Navršilo se 200 godina od rođenja jednog od najznačajnijih hrvatskih velikana, političara Ante Starčevića koji je zbog zasluga za hrvatski narod još za života prozvan ocem domovine. Danas kad postoji samostalna hrvatska država razlog je jasan – Starčević je naime prvi, još 1861., u vrijeme kad se nije dovodio u pitanje ostanak Hrvatske u sklopu Habsburške monarhije, postavio zahtjev za stvaranjem samostalne Hrvatske koja bi s drugim zemljama te zajednice naroda bila eventualno u personalnoj uniji, povezana samo osobom zajedničkog vladara. Dok su se drugi hrvatski političari dvoumili treba li se Hrvatska jače vezati uz Austriju ili Ugarsku te se ujedno zanosili kulturnim (a kasnije i političkim) jedinstvom južnoslavenskih naroda, Starčević je tvrdoglavo i dosljedno zastupao ideju o samobitnosti hrvatskog naroda i potrebi punog ostvarenja njegovog državnog prava formiranjem samostalne nacionalne države. Starčević je samostalnu Hrvatsku smatrao nužnom pretpostavkom opstanka i razvoja hrvatskog naroda, no država za njega nije bila sama sebi svrhom, već servis građana i najpogodniji instrument za ostvarivanje osobne slobode i sreće svakog pojedinca. Bio je privržen idejama Francuske revolucije, ali protivio se revolucionarnim i drugim nasilnim metodama u politici, uvjeren da se zacrtani ideali mogu postići zakonitim putem. Velik naglasak u svojoj ideologiji Starčević je stavljao na etiku i moral, upozoravajući da o ljudima i njihovom moralu ovisi opstanak vlade, države i naroda. Potičući emancipaciju hrvatske samosvijesti, Starčević je veličao hrvatsku povijest i kulturu i time najviše pridonio afirmaciji hrvatskih nacionalnih i državnopravnih vrijednosti i nacionalne svijesti. Njegovi suvremenici i protivnici Josip Juraj Strossmayer i Ivan Mažuranić nastojali su unatoč nepovoljnim okolnostima od Beča i Budimpešte izboriti najviše moguće za Hrvatsku te ju osnivanjem institucija gradili kao modernu državu, dok je Starčević odbijao baviti se praktičnom političkom sve dok se Hrvatska ne formira kao samostalna država. Time se razlikovao i od svog najbližeg suradnika Eugena Kvaternika koji je godinama po inozemstvu tražio saveznike u borbi za samostalnu Hrvatsku i u konačnici 1871., bez Starčevićeva znanja, podigao neuspješni ustanak u Rakovici.
Ante Starčević rodio se 23. svibnja 1823. u Velikom Žitniku kod Gospića. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a 1846. je doktorirao filozofiju u Pešti. Tijekom neoapsolutizma Starčević je radio u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama u Zagrebu i ujedno djelovao kao književnik i publicist, polemizirajući među ostalim 1852. s velikosrpskim tezama Vuka Karadžića. Budući da je Karadžić zagovarao zajednički jezik Hrvata i Srba baziran na ijekavskom govoru, Starčević je do kraja života pisao ekavski. Padom neoapsolutizma 1860. Starčeviću se pruža prilika da se politički angažira. Iz Zagreba 1861. odlazi u Rijeku jer je bio izabran za velikog bilježnika Riječke županije, a iste je godine izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin. Svoje stajalište prema temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske i o njenim državnopravnim odnosima s Austrijom iznio je u četiri županijske predstavke i u saborskim govorima, čime, zajedno sa svojim prijateljem iz gimnazijskih dana Eugenom Kvaternikom, polaže temelje Stranke prava i pravaške ideologije. Najpoznatiji govor održao je 26. lipnja 1861.kada prvi put izgovara pravaško geslo „Bog i Hrvati“, rekavši: „Narod hrvatski sačuvao si je u svih nevoljah koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice, narod hrvatski vjeruje bez da mu itko kaže da je providnost njemu koji je tristagodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, liepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne bude odkaživati Austrija, nego Bog i Hrvati!“ Smisao tog gesla je da Hrvati kao suverena nacija iznad sebe priznaju samo Boga, odnosno nijednu drugu zemaljsku vlast.
Ante Starčević rijetko je govorio na javnim skupovima i više se posvetio širenju svojih ideja kroz svoje spise i novinske članke, svjestan da će proći dugo vremena do njihova ostvarenja. Iako je glavnim izvorom zla u Hrvatskoj smatrao Austriju, jednako je upozoravao na opasnost sveslavenstva, jugoslavenstva i velikosrpstva i na one u Hrvatskoj koji ne rade u njenom interesu. Preduvjetima nacionalnog jedinstva Starčević je smatrao otvorenost prema svim slojevima hrvatskog društva i ljudima različite vjeroispovijesti. U Hrvatskoj kakvu je Starčević sanjao svi njeni stanovnici su politički Hrvati, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, i obvezni su na lojalnost državi. „U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam“, pisao je Starčević. Zbog ovakvih stavova njegove ideje prihvaćali su i doseljenici u Hrvatsku, među njima i brojni Židovi. Iako je smatrao da hrvatska država treba obuhvatiti svo njeno „povijesno“ područje, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju, Starčević nije bio pobornik teritorijalne ekspanzije, smatrajući da su male i uređene države puno sigurnije i sretnije, nego velike države. Jedna od poznatijih Starčevićevih rečenica je i ova iz 1869: „Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata: neka ih to pet bude slobodno i sretno.“
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu u Starčevićevom domu, palači koju su mu, pola godine prije smrti, izgradili njegovi pristaše, protivno njegovoj volji jer kao osoba je bio vrlo skroman. U tom duhu zabranio je da ga se pokopa na Mirogoju, te je pokopan na seoskom groblju u Šestinama. I nakon smrti inspirativno je djelovao na nove generacije hrvatskih političara, posebno na Stjepana Radića koji je Starčevićeve državotvorne ideje prenio u široke slojeve hrvatskog naroda i dao im konkretan socijalni i gospodarski sadržaj. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je u svoj program stvaranja samostalne Hrvatske uvrstio i Starčevićeve ideje. Nije slučajno što se Starčevićev portret nalazio na najvećoj kunskoj novčanici, od 1000 kuna.
Samostalna Hrvatska je krajem 20. stoljeća konačno stvorena kako je Starčević i očekivao: zahvaljujući povoljnim međunarodnim okolnostima, ali prije svega oslanjanjem Hrvata na same sebe, zbog čega su je morali priznati i oni kojima nije bila po volji. Samostalnost Hrvatskoj nije sama od sebe donijela sreću i zadovoljstvo kako je predviđao Starčević, ali samom činjenicom da je hrvatski narod konačno ostvario svoje pravo na samostalnu državu i da ona nosi ime Hrvatska koje je Starčević uporno promicao njegove temeljne ideje ipak su ostvarene.
Foto: Wikipedija
