Iduće godine navršit će se jubilej 700 godina od smrti jedne od najznačajnijih osoba hrvatske crkvene povijesti, blaženog Augustina Kažotića, dominikanca i zagrebačkog biskupa od 1303. do 1322. Za života je bio jedan od najobrazovanijih ljudi u Hrvatskoj i jedan od najuglednijih crkvenih prelata, slavan i izvan domovine, a ubrzo nakon smrti štovan kao svetac.
Augustin Kažotić rodio se oko 1260. u Trogiru u plemićkoj obitelji. Otac mu se zvao Nikola, a majka Radoslava rođena Saladini. Još u mladosti odlučio je pristupiti dominikancima i prva znanja stekao je u samostanskoj školi splitskih dominikanaca. O njegovoj mladosti ima malo podataka, a ime mu se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1286., u oporuci njegove bake Stane Saladini koja ostavlja „svom unuku Augustinu, iz Reda braće propovjednika, pedeset libara za knjige”. Zbog nadarenosti iste je godine poslan na Pariško sveučilište. Ondje se upoznao s osnovama humanističkih, egzaktnih i prirodnih znanosti. Stečenim će se znanjima kasnije koristiti kao zagrebački biskup i prosvjetitelj. U domovinu se Kažotić vratio 1301. kada ga je kardinal Nikola Boccasini, bivši poglavar dominikanaca, poveo sa sobom u Ugarsku i Hrvatsku na čelu papinskog poslanstva koje je trebalo pripremiti dolazak Karla I. Anžuvinca na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Nije poznato što je radio do tada, a njegov biografi navode da je poučavao i propovijedao u Italiji i Francuskoj. Boccasini je 1303. izabran za papu Benedikta XI. te je iste godine 3. prosinca svog kapelana Augustina Kažotića imenovao zagrebačkim biskupom i u Rimu ga osobno zaredio. Došavši u Zagreb Kažotić je započeo obnovu vjerskog života. Proveo je reformu bogoslužja u katedrali, uveo obavezni zajednički časoslov za članove stolnog kaptola i zalagao se za obnovu liturgijskog pjevanja. Svoje biskupske prihode dijelio je sa siromašnima.
Kao biskup rado je sudjelovao na javnim crkvenim manifestacijama, hodočašćima i proštenjima, na koja, po njegovim riječima, neki dolaze da se “opiju i potuku, nedolične pjesme pjevaju i vode kolo u kojem vragometno plešu”. Uočio je da je vjera jednostavnog puka često isprepletena praznovjerjem, o čemu je pisao u svojoj raspravi O krštavanju slika i drugim oblicima praznovjerja, čiji sadržaj je podnio znanstvenom savjetu održanom 1320. u Avignonu pod predsjedanjem pape Ivana XXII. Ondje je naveo da mnogi od njegovih vjernika smatraju da se guba efikasno liječi uranjanjem bolesnika u vodu i izgovaranjem riječi krštenja, ili da se upotrebom riječi iz sakramenta krizme može izliječiti glavobolja. Drugi Kažotićev spis nosi naziv O siromaštvu Krista i njegovih učenika. U tim je djelima trijezno i bez strasti izložio teološku i društvenu problematiku svog vremena i odlučno se usprotivio primjeni radikalnih sredstava, odnosno inkvizicijskom procesuiranju neukih ljudi optuženih zbog praznovjerja jer je korijene zla vidio u neupućenosti i neznanju. Jedino učinkovito sredstvo vidio je u duhovnom napretku i prosvjećivanju puka i zbog toga je u Zagrebu osnovao prvo visoko učilište u Hrvata, katedralnu školu, ustrojenu na Fakultet „artium“ Pariškog sveučilišta i dominikanske „svečane studije“. Pritom se pozvao na zaključak Trećeg lateranskog koncila iz 1179. prema kojem „Crkva treba zbrinuti potrebne ne samo u onom što se odnosi na uzdržavanje tijela nego i u svemu što pridonosi napretku duha (te da) spriječi kako siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne budu u nemogućnosti poći na nauke i napredovati u znanju”. Utemeljujući katedralnu školu u Zagrebu, biskup Kažotić osigurao je crkvenu nadarbinu voditelju škole kanoniku-lektoru i njegovim pomoćnicima da „bez naknade poučavaju klerike zagrebačke biskupije i sve siromašne studente, otvarajući im tako putove znanja”. Prema strogim Kažotićevim odredbama, koje u kaptolske Statute 1334. unosi biskupov najbliži suradnik gorički arhiđakon Ivan, magistar u ime poštovanja ne smije ništa, pa čak ni najmanje usluge, tražiti od „siromašnih studenata koji prose ili bi prosili da ih netko iz milosrđa ne uzdržava“. Želja mu je bila da se sve studente bez razlike poučava „barem u osnovama ljudskog znanja, prema njihovoj nadarenosti i sposobnostima, ne sve na isti način nego raznoliko, onako kao što se i sposobni liječnici služe raznolikim lijekovima za liječenje različitih vrsta bolesti”.
Za potrebe Katedralne škole Kažotić je u Zagreb donio dragocjene rukopisne kodekse koji se i danas čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici, a među njima su i temeljna djela za studij latinske klasične i srednjovjekovne književnosti, astronomije-astrologije, matematike, spisi iz zemljopisa, meteorologije, zemljomjerstva i drugih tzv. laičkih znanosti, kao i biblijska i teološka djela.
Biskup Kažotić sazvao je tri dijecezanske sinode (1307., 1314. i 1318), sudjelovao je na koncilu u Vienni u južnoj Francuskoj 1311 – 1312. i često posredovao kao pomiritelj u plemićkim i redovničkim razmiricama. Prema kroničaru Baltazaru Adamu Krčeliću, Kažotić je zaslužan za nastanak zdenca Manduševca koji je 1312. provreo iz vode na njegov zagovor tijekom velike suše. Također je po selima dao kopati bunare i saditi ljekovito drveće i bilje.
Zbog biskupskih posjeda došao u sukob s kraljem Karlom Robertom i 1318. je otišao u Avignon tražeći papinu zaštitu. Kralj mu je međutim zabranio povratak u biskupiju. Budući da mu to nije ni on uspio odobriti, papa Ivan XXII. imenovao je Kažotića 21. kolovoza 1322. biskupom Lucere u južnoj Italiji koja je nedavno bila oslobođena vlasti Saracena. Ondje je djelovao nepunu godinu dana i stekao simpatije naroda, no u napadu jednog pristaše Saracena bio je ranjen. Od posljedica ranjavanja umro je na glasu svetosti 3. kolovoza 1323. u Luceri gdje je i pokopan. Već 1325. kalabrijski vojvoda Karlo zamolio je papu da „nedavno preminulog lucerskog biskupa Augustina proglasi svetim“. U rukopisnom misalu zagrebačke katedrale već 1325. upisan je obrazac mise u čast Augustina Kažotića „kad bude proglašen svetim”, no tek 1702. papa Klement XI. proglasio ga je blaženim. U svom romanu Zlatarovo zlato August Šenoa opisuje scenu kada Dora Krupićeva iz „velike okovane knjige“ ocu Petru čita „život svetoga Augustina, biskupa zagrebačkoga“, a upravo po njemu je Šenoa i dobio ime. Njegov otac Alois, po zanimanju „sladopek“ zagrebačkih biskupa, nazvao ga je upravo po jedinom od njih koji je tada bio proglašen blaženim (drugi, kardinal Alojzije Stepinac, beatificiran je 1998.), a Kažotićev kip nalazi se na pročelju crkvice svetog Martina u Vlaškoj ulici upravo preko puta Šenoine rodne kuće.
Ususret 700. godišnjici Kažotićeve smrti, hrvatski dominikanci uputili su 2020. poziv hrvatskim biskupima, biskupu u Luceri i vrhovnoj upravi dominikanskog reda da zajednički upute molbu papi Franji da prvog hrvatskog blaženika proglasi svetim do 2023. Odgovor se još čeka.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
