Budvanska kombinacija Casanove, Jamesa Bonda i baruna Münchausena
Ove se godine obilježava 275. obljetnica rođenja i 240. obljetnica smrti Stjepan Zanovića, hrvatskoga književnika i pustolova iz Budve, svojevrsne kombinacije Casanove, Jamesa Bonda i baruna Münchausena. Stjepan Zanović rodio se u Budvi 18. veljače 1751. Taj se neobičan svat lažno predstavljao kao nasljednik Skenderbega, car Šćepan Mali, grof Warta, potomak Petra Velikoga, vojvoda svetoga Save, despot Grude, gospodar Babindola itd. Družio s Casanovom, ali je i hinio da je napisao Rousseauova djela živeći između ložnica svojih ljubavnica i kockarnica. „Njegova biografija i njegov opus iskupljuju svu dosadu zaslužnih mu prethodnika“, nadahnuto će ga (kao da sebe gleda, rekao bih) opisati Slobodan Prosperov Novak, enfante terrible hrvatske književnosti, rođen točno dvjesta godina nakon Zanovića. Novak će nam uzgred otkriti i kako se Zanović nudio američkome Kongresu da postane američkim kraljem te kako je iznio zamisao o gradnji Kipa slobode. Ove se godine također obilježava i 250. obljetnica objave Zanovićeva djela Turska pisma, koji Aleksandar Radoman drži prvim romanom na području Crne Gore. Pritom treba naglasiti kako je taj roman napisan 157 godina prije prvoga crnogorskog romana Nevidbog Rista Ratkovića. Kad smo već u nazdravičarskome raspoloženju, napomenimo i kako će za dvije godine biti točno stotinu godina otkad je hrvatski književnik Mirko Breyer objavio roman o obitelji Zanović pod naslovom Antun conte Zanović i njegovi sinovi.
Zanović u svjetskome klasiku
Možda je upravo zbog obilja različitih biobibliografskih podataka o Zanoviću u našoj ne samo općoj, nego i kulturnoj javnosti razmjerno nepoznata činjenica da se ime toga Budvanina bilježi u jednome od najglasovitijih romana XX. stoljeća, u romanu Berlin Alexanderplatz njemačkoga književnika Alfreda Döblina, objavljenom 1929., dakle gotovo istodobno s Breyerovim romanon. Zanović se spominje već u prvome poglavlju romana kad glavni lik Franz Biberkopf, nakon što je izišao iz zatvora odsluživši četverogodišnju kaznu zbog ubojstva svoje djevojke Ide, iz usta dvaju Židova sluša Zanovićevu životnu priču. Ime su i prezime toga Budvanina u romanu zapisani njemačkim slovopisom: Stefan Zannowich.
Koliko je Döblin iscrpno poznavao Zanovićev životopis i rodoslovlje, pokazuje sljedeći ulomak u prijevodu Snješke Knežević: „Iz Albanije je bio Zannowich i pošao je u Veneciju. Znao je on zašto to ide u Veneciju. Jedni idu iz grada u selo, drugi sa sela u grad. Na selu ima više mira, ljudi prevrnu svaku stvar s ove na onu, možete govoriti satima i, ako imate sreću, zaradili ste nekoliko pfeninga. U gradu, i ondje je teško, ali ljudi stoje bliže jedni uz druge i nemaju vremena. Ako nije ovaj, onda je onaj. Nemaju volove, nego brze konje s kočijama. Gube i dobivaju. Znao je to stari Zannowich. Najprije je prodao što je imao, kod sebe, a onda je uzeo karte i igrao s ljudima. Nije baš bio častan čovjek. Napravio je posao od toga što ljudi u gradu nemaju vremena i hoće se zabaviti. On ih je zabavljao. I to ih je koštalo teškog novca. Prevarant i varalica na kartama bio je stari Zannowich; ali je imao glavicu. Sa seljacima mu je bilo teško, ovdje je živio lakše. Išlo mu je dobro. Sve dok jedan nije mislio da je prevaren. No, na to stari Zannowich nije mislio. Bilo je batina, policija i napokon je stari Zannowich sa svojom djecom morao uhvatiti maglu. Venecijanski mu je sud bio za petama, a sa sudom, mislio je starac, ne bih želio imati posla, oni me ne razumiju, oni ga nisu mogli ni uhvatiti. Imao je i konje i novca i opet se smjestio u Albaniji, kupio je dobro, čitavo selo, a svoju je djecu poslao u visoke škole. I kad je bio sasvim star, umro je mirno i poštovan. To je bio život starog Zannowicha. Seljaci su plakali za njim, ali on ih nije volio, jer je uvijek mislio na vrijeme kad je stajao pred njima sa svojim tričarijama, prstenjem, narukvicama, nizovima koralja, oni su ih okretali s ove na onu stranu i opipavali i na kraju bi otišli i ostavljali ga na cjedilu.“ Otac Stjepana Zanovića, Antun, uistinu se s obitelji iz Budve (koja se nalazila u Mletačkoj Albaniji) preselio u Veneciju gdje je imao gostionicu, ali se u Budvu zbog više počinjenih prevara. Uloženi novac uložio je, među ostalim, i u školovanje djece u Padovi („Znate kada je otac grm, onda bi on da mu sin postane drvo.“).
„On će opet učiniti Albaniju velikom“
U sljedećim se ulomcima Döblinovi likovi posvećuju samome Stjepanu. Isprva mu opisuju narav: „Ljudi su se posvuda lijepili za njega. Imao je ključ za svako srce. (…) a u Crnoj Gori su ga primili kao grofa i kneza. Ne bi mu vjerovali da je rekao: moj se otac zove Zannowich, mi smo iz Paštrovića iz sela, a moj je otac ponosan na to! Ne bi mu vjerovali, pa je nastupio kao plemić iz Padove i izgledao je kao da je netko i poznavao je sve. I tako je rekao Stefan i smijao se: neka bude po vašem. I govorio je ljudima da je bogat Poljak, što su oni i mislili, barun Warta, i oni su se radovali i on se radovao.“ Zatim se u romanu nastoji otkriti tajna njegova uspjeha u zavaravanju ljudi: „Vi mislite da su imali mozak, bili su pametni. Ali i drugi su bili pametni i nisu dospjeli na osamdeset godina tako daleko kao Stefan sa dvadeset. Jer glavno na čovjeku su oči i noge. Čovjek mora vidjeti svijet i uputiti se u njega. Čujte onda što je učinio Stefan Zannowich, koji je vidio ljude i koji je znao kako se malo treba bojati ljudi. Pogledajte, kako poravnavaju čovjeku put, kako pokazuju put gotovo slijepcu. Oni su to htjeli od njega: ti si barun Warta. Lijepo, rekao on, pa sam barun Warta. Kasnije mu ni to nije bilo dosta, ili njima. Ako već barun, zašto ne i više. Bio je ondje slavan junak u Albaniji, bio je već odavno mrtav, ali oni su ga slavili, kao što narod slavi junake, a zvao se Skenderbeg. Da je Zannowich mogao, on bi bio rekao: ja sam glavom Skenderbeg. Ali kako je Skenderbeg bio mrtav, on je rekao, ja sam potomak Skenderbega i udarao se u prsa, zvao se princom Castriotom od Albanije, on će opet učiniti Albaniju velikom, njegovi ga pristaše očekuju. Dali su mu novac da može živjeti kao Skenderbegov potomak. Svidio se ljudima. Oni idu u kazalište i slušaju izmišljotine koje su im ugodne. Za to i plaćaju. Pa mogu platiti i za to ako im se nešto ugodno dogodi po podne ili prije podne i kada i sami mogu sudjelovati u tome.“ I dok su mu se u bijelome svijetu divili nasjedajući na njegove priče, u zavičaju su Zanovića, kako se u Döblinovu romanu navodi, prozreli, pa je pobjegao u Njemačku i zatim u Austriju. Ondje je prijateljevao sa saskim knezom i susreo se s austrijskom caricom: „I vidite, on se nije nimalo bojao svijeta: najveći, najsnažniji ljudi što ih je bilo, najstrašniji, bili su njegovi prijatelji: saski izborni knez, pruski prijestolonasljednik koji je poslije bio veliki ratni junak i pred kojim je Austrijanka, carica Tereza drhtala od straha na svom prijestolju. Ali Zannowich se nije tresao pred njim. I kad je Stefan tako jedno došao u Beč i nabasao na ljude koji su njuškali za njim, onda je sama carica digla ruku i rekla: ostavite momka na miru!“ Godine 1777. sa svojom je engleskom ljubavnicom primljen čak i na dvoru Katarine Velike. Nakon što se predstavljao kao albanski princ, otišao je u Bruselj gdje je razotkriven kao varalica.
Sin razmetni hrvatske književnosti
Posljednji su Zanovićevi dani u romanu ovako opisani: „Jesi li ispričao o njegovu crnom kraju u zatvoru gdje je prerezao žile? I kakav je bio mrtav – lijep je to život, lijep kraj, treba ispričati – a onda je došao krvnik, s kolicima za mrtve pse i konje i mačke pa ga natovario, tvoga Stefana Zannowicha, i bacio ga van pokraj vješala i smeće iz grada bacio po njemu.“ Iako je opis posljednjih Zanovićevih dana iz pera Slobodana Prosperova Novaka znatno romantičniji, činjenice se podjednako razabiru i iz Döblinova romana i Novakove Povijesti hrvatske književnosti, pa poslušajmo sad Novaka: „Zanović je umro u Amsterdamu (25. svibnja 1786.; op. D. V.) u dužničkom zatvoru, gdje je prerezao vene kad je shvatio da su mu prevare otkrivene i da mu nema spasa. U trenutku propasti jedino ga se nije odrekla njegova ocvala ljubavnica Elizabeth Kingston (da budemo posve precizni Elizabeth Chudleigh, vojvotkinja od Kingstona; op. D. V.). Zanović je umro u samoći, ali su njegovi predromantičarski tekstovi trag duha koji je svuda oko sebe tražio dodire.“ Srećom, sudbina je Budvanina Stjepana Zanovića koji je, među ostalim, pisao o Poljskoj, koji se znao naći u blizini Voltairea, Rousseaua i D’Alamberta i mnogih svojih drugih slavnih suvremenika, dirnula njemačkoga velikana koji ga je počastio ovjekovječenjem u remek-djelu koje se čita diljem svijeta. Spomenom bi Zanovića Döblin morao potaknuti i nas, njegove suzavičajnike i sunarodnjake da se povremeno prisjetimo toga neobičnog svata kojemu su suknje, lažna predstavljanja i kocka bili podjednako dragi koliko i pero, pa iako Zanovića Slobodan Prosperov Novak naziva izgubljenim sinom hrvatske književnosti, čini se da je, barem posmrtno, ostvario očevu želju da ga nadraste, to jest da se od grma prometne u stablo.
