Vrlo mi se često učini kako hrvatska znanost (ili barem onaj njezin dio koji mi je poznatiji) obiluje monografskim djelima koja zahvaćaju šira (i znanstvena i prostorna) područja. Ta su nam djela itekako važna jer omogućuju da se lakše snađemo kad se susretnemo s kakvim problemom ili prostorom jer nije lako upasti u kakvu znanstvenu disciplinu ili neistraženo područje ako nemate baš nikakvu polazišnu točku. Moje osobno i sad već poduže radno iskustvo govori kako mnogi od znanstvenika upadnu u zamku da se od postojećih sinteza odmiču isključivo ističući odstupanja od njih ni ne pokušavajući opovrgnuti ili barem donekle izmijeniti temeljne postavke uglavljene u kakvu temeljnome djelu, pa na koncu ili nastoje potvrditi teoriju koju je neki autoritet postavio ili žele pokazati da je bio na potpuno krivu tragu. Ono što nam u znanosti (ali i u ostalim ljudskim djelatnostima, od novinarstva do poljoprivrede) već odavno istinski nedostaje jesu analize: starijim istraživanjima potaknuti, ali neopterećeni opisi kakva užega problema ili prostora što tvori cjelinu, opisi koji ne moraju nužno pokazati da je sinteza promašena, nego utvrditi da je u sintezi izostala kakva činjenica utvrđena analizom. Nije li i to već malo otkriće?
Pred vama je, dragi čitatelji, upravo jedna analiza. Naime, različitih monografija (spomenut ću tek etnološko-etnografske, dijalektološke, antroponomastičke i historiografske) o poluotoku Pelješcu, hvala Bogu, ima, postoje i pojedinačni radovi iz različitih područja o Žuljani, postoji i sjajna monografija Sakralna baština Žuljane iz pera najplodnijega hrvatskoga povjesničara umjetnosti Vinicija B. Lupisa, no opće monografije o Žuljani nema. Pisanje je mjesne monografije uvijek nezahvalno jer se njezina pisca podcjenjuje s obzirom na to se bavi za širu javnost naizgled nevažnom temom. Ujedno i sam pisac mora težiti ravnoteži između različitih vrsta čitatelja – od mještana kojima su bitni i neki događaji koji objektivno nemaju povijesnu vrijednost do znanstvenika kojemu djelo može biti osnovom za buduće istraživanje. Ujedno pisac mjesne monografije neprestance mora krotiti vlastitu uživljenost i sljubljenost s predmetom kojim se bavi.
Jadran Jeić Baguzej radove o Žuljani (etnomuzikološke, etnografske i onomastičke), sam ili u suautorstvu, objavljuje već desetak godina te je uspio stvoriti mrežu suradnika, listom uglednih hrvatskih znanstvenika, ponajprije iz onih znanstvenih područja prema kojima iskazuje afinitet, koji ga u njegovim istraživanjima prate. Sad se odvažio napisati Priču o Žuljani u kojoj je sažeo dosad poznate spoznaje i iznio nove odgovorivši Žuljancima na mnoge upite koje si postavljaju i otvorivši niz tema koje ištu zasebna istraživanja. Meni su osobno kao onomastičaru najzanimljivija poglavlja o jezičnim značajkama žuljanskoga govora i podrijetlu žuljanskih rodova, čime sam se i osobno (u suradnji s autorom ove knjige) bavio, a posebno neke mjestopisne crtice i povijesni detalji bez kojih je nemoguće razumjeti žuljansku imenoslovnu baštinu i zbog kojih ju sad i ja dublje shvaćam. Budući da bismo onomastiku mogli nazvati jezičnom arheologijom (jer prisutnost određenih toponima gotovo nepogrešivo upućuje na mjesto na koje bi kakva arheološka alatka morala udariti), Jeić Baguzej s pravom ističe činjenicu da je Žuljana uz Ston jedino pelješko naselje čije je ime dalmatoromanskoga postanja, a mjesna toponimija upućuje i na drevna vjerovanja poput onih koja je u svojim pripovijetkama zabilježila Ivana Brlić Mažuranić. Tako Jeićevi ispitanici kazuju da su na predjelu Tintilini u uvali Košare žene bacale nekrštenu djecu čiji se duhovi zovu tintilini. To potkrepljuju usmenom predajom po kojoj su se ondje pojavljivali djetići koji bi ometali ribare bacajući kamenje u more. Za usporedbu, u ne tako dalekim Konavlima tintilinom se ili tintilinićem nazivalo svako dijete koje je umrlo prije krštenja. Ta bi se djeca često zakopavala izvan granica groblja, a pokazivala bi se svojim vidiocima obučena u bijelo s crvenim kapicama.
Jeić Baguzej iznio je i kratak povijesni pregled. Od povijesnih događaja od šire važnosti koji su se zbili na žuljanskome području izdvojio bih bitku Dubrovčana s Anžuvincima 1383./1384. i pomorsku bitka kod današnje Lirice 1409. u kojoj su dubrovački brodovi pod zapovjedništvom Andrea Volcija pobijedili brodove Ladislava Napuljskoga.
Žuljanu bismo mogli nazvati mjestom u kojemu se štuju za hrvatske prilike razmjerno nepoznati svetci poput svetoga Julijana i svete Eurozije. Potonja je – sveta Eurozija, mjesno Urozija – prikazana na oltarnoj pali crkve svetoga Roka i Julijana u benediktinskome habitu. Njezin je zagovor trebao štititi osjetljivije bijelo grožđe od vremenskih nepogoda.
Nadalje, putniku bi namjerniku, koji u Žuljanu svrati isključivo ljeti, čisto da se ne odilja od kraja na svojemu štramcu u svaka doba i po svakakvim vremenskim uvjetima, bilo nužno pročitati tekst hrvatskoga književnika Josipa Betondića, Šipanjca koji je službovao u Trsteniku, a plandovao na svojemu posjedu u Kobašu, pisca nabožnih i satiričnih pjesama, prevoditelja Ovidija, Vergilija i Katona, prepisivača rukopisa Ivana Gundulića i Junija Palmotića te skupljača narodnih pjesama, o jačini žuljanske bure zapisan u pjesmi Uspomena na Trstenik napisanoj oko 1730.: „O Žuljano, gran prikore Dubrovačke pokrajine. Kogod brodi sinje more, glasi tvoje opačine. Tva bjes viku ne miruje. Brode odgoni, jedra dere. Buni more, pjene bljuje. Nije u tebi nigda vjere.”
Pronaći će u ovoj knjizi čitatelj i poglavlja o školstvu, običajima, gospodarskoj djelatnosti (u ovome bi se desetljeću mogla obilježiti i stota obljetnica žuljanskoga turizma čiji su drevni zametci srednjovjekovna hodočašća na Mljet), sakralnim objektima, tradicionalnim glazbalima, rodoslovlju Jeića, narodnoj medicini, pučkim vjerovanjima i praznovjerjima, zabavit će ga mjestopisne crtice… Na koncu se knjige donosi i prijevod Matrikule bratovštine svetoga Julijana Martina iz 1556., što je prvorazredan povijesni dokument.
Ukratko, ovom je knjigom Žuljana dobila monografiju koja će, nadam se, postati referentnom točkom za sva buduća istraživanja središnjega dijela Pelješca. Ona bi trebala potaknuti i stanovnike drugih peljeških mjesta da se odvaže na sličan pothvat jer vrijeme prolazi, istinski poznavatelji mjesne baštine polako odumiru, pa će se budući naraštaji Pelješčana, ako se nešto ubrzo i stubokom ne promijeni, u nju moći upućivati samo iz literature. Neće, naime, biti starije čeljadi koja će s neizmjernom strašću prepričavati zgode poput kuhanja jeja, koja će se pitati tko je i zašto nadjenuo imena Petro, Tintilini, jesu li prvi Čaveliši uistinu pri doseljenju govorili Ča veliš? ili otkud Hasani u čisto katoličkom mjestu. Tko li će, kad starije čeljadi ne bude, po znacima na nebu predviđati kakvo će biti vrijeme, štovati sveticu koja je toliko drevna da se i nadnevak njezina blagdana zaboravio…? Možda to nisu pitanja važna za budućnost svemira, ali su zato od presudne važnosti za kolektivnu memoriju jedne malobrojne zajednice. Zato nam i dalje valja pisati da se ne zaboravi te se nadati boljim vremenima i zainteresiranijim naraštajima. Jadran Jeić Baguzej svoju je dužnost ispunio (siguran sam da nakon ove knjige neće prestati kopati), a vi?
