Zašto smo svjetski prvaci u nogometu po glavi stanovnika, i to ne samo kad je u pitanju reprezentacija? Karakter, zajedništvo, obitelj, domoljublje, ljubav, mentalna snaga, poniznost, kvaliteta, vjera, odlučnost, neodustajanje. To su često ponavljane riječi naših igrača i izbornika Zlatka Dalića, brončanih zlatnog sjaja. Ujedno su, uz težak rad i trud, te silnu želju i motivaciju u nacionalnom dresu, glavni razlozi zašto su naši nogometaši iskoristili svoje bogomdane talente te ispunili i više nego što je od njih hrvatska javnost očekivala. I ove godine, kao i u Rusiji 2018. No, o tome su već pisali mnogi, ne samo domaći, nego i svjetski mediji, koji se ne mogu prestati čuditi i diviti kako jedna tako mala zemlja ostvaruje takve nogometne uspjehe. Odgovor na to pitanje, na svjetsko čudo male Hrvatske, nitko ne uspijeva dati. No, glavni preduvjet svakog sportskog uspjeha, još od dječje dobi, jest kvaliteta, talent, nešto što ne možete steći, nego se s tim rodite ili ne rodite.
Mnoštvo talenata nikad ne ostvari svoj potencijal, pa tako i u Hrvatskoj, no pravo je pitanje zašto je zemlja od 3,88 milijuna stanovnika prepuna nogometnih i općenito sportskih talenata. Bez odgovarajuće infrastrukture i uvjeta. U državi koja u sport ulaže mnogo manje od mnogostruko većih država, u sportu puno manje uspješnih od Hrvatske. Popularnost nogometa u Hrvatskoj ne daje odgovor na to pitanje, jer nogomet je jako popularan i u Njemačkoj koja ima više registriranih nogometaša nego Hrvatska stanovnika. I u Brazilu koji ima 217 milijuna stanovnika i više nogometaša nego Hrvatska muških stanovnika.
Hrvatska već 11 godina zaredom ima barem jednog igrača u finalu Lige prvaka, najjačeg klupskog natjecanja na svijetu. Time se mogu pohvaliti još samo Španjolska, Francuska i Brazil. Od osamostaljenja, 11 hrvatskih igrača osvojilo je Ligu prvaka. Rekorder s pet naslova je Luka Modrić, prema svim individualnim nagradama, najbolji igrač svijeta 2018. godine. Te godine je nadmašio i fenomenalnog Davora Šukera, najboljeg strijelca SP-a 1998.
Prema statistikama, Hrvatska ima čak 37 nogometaša u pet najjačih liga i prema tom kriteriju je 14. na svijetu, no prva prema broju igrača na milijun stanovnika, ispred Španjolske, Danske i Urugvaja. Uz to, HNL je u odnosu na „lige petice”, slaba i siromašna, s uglavnom katastrofalno lošim stadionima, no i iz nje imamo igrače koji su nas svojim obranama, golovima i asistencijama doveli ovako daleko na SP-u. Dinamovi Livaković, Oršić i Petković i Hajdukov Livaja. Svakako je to zajedništvo, ne samo igrača, nego i navijača Dinama, Hajduka i drugih klubova, jedna od najljepših stvari koje donosi naša reprezentacija na Svjetskom prvenstvu. Za razliku od nekih negativnih pojava u hrvatskom društvu, raširene korupcije i negativne selekcije, u Dalićevoj ekipi uvijek igraju oni najbolji, a oni koji sjede na klupi, strpljivo i bez pogovora čekaju svoj idući nastup za „sveti hrvatski dres”. Uspjesi hrvatskih sportaša, naročito nogometne reprezentacije, važan su dio nacionalnog identiteta.
Mnogi naši igrači navode kako je i težak način na koji je Hrvatska izborila svoju neovisnost, razlog uspjeha reprezentacije i motivacija izvrsnih igara u nacionalnom dresu. Mnogi Vatreni i sami su zbog rata morali napustiti svoj dom ili su rođeni u izbjeglištvu (Modrić, Lovren, Ćorluka, Mandžukić, Kovačić, Vrsaljko…). Ne možemo se ne oteti dojmu kako upravo zbog nacionalnog naboja, mnogi igrači pružaju još bolje igre i pokazuju još veću mentalnu snagu i energiju u hrvatskom dresu. Takvo domoljublje i timski duh svakako nedostaje nekim reprezentacijama koje imaju mnogo skuplje pojedince na nogometnom tržištu. No, ni to ne daje odgovor zašto je Hrvatska svjetski prvak u broju vrhunskih nogometaša „per capita”.
Mnogi će reći da je do podneblja. No, imamo čitav niz Vatrenih rođenih i odraslih u zapadnim zemljama, koji nisu nikad igrali za neki hrvatski klub poput Rakitića u Švicarskoj, a iz ove generacije brončanih, Stanišića u Njemačkoj i Sučića u Austriji, koji je rođen u Linzu, kao i Kovačić. U Austriji su još rođeni Niko i Robert Kovač, u Njemačkoj Pašalić, Prosinečki, Klasnić, a u Australiji Šimunić, Šerić i Didulica. Ne čudi da je trenutno najbolji američki nogometaš Christian Mate Pulišić (Pulisic), hrvatskog porijekla. Među argentinskim nogometašima hrvatskog porijekla ističe se Tomas Carlovich „El Trinche” (1946. – 2020.), za kojega je i Maradona rekao da je bio bolji igrač od njega.
Veliki broj naših sjajnih Vatrenih rođen je u Bosni i Hercegovini. Od katarskih brončanih, to su Šutalo (Čapljina) i dvojica rođenih u Zenici: Lovren (Kraljeva Sutjeska) i Budimir (Žepče). Od srebrnih Vatrenih još i Ćorluka (Derventa), a od brončanih iz 1998. Stanić (Sarajevo), Jurčić (Ljubuški) i Jurić (Mostar). Treba napomenuti i da je velik broj Vatrenih na posljednja dva SP-a porijeklom iz BIH, a ondje nisu rođeni. To su primjerice Kovačić (Kotor Varoš), Pašalić (Sarajlije, Tomislavgrad), Barišić (Tomislavgrad i Kupres), Sosa (Grude i Posušje), Sučić (Bugojno) i Mandžukić (Odžak). Od brončanih 1998., porijeklom iz BIH su još i Šuker (Livno), Šimić (Grude), Soldo (Čitluk), Vasilj (Međugorje), Mamić (Zidine, Tomislavgrad), a po ocu i Boban (Bobanova Draga, Grude). Od starijih generacija, to su još Srna, Šimunić i mnogi drugi. Po majci, porijeklo iz BIH vuku Rakitić (Žepče), Petković (Ljubuški) i Oršić (Kulina, Derventa).
Kako bi se pokušao dati odgovor na pitanje koja je tajna talenta hrvatskih sportaša, najlogičnije i najjednostavnije objašnjenje leži u genetici, pogotovo jer mnogi sportaši i sami dolaze iz sportskih obitelji, primjerice Kostelići. Svjetska bronca Nikole Vlašića lijepo će se uklopiti u niz medalja obitelji Vlašić. Kao zemlja, dovoljno smo mali da genetske predispozicije mogu igrati važnu ulogu u uspjehu naših reprezentacija, a za razliku od primjerice Sj. Makedonije, Crne Gore i Kosova koji također sjajno stoje u nogometu „per capita”, dovoljno veliki da imamo sjajne pojedince na svim pozicijama u momčadi koji zajedno čine izvrsnu reprezentaciju u svjetskom vrhu.
Muške populacije u povoljnoj dobi za profesionalni sport je u Hrvatskoj najviše oko 350 tisuća. Svaki sportski bazen je mnogo manji, jer ne mogu svi biti sportaši. Netko treba biti radnik, poljoprivrednik, majstor, obrtnik, trgovac, ugostitelj, liječnik, učitelj, svećenik… Je li slučajno da u svojoj konkurenciji maestralne rezultate postiže čak i Hrvatska svećenička nogometna selekcija, a još i bolje svećenička nogometna selekcija BIH, koju također čine isključivo Hrvati…
Mnogi su talentirani u više sportova i odaberu jedan ili nijedan. Samo silnim radom i trudom može se napraviti sportska karijera, a nekad ni to nije dovoljno, npr. ako su u pitanju financije ili neka od milijun drugih stvari.
Za razliku od naših, prema porijeklu igrača, dominantno dalmatinsko-hercegovačkih reprezentacija u košarci, rukometu i tenisu, koje možemo zahvaliti i predispozicijama u prosječnoj visini povezanoj s tzv. dinarskom genetikom Dalmatinaca i Hrvata iz BIH, svjetski poznate nogometaše imamo iz svih dijelova Lijepe naše.
No, pojedini krajevi su dali iznimno mnogo Vatrenih po glavi stanovnika. Krenimo od sjevera. Vrhunski nogometaši porijeklom su iz Hrvatskog zagorja (Prosinečki, Kramarić), Međimurja (Jarni, Ladić), Turopolja (Brozović). Područje hrvatske i bosanske Posavine dalo je velik broj vrhunskih igrača u napadu. To su Olić (Davor), Vlaović (Cernik), Mandžukić (Sl. Brod i Odžak), Rapaić (N. Gradiška), Petrić (Dubrave, Brčko). Tu možemo nadodati i Rakitića (otac iz Sikirevaca). Slavonskim golgeterima pridružuje se Šuker iz Osijeka, čiji su roditelji iz Livna, kao i braća Kovač i izbornik Dalić. Uz nogometno Livno, iz susjednog područja Duvna (općina Tomislavgrad) korijene vuče mnogo poznatih nogometnih imena: Pašalić, N. Jurčević, braća Mamić, B. Ivanković, I. Krstanović, T. Stipić… Iz Gruda potječu Sosa, Boban, Šimić, J. Leko…
Pravi fenomen je zadarsko područje: Modrić, Livaković, Subašić, Vrsaljko, Gvardiol, Erlić, Pršo… Zlatnu kopačku 1970./71. osvojio je Josip Skoblar, inače Livakovićev rođak. I Lovro Majer po ocu potječe iz Preka na Ugljanu, a Zlatan Ibrahimović po majci iz Prkosa kraj Škabrnje. Ranije spomenuti Pulišić potječe s Oliba.
Podosta Imoćana nastupilo je na svjetskim prvenstvima: Buljan 1974., Gudelj 1982., Boban 1998., Rebić 2018. i Jakić 2022. Buljan i Gudelj bili su kapetani jugoslavenske, a Boban hrvatske reprezentacije. Iz Lokvičića potječe i Strinić, srebrni 2018. Omišanin Ivan Perišić potječe iz Čišle, a po majci iz Imotske krajine. I šire područje Cetinske krajine dalo je nekoliko vrhunskih nogometaša kao što su Beara, Zambata, Runje i Jerkan.
Čitav niz srebrnih i brončanih Vatrenih iz srednje Dalmacije rođeni su u Splitu. Iz Splita i okolice su Asanović, Bilić, Vlašić, Livaja, Bradarić, L. Kalinić, Tudor.
S obzirom da neki Vatreni potječu iz jedne regije ili države, rođeni su u drugoj, a odrasli u trećoj, nema mnogo smisla navoditi koliko među njima ima Dalmatinaca, Hercegovaca, Bosanaca, Zagrepčana, Slavonaca… Svi su Hrvatska. No, dva područja koja su ujedno i susjedna, posebno se izdvajaju kada je riječ o vrhunskim nogometašima po glavi stanovnika, a to su Dalmacija i BIH, posebno unutrašnjost Dalmacije i susjedni dio BIH. Ukupno iz Dalmacije i BIH potječe najmanje 19 od 26 brončanih 2022., zatim najmanje 15 od 23 srebrnih 2018., te najmanje 14 od 22 brončanih 1998. U sva tri slučaja, udio igrača s ta dva područja je oko dvije trećine. Izbornici na sva tri najuspješnija natjecanja rođeni su u BIH, Blažević u Travniku i Dalić u Livnu.
Prema znanstvenim istraživanjima, ono što Hrvati, a pogotovo Dalmatinci i Hrvati iz BIH imaju u većoj mjeri od ogromne većine ostalih svjetskih populacija, jest dominantna Y-DNA haplogrupa I2a1b, nazivana dinarskom, a prisutna u velikoj mjeri u svim dijelovima Hrvatske. Ona je u korelaciji s izrazitom prosječnom visinom. Dalmatinci i Hercegovci spadaju među prosječno najviše ljude na svijetu, uz važnu napomenu da zbog loše ishrane i životnih uvjeta u nedavnoj prošlosti nisu ostvarili svoj puni genetski potencijal pa znanstvenici očekuju da će prosjek visine muških maturanata u Dalmaciji i Hercegovini doći do 190 cm. Prosjek. Strani znanstvenici naglašavaju da ti krajevi imaju izniman sportski potencijal, koji je slabo iskorišten, zbog loših uvjeta i neulaganja u sport. Mnogi od onih koji su uspjeli su čudo sami po sebi, jer su iz ničega došli do vrha. Osim genetike, točnije haplogrupe I2a1b, za natprosječnu visinu zaslužan je i kamenjar, točnije vapnenački krški teren bogat mineralima kao što je kalcij, bitan za rast i razvoj kostiju. Zbog kamena i krša nepogodnog za zemljoradnju, narod se orijentirao stočarstvu, a radi toga je, usprkos siromaštvu i razdobljima gladi, prehrana sadržavala meso (npr. janjetina) i bila bogata mlijekom i mliječnim proizvodima. Unutrašnjost Dalmacije, Hercegovina i planinski krajevi Bosne tisućljećima su bili prostor polunomadskog transhumantnog stočarstva.
Prema istraživanjima, prosječni muški maturanti u dinarskim krajevima visoki su 185,6 cm, a udio visokih 190 cm ili više je 28%, a primjerice u Francuskoj 1,5%. Visina nije bitna samo u košarci i rukometu. U nogometu, dakako u kombinaciji s eksplozivnošću, brzim reakcijama, posebno je bitna za vratare i braniče, a s obzirom na broj golova i asistencija glavom, bitna je i u napadu. Ne čudi što najveći broj reprezentativnih vratara dolazi iz Dalmacije (Livaković, Subašić, Kalinić, Grbić, Runje, Gabrić i naš rekorder po broju „praznih mreža” Pletikosa). Nevjerojatan je podatak da su u povijesti svjetskih prvenstava, samo trojica golmana uspjeli obraniti tri jedanaesterca u raspucavanju, a dvojica su iz Zadra (Subašić i Livaković). Morat ćemo se naviknuti da će nam sportaši iz mediteransko-dinarskog kamenjara i u budućnosti donositi sportsku sreću.
Od 1998. do danas, primjetan je porast udjela Vatrenih rođenih izvan RH, što će se nastaviti. Hrvatska ima uvjerljivo najmanje stanovnika od svih zemalja čije su se reprezentacije ove godine plasirale u osminu finala SP-a. U nogometnim uspjesima smo već pretekli države koje skupa imaju gotovo 7,5 milijardi ljudi. Na prošla dva SP-a, Italija se nije ni kvalificirala, a Njemačka ispala u grupi. Od 1998. do danas, Hrvatska je osvojila dvije medalje više od Italije i Španjolske, jednu više od Brazila i Argentine, a Engleska je bez medalje. Hrvatska je jedina dva poraza u 14 utakmica na dva zadnja Svjetska prvenstva doživjela od svjetskih prvaka Francuske i Argentine. Hrvatska je jedina svjetska reprezentacija koja je u zadnje 4 godine u natjecateljskim utakmicama pobijedila oba ta svjetska prvaka.
Jedno je sigurno. Hrvati s juga nikad ne bi mogli ostvariti takav uspjeh bez Hrvata sa sjevera i obratno. To zajedništvo utjelovljuju i izbornik Dalić koji je i Livnjak i Varaždinac, Dalmatinci koji igraju za Dinamo, sjevernjaci koji igraju ili su igrali za Hajduk. Hrvatska ne pobjeđuje kad nema zajedništva.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
