Sjećanje na pad i žrtvu Saborskog 12. studenoga 1991.

Dana 12. studenoga obilježavamo 33. godišnjicu pada i žrtve Saborskog. Jedna od najdugotrajnijih obrana i jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se upravo ondje, a 12. studeni najcrnji je datum u povijesti mjesta, jer je samo toga dana ubijeno i poginulo 38 mještana.

Kako bi se to veliko stradanje što je više moguće spasilo od zaborava, u Muzeju Domovinskog rata Karlovac – Turanj na godišnjicu pada 12. 11. bit će predavanje o Saborskom u Domovinskom ratu. Znanstveno-stručni skup „Općina Saborsko i okolica u prošlosti i sadašnjosti“ bit će održan 17. 5. 2025., a predstavit će bogatu, ali nepoznatu povijest Saborskog, po broju stanovnika malenog, ali po herojstvu i žrtvi velikog sela omeđenog Plitvičkim jezerima, veličanstvenom prašumom Čorkovom uvalom i Malom Kapelom, kristalnim izvorima vode i jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom. Nažalost, Saborsko je bilo okruženo i najvećim poligonom 5. vojne oblasti JNA prema Slunju, istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava, te jednima od najvećih žarišta velikosrpske pobune, Plaškim i Titovom Korenicom. Saborsko su napadali JNA, paravojne postrojbe sastavljene od ličkih Srba te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije.

Velikosrpska ideologija je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova i za plan presijecanja Hrvatske. U tim planovima, Saborsko je trebalo okupirati još u kolovozu, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao „Plaščanski ratni bilten”: Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine. Ogulin se tad još nije naoružao, jer nisu osvojene vojarne na ogulinskom području, a Hrvatskoj je prijetilo i presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora, ceste i željezničke pruge. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps Hrvatske te slom obrane Hrvatske. Daljnjim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bihaćem i Bosanskom krajinom, Hrvatska bi se našla u bezizlaznoj situaciji i „Oluja” bi bila gotovo nemoguća.

Velikosrpskim planovima ispriječilo se Saborsko, koje je prvi put napadnuto 5. 8. 1991., kada još nije bilo Hrvatske vojske, a prve napade tih dana uspješno su obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Napadači su planirali selo osvojiti u nekoliko dana, a teško da su mogli zamisliti da će otpor potrajati točno sto dana.

Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive izvan svog sela. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u Saborsko, nakon čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi. Dugotrajna obrana Saborskog uvelike je pomogla ogulinskim snagama da osvoje vojarne na svom području, čime se Ogulin naoružao i spriječeno je presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Hrvatske snage opkoljavaju jedno od najvećih skladišta oružja JNA, Oštarije I. i II., koje JNA 13. 10. 1991. diže u zrak.

Saborsko je bilo mjesecima odsječeno i opkoljeno, bez pomoći, bez struje i telefonskih veza sa svijetom. Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala. Deset dana prije pada Saborskog, 2. 11., tri MIG-a 21 i tenkovi napali su mjesto. Tog dana poginula su petorica branitelja, a 13 je ranjeno. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag.

Nakon junačkog otpora, jedna od tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i tzv. Krajine te preko 1000 vojnika.

S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog generala ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Napadom na Saborsko 12. 11. zapovijedao je Čedo Bulat koji će u Oluji predati korpus generalu Petru Stipetiću. Padom Saborskog, preživjeli mještani danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Jedni su prešli planinu Kapelu i stigli do slobodnog područja Lipica i Stajnice, a drugi do Slunja koji je okupiran četiri dana poslije.

U Saborskom je u Domovinskom ratu ukupno ubijeno i poginulo 52 ljudi, od čega je 9 nestalih. U župi Saborsko stradale su 54 žrtve. Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Poginula su čak tri para braće branitelja (2. 11. braća Matovina, a 12. 11. braća Dumenčić i braća Štrk). Ubijeni 12. 11. su i tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija, kao i Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić, bračni par Vuković i bračni par Dumenčić. Najstarije žrtve su Polde Conjar i Mate ‘Matan’ Matovina (djed poginule braće Dumenčić), rođeni 1895. i također ubijeni 12. 11. Tog dana u ulici Varoš, skoro svaka kuća imala je barem jednog ubijenog. U jednom podrumu bili su samo žene, stariji muškarci i jedan dječak. Nakon što su se predali i izišli, jedan vojnik ubacio je bombu u podrum. Drugi je odveo starce, njih sedam, i tada su ih dva vojnika ubila s dva rafala iz mitraljeza.

U Saborskom su, uz 6 pojedinačnih grobnica, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu u blizini župne crkve, pokopane su 15. 11. 1995. Počinitelji zločina u Saborskom nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.

Uništene i spaljene su sve kuće i objekti. Ranije teško oštećena, miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka. Teško je oštećena crkva Rođenja BDM, srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije. Selo je oslobođeno 5. 8. 1995., znakovito točno na 4. godišnjicu prvog napada.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija