosti, bilo je tu prave zezancije. Bili smo prava klapa. Odjednom ti dečki koje do jučer nisi poznavao postanu sve što imaš, čuvaju ti leđa, čuvaju ti život. Nismo puno raspravljali o politici ni budućnosti, niti smo imali crna predviđanja o ishodu rata. Bili smo uvjereni hrvatsku pobjedu i ni u jednom trenutku nitko od nas nije sumjao u to. Mislim da je upravo taj stav većine hrvatskih branitelja i pripomogao tome da dođemo do cilja kojeg smo iščekivali
- Jesu li do vas dopirale vijesti s drugih hrvatskih bojišta, poruke podrške? Kako je to djelovalo na vas?
Bilo je lijepo znati da hrvatski narod stoji iza nas. Znali smo slušati i domoljubne pjesme, Držalo nas je to. Pričalo se među jedinicom svaki dan o stanju, o poginulim suborcima. Slušali bi i vijesti. Sjećam se dnevnika na dan 18.11. Pad Vukovara nas je skroz slomio. Al´ne na način da smo pokleknuli. To nikako. Iz osjećaja ogromne tuge, razvio se duplo veći bijes i prkos. Pomislio sam da nitko neće to raditi našim ljudima i da Hrvatsku možemo spasiti mi, branitelji i nitko drugi
- Možete li se sada prisjetiti nekog događaja ili osjećaja koji je za vas bio upečatljiv i ostao vam je u sjećanju?
Nakon ranjavanja, mislim da nekoliko dana nisam bio ni svijestan što se dogodilo. Bio sam 18 dana u bolnici, od toga prvih 8 dana bio sam u šok sobi. Nakon prebacivanja iz šok sobe, prvi put sam se sam tuširao sam. Tuširao sam se 2 sata i svakakve misli su mi prolazile glavom. Shvatio sam da imam samo 27 godina i da sam izgubio nogu i da ću morati ostatak života provesti bez jednog dijela tijela. Isplakao sam dušu i donio najvažniju odluku u svom životu, a to je da me nitko i ništa neće spriječiti da radim i da se bavim onim što najviše volim i da želim uživati u svom životu.
Fotografija Damira Hoyke, dio izložbe pod nazivom ‘Dani poslije 2’. Fotografije prikazuju branitelje, stopostotne invalide prve kategorije u svrhu predočavanja javnosti kako branitelji nisu povlašteni.
- Možete li nam ispričati neku vašu ratnu anegdotu?
Nije direktno vezana za bojište ali evo sad mi je jedna situacija pala na pamet. Tjedan dana se uči stajati na protezi, a ja sam sa svojom voljom nakon tjedan već trčao na pokretnoj traci. Sa mnom na rehabilitaciji je bio jedan dečko, kolega suborac, iz Dalmacije, također ranjen na bojištu. Ushićen i sretan, došao sam u sobu i rekao mu da sam upravo trčao. On mi je mrtav-hladan rekao; “Ajde brate nisan trča kad san ima dvi noge, a ča ću sad”. (smijeh)
- Jedinstvo koje se osjeća među braniteljima je teško objasniti, no možete li nam to malo približiti?
Ne znam kako to objasniti. Rekao sam već, bili smo kao braća jedni drugima smo čuvali leđa u svakom. trenutku i bili smo spremni dati život jedan za drugoga. Rat je jedno izvanredno stanje, nešto na što čovjek nije naučen da se događa. Iz tog jednog zajedničkog osjećaja pripadnosti jednoj zemlji, jednoj domovini razvio se osjećaj povjerenja i bratstva.
- I za kraj; što poručujete mladima u Hrvatskoj?
Nemojte zaboraviti tko ste! Nasljednici tisučljetne generacije ratnika. Hrvata. Koji su tisuću ljeta štitili i branili svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju. Budite ponosni tko ste. Nikada nemojte zaboraviti svoju Domovinu Hrvatsku, jer samo nju imate. Ako je izgubite nitko ste i ništa. Nikada nemojte zaboraviti Domovinski rat, jer su ljudi dali živote da bi vi danas mogli živjeti. Budite ponosni. Budite Hrvati.
Dean s novinarima Ivanom Njavro i Ivorom Mateljanom.
