Čitavu prvu polovicu 1991. Hrvatska je vlast nastojala balansirati između mirnog rješenja i otvorenog rata koji je bio sve izgledniji. Uz političku borbu s Beogradom, sprječavanjem uvođenja izvanrednog stanja u Jugoslaviji u proljeće te 1991., težinu čitavoj situaciji paralelno je stvarao i Knin, centar pobunjenih Srba. Uz već poznata „događanja naroda“, od kolovoza 1990. i „balvanske pobune“, Srbi u prosincu 1990. proglašavaju SAO Krajinu, a u svibnju 1991. organiziraju referendum i donose odluku nakon njega o pripajanju SAO Krajine Republici Srbiji.
Od samog početka 1991. stanje u Hrvatskoj bilo je izuzetno napeto jer je i vojni i politički vrh iz Beograda na sve načine nastojao spriječiti hrvatsku vlast u ostvarenju pune samostalnosti i suverenosti. Tako je Predsjedništvo SFRJ na čelu s Borisavom Jovićem na temelju informacije JNA o neustavnim hrvatskim oružanim postrojbama zapovjedilo 9. siječnja 1991. „rasformiranje svih neregularnih sastava koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije u skladu sa saveznim propisima“. Zahtijevalo se da se naoružanje i oprema u roku od deset dana predaju najbližim postrojbama i ustanovama JNA. Prema nekim dostupnim informacija JNA je bila zaista spremna i vojno djelovati, u operacija zvanoj „Neretva-91“. Reakcija hrvatskih vlasti na navedeni ultimatum bila je da “neregularnih vojnih ili paravojnih jedinica” u Hrvatskoj nema, osim onih “koje djeluju u kninskom kraju, a povremeno i još u nekim općinama Like”. Hrvatska je tvrdila da nema ništa sporno u naoružanju i povećanju hrvatske policije jer je sve u skladu s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.
Prema postojećim saveznim zakonima, Hrvatska 1990. još nije mogla imati vlastitu vojsku, a s obzirom na jačanje velikosrpske agresije, trebalo je iznaći način kojim je mogla povećati svoje obrambene postrojbe. Uporište za povećanje policijskih snaga pružao je članak 25. Zakona o unutarnjim poslovima, na temelju kojega je Republički sekretarijat za unutarnje poslove mogao prema potrebi društvene situacije ili političkog stanja formirati onoliki broj jedinica posebne namjene, koliko procijeni da mu je potrebno. Tako je početkom kolovoza osmišljen tečaj „Prvi hrvatski redarstvenik“, iz kojeg je proizišla i prva postrojba za posebne namjene, Antiteroristička jedinica (ATJ) Lučko. Nakon nje, u listopadu su ustrojene i druge “jedinice za posebne namjene” Tuškanac, Rakitje i Valbandon (Pula), Zadar, u studenome Kumrovec, u prosincu 1990. Pionirski grad (Dubrava), u veljači 1991. Sljeme, te u travnju 1991. Vinica (Ivanec) i Erdut. Odlukom ministra unutarnjih poslova u ožujku 1991. (a neke i ranije, npr. bjelovarske „Omege“ u veljači 1991., a zadarski „Poskoci“ već u jesen 1990. godine) ustrojene su i druge jedinice (Posebne jedinice policije) u svim Policijskim upravama. Kao i ranije navedene, i ove su formacije bile su osnova za ustrojavanje postrojbi ZNG-a, a dalje su nastavile djelovati i jedinice za posebne namjene, koje su ubrzo postale poznate pod nazivom „jake snage MUP-a“.
Događaji u Pakracu i Plitvičkim jezerima u proljeće 1991. pokazali su da Hrvatska treba što prije započeti s ustrojavanjem vlastitih vojnih postrojbi. Ali, i dalje se to nije moglo učiniti izvan okvira saveznih zakona kao niti zbog vjerojatne osude međunarodne zajednice. Zbog toga se prišlo reorganizaciji MUP-a i preustroju policijskih snaga, odnosno ustrojavanju nekog oblika vojno-policijskih postrojbi, pod imenom Zbor narodne garde (ZNG) i to sredinom travnja 1991. godine. U izmijenjenom Zakonu o unutarnjim poslovima navodi se da „ZNG djeluje kao profesionalna oružana formacija vojnog ustroja za obrambeno redarstvene dužnosti i da njenim jedinicama zapovijeda MORH“, ali i da se „jedinice mogu upotrijebiti za izvršenje poslova javne sigurnosti i zaštite ustavnog poretka RH na traženje ministra unutarnjih poslova uz odobrenje predsjednika RH“. U intervju Večernjem listu, početkom travnja 1991., predsjednik Tuđman je istaknuo:
“Hrvatska Teritorijalna obrana namjerno je razoružana da bi nova hrvatska vlast ostala bespomoćna. Mi smo poduzeli sve što je potrebno da bismo se naoružali u onom smislu u kojem je to bilo potrebno. No, ne da bismo ugrozili nekoga, ponajmanje Srbe u Hrvatskoj ili se spremali za rat protiv JNA jer bi to bilo suludo. Mi smo se naoružali da bismo osigurali pravni poredak i budu li suverenitet i integritet RH ugrožavani, branit ćemo se ne samo policijskim snagama nego i silom čitava naroda. I kad me ovih dana, šef jedne američke delegacije priupitao jesmo li se doista morali naoružati, ja sam rekao – da, jer da nismo sada ovdje ne biste vodili razgovore sa mnom.“
S obzirom na sve izraženiju ratnu opasnost Hrvatska je morala biti spremna na obranu svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta te svakako pokazati da misli to ozbiljno i provesti. Smotra postrojbi ZNG na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj nastojala je pokazati javnosti da se mlada hrvatska država može uhvatiti u koštac sa svojim neprijateljima. Pred gotovo, prema nekim izvorima, čak 15 000 ljudi na stadionu izašle su povijesna hrvatska postrojba sinjskih alkara, Počasna garda predsjednika RH i zapovjednik im Jozo Miličević, Združeni odred MUP-a RH i zapovjednik Slavko Butorac te predstavnici jedinica za posebne namjene, predstavnici pričuvne policije odnosno temeljne policije, predstavničke postrojbe buduće hrvatske vojske, aktivnog i pričuvnog sastava:
1. Predstavnički odred mornaričke brigade ZNG-a i zapovjednik Vinko Barbarić,
2. Predstavnički odred pričuvnebrigade ZNG-a – Mladen Tucibat,
3. Predstavnički odred ZNG-a „plavih beretki“ i zapovjednik Vitomir Cesar,
4. Predstavnički odred ZNG-a u maskirnoj odori i zapovjednik Zdravko Andabak,
5. Predstavničku brigadu ZNG-a predvodio je Tihomir Bedić,
6. Predstavnički odred („plave beretke“) ZNG-a brigadu Zvonimir Kovačević,
7. Zapovjednik pričuvnog sastava ZNG bio je Mario Sambolec,
8. Združenu brigadu diverzanata, protudiverzanata i padobranaca predvodio je Siniša Pap i
9. Brigada Veza ZNG.
Postrojen je bio i određen broj sredstava borbene tehnike odnosno oklopna vozila.
Na smotri su bili i predstavnici Narodne zaštite iz mnogih hrvatskih krajeva, organizacije koja je okupljala veliki broj hrvatskih građana zainteresiranih (barem za početak) i za nenaoružani oblik obrane vlastite države. Zapovjednik ceremonije bio je Neven Martić, načelnik Odjela za posebne jedinice policije i pričuvni sastav, koji je predsjedniku Tuđmanu predao prijavak te pročitao i vodio prisegu, a Tuđman je predao zapovjednicima brigadne zastave (državne zastave s lentom i natpisom ZNG-a i nazivom brigade). Samu ceremoniju vodio je Mladen Trnski, novinar i urednik HRT-a, koji je i sam imao vojnu izobrazbu.
Budućim hrvatskim vojnicima obratio se predsjednik Tuđman sljedećim riječima:
„Nijedan narod nije izborio slobodu bez žrtava. I mi smo ih već na žalost dali. Jesmo za mir i demokraciju bez žrtava, ali znamo da ćete svi vi, i narod, ustati kao jedan ako bi našu slobodu trebalo braniti. Vi ste začetak buduće hrvatske vojske. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, ali imat ćemo onoliko koliko nam je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini.“
S obzirom na sve okolnosti, rat je koji je uslijedio bio je neizbježan.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
