Nježne strune Druge Violine

Foto: Zažablje

Desetljeće  kulture nečitanja

Tekst me Nenada Piskača Kritika ocrnjujućeg pasusa sretnog dr. Domagoja Vidovića (https://hrvatskonebo.org/2023/05/16/nenad-piskac-kritika-ocrnjujuceg-pasusa-sretnog-dr-domagoja-vidovica/) vratio desetak godina unazad u razdoblje javne rasprave o Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koja se, s povremenim, ali ne predugim stankama, nastavila do danas. Bio sam, dakle, desetak godina mlađi i znatno naivniji misleći kako je moguće raspravljati argumentima te sam litre tinte (možda je i crnilo dobra riječ) prolijevao kako bih čitateljstvu pokušao objasniti kako tvrdnje nekih sudionika jezikoslovne rasprave činjenično ne stoje. Nije rijetkost bila da sam se u svojim štivima osvrtao na tekstove Artura Bagdasarova, koji je, primjerice, tvrdio kako institutski pravopis ima oko 35 000 natuknica, što je „nedopustivo malo, čak i za osnovnoškolce i srednjoškolce kojima je (…) namijenjen“, a onda sam brojenjem utvrdio da svi pravopisi, osim Anić-Silićeva, uključujući i sve inačice londonca, imaju manje natuknica od institutskoga. Primitivan postupak poput brojenja konjskih zuba, ali učinkovit. Nedavno sam uputio i na mrežno izdanje Hrvatskoga pravopisa (http://pravopis.hr/pravilo/jednorjecnice/39/)koje dokazuje da taj pravopis propisuje pisanje U ime Oca iako je Hrvoje Hitrec barem desetak puta izrugivao tobožnje propisivanje sastavljenoga pisanja Uime Oca (https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/40142-h-hitrec-61.html). K tome, jedan je autor, očito nikad ne otvorivši Hrvatski pravopis, onomad ustvrdio da u njemu stoji tačka, a ne točka, a nije bila rijetkost da su zapjenjeni osvrtnici napadali gramatiku ili rječnik ne potrudivši se zapamtiti barem da je riječ o pravopisu. Bilo je tu i bizarnih ideja poput one da je naslov Hrvatski pravopis patentiran, pa da Institutu treba zabraniti korištenje njime, neke je ugledne jezikoslovce trebalo naučiti da se školski pravopis od općega razlikuje po tome što na njemu piše školski ili za školsku uporabu itd.

Za ovu sam se prigodu prisjetio zgode kad je Nenad Piskač, nakon što je napisao odu Rječniku kajkavske donjosutlanske ikavice (2015.), kojoj je Institut bio izdavačem te kojemu su dva autora (među njima i njemu vrlo dragi Željko Jozić), bili zaposlenici Instituta, izazvao nemalo čuđenje svojih vjernih čitatelja te se morao braniti od pitanja što mu se to događa na svojoj koži oćutjevši posljedice „nabrijane“ atmosfere kojoj je svaki zaposlenik Instituta, bio autorom pravopisa ili ne bio, svjedočio u razdoblju kad smo svi bili novosadisti ili vukovci bez obzira na to jesmo li rođeni 1955., 1970., 1979. ili 1985. Bitno je dodijeliti naljepnicu, a to što prosječan čitatelj ne zna da i Nenad Piskač odgovor na moj „pasus“ piše vukovicom ili da je Novosadski dogovor potpisao, primjerice, i Ljudevit Jonke, naravno pod pritiskom, nema veze. Od svih mi je napisa, ponovno nedavno, ipak najtragikomičnije bilo pozivanje na„pravopis Matice hrvatske iz 1960.“ anonimne skupine jezikoslovaca na portalu HKV-a. Autori su, naime, s toga portala moje kolege i mene deset godina prozivali kao novosadiste misleći, valjda, da ne razumijemo kako se pozivaju na novosadac. Da i nismo znali, nakon desetljeća bismo prozivanja naučili. Pritom je novosadac toj skupini jezikoslovaca dobar kad potvrđuje njihove teorije i onda mu je izdavač samo Matica hrvatska (https://www.hkv.hr/kultura/jezik/40761-odgovor-hkv-a-na-raspravu-u-svezi-s-egzonimom-katar.html), a u svakome je drugom slučaju loš i odjednom se na popisu izdavača pojavi i Matica srpska. To je ta akribičnost i znanstveni pristup kojima hrvatsko jezikoslovlje mora težiti.

Kao sudionik pravopisne rasprave nikad nisam skrivao mjesto svojega zaposlenja (evo ga još jednom: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), uvijek sam ga javno isticao i molio čitateljstvo da stvori svoje mišljenje na temelju činjenica, a ne iz druge ili treće ruke. S vremenom sam shvatio da od pobrajanja činjenica nema koristi jer što god učinio, mišljenja se ne mijenjaju jer su unaprijed zadana. Ljudi jednostavno vole da netko umjesto njih misli. Doživio sam tako da zagovornici „hrvatskijega pravopisa“ likuju jer se u srednjostrujaškim medijima ne piše zadatci i podatci samo zato što je tako propisivao Institut (to što se u njima ne piše ni ne ću dakako da su prešutjeli). O izrazima kojim su se tom prigodom koristili (npr. intelektualni slabići, krpež, plesači kozaračkoga kola itd.) suvišno je i govoriti. Takvih kvalifikacija s moje strane nikad nije bilo. I neka nije! Neće će ih nikad ni biti!

Tankoćutnost naljepničara kad se njima naljepnice lijepe

Budući da i ja poput Nenada Piskača dobro pamtim, vratit ću se u razdoblje pravopisne rasprave. Hrvatsko je slovo tad objavljivalo uvjerljivo najveći broj štiva o pravopisnoj temi. Štoviše, poticaj sam na uključivanje u pravopisnu raspravu dobio od Sande Ham koja me je prozvala da se bavim položajem crnogorskoga jezika umjesto da pišem o gorućim temama. Svih je tih godina u Hrvatskome slovu objavljivao možda i najveći kritičar Hrvatskoga pravopisa Hrvoje Hitrec, a i većina je drugih sudionika rasprave, među kojima i većina kolumnista Hrvatskoga slova, o tome priručniku pisala izrazito nepovoljno, pa je optužba upućena Stjepanu Šešelju za „prelazak na tamnu stranu“ neutemeljena. Štoviše, nakon što mi je izbačen jezikoslovni dio kolumne objavljene 24. srpnja 2015., osobno sam prekinuo suradnju s Hrvatskim slovom. Ponovno sam kolumnistom Hrvatskoga slova postao tek nakon tri godine. Pritisak je, međutim, počeo znatno prije mojega odlaska (dakako da su metode uvijek bile neizravne, nikad u lice, kako to voli fina gospoda iz zagrebačkih ljetnikovaca) te sam se nadimcima Prva i Druga Violina služio kako bih članke uspio objaviti, a i tim je slijedom navedeni dinamični dvojac objavljivao svoje članke često ponavljajući iste teze. Djelomično sam to činio i zbog osobnoga poštovanja prema Hrvoju Hitrecu, no ono je kopnjelo s njegovim sve manje biranim izborom riječi osobno mi nespojivim sa slikom koju sam o tome vrhunskom hrvatskom književniku gradio dok sam gledao i čitao Smogovce.

Koliko vidim, sve je ostalo isto. Nedavno me je Hrvoje Hitrec prozivao za rušenje zakona o hrvatskome jeziku (a o sastavu povjerenstva za izradbu nacrta zakona o hrvatskome jeziku svatko imalo upućen, a poglavito on, sve zna i svatko mudro šuti), a sad Nenad Piskač (hvala mu jer mi je, za razliku od violinskoga kolege, spomenuo ime i povećao čitanost matičnoga mi portala) brani Bagdasarova. Pritom treba imati na umu da svatko tko imalo poznaje odnose na hrvatskoj kulturnoj sceni, zna da je Hrvoje Hitrec Stjepanu Šešelju nemjerljivo važniji od mene. Svoju ću, pak, „važnost“ u Hrvatskome slovu oprimjeriti činjenicom da sam jedan od rijetkih suradnika Hrvatskoga slova kojemu taj časopis nije bio nakladnikom knjige. Uostalom, ako su me „tajne službe“ i ubacile suzavičajniku u časopis, postavlja se pitanje kako su me uspjele podvaliti Ivici Marijačiću u Hrvatski tjednik. Moćan sam neki lik! Na objede o tome kako sam „zbrinut“ u metkovskoj podružnici, mogu se samo grohotom nasmijati, pokazati gospodinu Piskaču platnu listu ili institutski statut da vidi kako je riječ o funkciji koja ne nosi nikakav novčani dodatak ili honorar te mu ponuditi istu sinekuru. Jedino što će, prije nego što je dosegne, morati doktorirati. Budući da je godinama pisao o pravopisnim prijeporima, eto mu teme (ne namećem, samo predlažem), a mentore će među svojim istomišljenicima lako pronaći.

Pobočnik ili odvjetnik?

Već se, usto, iskazao i kao vrstan spoznajni jezikoslovac iščitavajući u naslovu kolumne Kako ocrniti bližnjega svoga i ostati sretan? nešto čega kao autor nisam bio svjestan. Naime, u posljednjemu sam članku objavljenome na portalu identitet.hr u polemičkome tonu, ali s konkretnim podatcima iz kojih se vidi kako je pravopisna prilagodba vrlo malenoga broja natuknica u tek jednome jezičnom priručniku Arturu Bagdasarov silan problem, a sastavljanje su novih pravopisa svakih godinu i pol te metež koji je time mogao biti izazvan nevrijedni spomena. Primjena bi istih načela na različita istoredna djela u znanosti trebala biti legitimnim postupkom. U publicistici, na meni dostupnome uzorku, očito nije. Ujedno se pitam jesmo li Nenad Piskač i ja čitali isti članak pod naslovom Ruski jezični zakoni i hrvatske prilike Artura Bagdasarova (na koji sam se osvrnuo u članku Trebaju li nam ruski zakoni kao uzor?), pa čitatelje molim da ga pomno pročitaju u Kolu (https://www.matica.hr/kolo/733/ruski-jezicni-zakoni-i-hrvatske-prilike-34099/), ali i da se prisjete silnih prigovora Artura Bagdasarova tijekom pravopisne rasprave i poslije nje zbog prilagodbe ukrajinskih imena hrvatskomu jeziku posredništvom ukrajinskih likova objavljenih u časopisu Jezik i na portalu HKV-a. Ljudi, ponavljam, čitajte, pa prosudite!

U pravu je Nenad Piskač kad kaže da Artur Bagdasarov ima pravo izabrati temu kojom će se baviti (a tko god uzme knjigu Hrvatski iz drugoga kuta, lako će uočiti crno-bijelu tehniku već iz popisa tekstova na koncu knjige, kojom je Šenoa znatno bolje vladao, i procijeniti koliko je bila opravdana), ali isto pravo i pravo na mišljenje valjda imam i ja, uz maleni dodatak da Nenad Piskač meni dodjeljuje naslov generalnoga sekretara (a ja, ponavljam, ni ne krijem gdje radim, pače mi to piše ispod većine članaka na spomenutome portalu i još sam to podebljao u „pasusu“), a tazbinsku će vezu, primjerice, između Stjepana Babića i Hrvoja Hitreca prešutjeti. Naravno da i na to ima pravo.

Na koncu, gospodin Bagdasarov ne treba odvjetnika (da ne rečem personalnoga sekretara), može i sam reagirati na moj tekst kao što ni ja ne kanim odgovarati uime Željka Jozića o kojemu su Nenad Piskač i niz njegovih istomišljenika pisali, ponovno vlastitim izborom, mnogo više nego o Snježani Kordić. Misao, pak, da se Bagdasarov nikad nije bavio mnome posve je pogrešna jer bi gospodin Piskač mogao znati da sam i ja jedan od autora Školskoga rječnika te da sam se na neke njegove prigovore odavna očitovao.

Jesu li Finka i Moguš „dobri znanstvenici za mikrolokacije iz svojega zavičaja“?

U pogledu mojih znanstvenih referencija samo bih podsjetio gospodina Piskača kako je Božidar Finka doktorirao na dugootočkim govorima, a Milan Moguš na senjskome govoru te da su se tim temama obojica vraćali tijekom čitave znanstvene karijere ne vodeći pretjerano računa o tome hoće li ih tko, a poglavito netko izvan znanstvenoga kruga, smatrati, da se poslužim Piskačevim riječima, dobrim znanstvenicima za mikrolokacije iz svojega zavičaja. Ne utvaram si da sam dosegnuo njihove visine, ali mislim da sam, baveći se usporedbom hrvatskih i ukrajinskih imena, pišući rječnik suvremenih hrvatskih osobnih imena, šireći granice hrvatskoga jezika do Bara, pišući o Bunjevcima, Matiji Divkoviću, Bratoljubu Klaiću, potvrdama etnonima Hrvat i inom, pokazao da su mi se interesi donekle odmaknuli od zavičaja s tim da je povijesno Zažablje, koje sam obuhvatio doktoratom, četverostruko veće od današnje zažapske općine (obuhvaća cijelu Općinu Neum, pa neka ponovno prebroji stanovništvo). O Zažablju je, da uputim malo gospodina Piskača, izvješćivao svojedobno Faust Vrančić. Na svoje sam podrijetlo ponosan. Jednako bih bio ponosan i da sam iz Gačica u kojima žive mnogi Piskači.

Ako gospodin Piskač misli da je onomastika nebitna za standardnojezična pitanja, neka pročita bilo koje poglavlje o pisanju velikoga i maloga početnog slova u bilo kojemu jezičnom priručniku, neka nauči da je i Božidar Finka bio onomastičar ili prouči bibliografiju Petra Šimunovića.

Ljubomorni ljudi kažu da sam loš

Na koncu imam potrebu reći tek kako mi nakon desetogodišnjih pravopisnih sporova u glavi još zvoni rečenica Mate Kovačevića kako je pravopis taktičko pitanje te nedavna misao Zdravka Gavrana o atomizaciji svekolika mislećega državotvornog hrvatstva. Kovačevićevom sam se rečenicom vodio dobrih pet godina nakon što sam je prvi put čuo, do trenutka kad sam shvatio da je tom istom mislećem državotvornom hrvatstvu važnija forma od sadržaja, da mu je bitan zakon bez obzira na to tko ga piše i što u njemu piše ako ga „naši“ podržavaju, da priručnike smiju izdavati samo „naši“ te da izlaska iz rovova i prestanka atomizacije neće biti ma koliko mi se u nekome trenutku činilo da smo se barem počeli međusobno uvažavati jer misliti ne moramo isto. Hoće li me pritom tko ozbiljno shvatiti i hoće li mi povjerovati, savršeno mi je svejedno jer je moja savjest potpuno mirna, a uvijek će biti ljubomornih ljudi koji će tvrditi da sam loš.

Domagoj Vidović, calaus ol Xaxabja, identitet.hr