Od ljeta 1991. srpske postrojbe na Kordunu raspolagale su dalekometnim oružjem kojim su izvodile vatrene udare na gradove i naselja, ne samo u neposrednoj blizini kordunske bojišnice, već i u dubini slobodnog hrvatskog teritorija. U prvom redu bila su to artiljerijska oruđa i raketni sustavi 580. mješovite artiljerijske brigade (mabr), iz karlovačkog garnizona Jugoslavenske narodne armije, postrojbe koja će od konca studenog 1992. biti preustrojena i preimenovana u 75. mabr, jednu od sastavnica 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine (SVK). Ova artiljerijska brigada SVK posjedovala je značajan broj topova 130 mm i samohodnih višecijevnih lansera raketa 128 mm M-77 „Oganj“. Njezino naoružanje korišteno je tijekom rata u provedbi zamišljene strategije obrane Republike Srpske Krajine (RSK), poznate kao „strategija realne prijetnje“ odnosno „strategija odmazde“, kojom se namjeravalo primorati hrvatsko političko i vojno vodstvo na odustajanje od pokušaja povratka područja pod vlašću pobunjenih Srba u sastav RH primjenom vojne sile. U tom pogledu ponajviše se računalo na primjenu vatrenih udara s područja Korduna i Banovine pri čemu bi „Zagreb bio izložen takvim razaranjima koja bi život u njemu učinila na duže vreme nemogućim, a gubici civilnog stanovništva bili bi ogromni“. Nakon hrvatskih vojnih uspjeha u zadarskom zaleđu tijekom operacije „Maslenica“, krajem siječnja 1993., i žestokih oružanih sukoba koji su potom uslijedili na sjevernodalmatinskom bojištu, krajinsko vojno vodstvo je 14. srpnja 1993. zapovijedilo pojedinim korpusima SVK da pripreme svoje snage u svrhu podrške 7. sjevernodalmatinskom korpusu SVK. Kordunski 21. korpus trebao je u sklopu toga pripremiti raketni sustav R-65 „Luna“ koji mu je bio pridodan iz Vojske Republike Srpske, radi provedbe vatrenih udara, kako je izričito navedeno, „po Zagrebu i okolini“. Komandant 7. korpusa pukovnik Milan Đilas, također je navjestio napad na Zagreb ukoliko sukobi eskaliraju, čemu su kao povod trebali poslužiti hrvatski artiljerijski udari po naseljima u RSK, ali isto tako i obmana sa srpske strane u kojoj se trebalo „vešto simulirati tučenje istih, a potom uzvratiti“. Dva mjeseca kasnije ponovljena je, nakon brze i uspješne napadne hrvatske operacije „Džep-93“, koja je na gospićko-velebitskoj bojišnici bila izvedena 9. rujna, primjena navedene strategije, a za koju je SVK započela pripreme krajem mjeseca kolovoza. U sklopu masovnih vatrenih udara na hrvatske gradove divizijun „Luna“ izvršio je 10. i 11. rujna 1993. vatrene udare na gradić Jastrebarsko te na naselje Lučko u predgrađu Zagreba.
Hrvatska vojska razvijala je svoje zrakoplovne snage u vihoru velikosrpske agresije. U ratnom zatišju, 17. siječnja 1992., bila je formirana 1. lovačka eskadrila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ). Jedan od ciljeva djelovanja HRZ bilo je uništenje srpskih dalekometnih sredstava koja su sijala smrt i razaranje s okupiranih dijelova RH. U pohod na srpsku artiljeriju, prema očito dobro obavještajno prepoznatom cilju, iz zrakoplovne baze Pleso 14. rujna 1993. poletjeli su Ivan Selak u MiG-u 21 „Osvetnik Dubrovnik“ i Miroslav Peris u MiG-u 21 „Osvetnik Vukovara“. O učinku hrvatskih zrakoplova precizno nam govore sami onodobni srpski izvori. Regionalni centar za obavješćivanje u Vrginmostu izvjestio je da su hrvatski zrakoplovi rano ujutro 14. rujna izveli udar na „vojni vozni park u selu Blatuša“. Pripadnici 19. pješačke brigade Vrginmost pogodili su na povratku u bazu Perisov zrakoplov iznad sela Trepče, nedaleko rijeke Kupe – prve crte kordunskog bojišta, raketom iz lakog prijenosnog protuzračnog sustava Strijela-2M. Komanda 21. korpusa izvijestila je istog dana Glavni štab SVK da je u 6,40 sati hrvatski MiG-21 bombardirao pogon ciglane u Blatuši, u kojem su se nalazila materijalna sredstva i oprema 75. mabr, te priručno skladište u kojem je pak bio također smješten dio njezina naoružanja i opreme. U napadu je bilo oštećeno nekoliko motornih vozila, dok je skladište ostalo bez krova. Za pogođeni hrvatski zrakoplov i njegova pilota navedeno je: „pao u dolini rijeke Trepče nasuprot Stipana, pilot Peris Miroslav poginuo“. Obaranju hrvatskog MiG-a zasigurno je doprinijela spremnost protuzračne obrane na Kordunu za „otvaranje vatre na sve vrste letilica hrvatske vojske“, koju je 10. rujna zapovijedio komandant 21. korpusa pukovnik Čedomir Bulat. S dva tjedna odmaka beogradska Politika je objavila članak pod naslovom „Pilot nije mogao da iskoči“ u kojem je optužila HRZ da je uputila svog pilota na zadatak bez prilike za preživljavanje, prenoseći istodobno podatak da je zrakoplov bio oboren iz spomenutog protuzračnog sustava, a što je ponovo bilo potvrđeno 30. prosinca 1993. u informaciji Glavnog štaba SVK, u kojoj je zapisano da je protuzračna obrana na Kordunu uspješno djelovala sa „S-2M pri čemu je oboren ustaški MIG-21“.
O pronalasku ostataka zrakoplova i Perisove osobne dokumentacije svjedoče već odavno objavljeni i javno dostupni srpski video snimci. Posmrtni ostaci hrvatskog vojnog pilota, prema još jednom izvješću Regionalnog centra, bili su predani hrvatskoj strani 23. rujna 1993. godine. Napad hrvatskih ratnih zrakoplova na srpski vojni cilj, duboko u teritoriju pod srpskom kontrolom, bio je jasan pokazatelj vrhu RSK da je vrijeme vojne nadmoći odavno prošlost te da vojna vještina i hrabrost hrvatskog vojnika polako, ali neumoljivo pobjeđuje njihovu smrtonosnu strategiju.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Izvori i foto:
fotografija uz dopuštenje – polijetanje „Osvetnik Vukovara“ – Vinko Šebrek; Miroslav Peris kod MIG-21, uredništvo časopisa Hrvatski vojnik.
Arhivsko gradivo – Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 5, Dokumenti vojne provenijencije „Republike Srpske Krajine” (srpanj-prosinac 1992.), (ur. Mate Rupić), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2009.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Dokumenti, knjiga 9, Dokumenti vojne provenijencija „Republike Srpske Krajine“ (srpanj-prosinac 1993.), (ur. Mate Rupić, Josipa Maras Kraljević), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, prosinac 2010.
Davor Marijan, Domovinski rat, Despot infinitus : Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016.
Vojska Krajine (Knin); Večernji list (Zagreb); Hrvatski vojnik (Zagreb); Politika (Beograd)
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
