Vladimir Božić hrvatski je branitelj i bivši pripadnik Prve gardijske brigade – Tigrovi. Svoj je ratni put započeo 1991. godine, a cijeli život se bavio sportom koji mu je i najviše pomogao prevladati probleme s kojima se susretao nakon rata. O tome čime se danas bavi i njegovim pogledima na ratna događanja i probleme današnjice možete pročitati u tekstu koji vam donosimo u nastavku iz naše rubrike “Priče ratnika”.
- Predstavite nam se ukratko, kako izgleda Vaš trenutni život, čime se bavite?
Moje ime je Vladimir Božić, rođen sam 30.01. 1972. godine u Zagrebu. Oženjen sam i sa suprugom Lidijom imam dvoje djece, kćer i sina koji se zovu Iva i Josip. Školovao sam se također u Zagrebu i praktički sam cijeli život tu.
Trenutno sam u vojnoj mirovini, ali se aktivno bavim radom u sportskoj udruzi gdje sam i predsjednik, boksački klub Danijel Kalanj. Udruga je nazvana po pokojnom prijatelju koji je nastradao 1995. godine, a bavio se boksom, kao i ja, cijeli život. U udruzi se bavim najviše trenerskim poslom kojim sam se započeo baviti 1996. godine. Radio sam i s nekim poznatim sportašima poput Mirka Filipovića, mog brata Stjepana Božića, Ivane Habazin, Željka Mavrovića itd. Trenutno treniram s jednim mladim boksačem koji ima 14 godina, Roko Nakić, i mislim da ako nastavi ovako bi mogao biti vrlo uspješan. Uglavnom mi se dani svode na sport. Danas sam se ustao u 5:20h i već sam odradio trening s prijateljem u fitnessu. Poslije idem malo odmoriti, pa nastavljam dalje.
- Kada ste se uključili u Domovinski rat i koja je bila Vaša motivacija za pristupanje ratu?
U Domovinski rat sam se priključio sredinom 1991.godine i bio sam cijelu ’91. i ’92. godinu kao pripadnik 1. gardijske brigade – Tigrova. Što se tiče motivacije za pristupanje ratu… takvo je bilo ozračje tih godina, imao sam 19 godina tada, vjerojatno to ide i s mladošću i tim vremenom, postojao je taj neki duh avanturizma, a i cijela moja generacija je išla u obranu domovine pa nije bilo realnog razloga da ne idem i ja. Ja sam prvo htio biti pripadnik antiterorističke jedinice Lučko s obzirom na to da sam trenirao tajlandski boks 90-ih godina. Jedan moj kolega s boksa je otišao u tu jedinicu ali bio je stariji koju godinu od mene pa je otišao tamo prije mene. Kada sam se ja kasnije prijavio nisu me htjeli primiti jer nisam imao odslužen vojni rok. Više puta sam išao prijaviti se za pristupanje antiterorističkoj jedinici, no nije uspjelo. Je li razlog bio vojni rok ili sam možda bio premlad, ne znam. I tako sam otišao u 1. gardijsku brigadu. Bio sam prva bojna, prvi vod, prva satnija, prva brigada, četiri jedinice- uvijek prvi, tako je ispalo.
- Kako su izgledali Vaši prvi ratni dani?
Kada sam otišao u rat, nisam znao ni pušku znao rastaviti. Čuvali smo neko skladište par tjedana kod Gornje Bistre i tu sam neke stvari naučio. No to je bilo vrijeme kada nešto što čujete ili vidite odmah zapamtite, ne treba ponavljati. Moj prvi dodir s puškom – mislio sam da mogu tenk prepoloviti s njom, a nisam je znao niti rastaviti, bilo me sramota. Na kraju mi je prijatelj, odnosno cimer, rastavio pušku. Prvo vatreno krštenje koliko se sjećam bile su minobacačke granate koje su dosta nezgodne i stvaraju neugodan osjećaj. Impresije prije svih akcija, kada si neiskusan bojiš se ljudskog faktora, a na kraju je on najmanje opasan. U jednoj fazi čovjek bude spreman dozvoliti drugom čovjeku da ti se približi na 6-7 metara i reagira kako treba, odnosno da se ne boji. Najviše štete koliko sam ja iskusio naprave minobacačke granate, pogotovo na južnom bojištu gdje one pojačavaju svoju opasnost zbog kamenja. Imao sam priliku preživjeti, što rijetko tko uopće vjeruje, dvije minobacačke granate od 120 mm, na metar udaljenosti. Granata je pala ispod jedne stijene od koje sam ja bio metar, metar i pol udaljen, ona nije razbila tu stijenu, nego je sav naboj otišao u drugom smjeru i tako sam preživio. Kada doživite puno tih granata, možete po zvuku odrediti gdje pada, pa imate vremena skloniti se ili ostati mirni što je najbolje. Kada su dvije, jedna ide iza druge i zvuk prve guši zvuk druge, pa imate osjećaj da je samo jedna iako su dvije. Zvuk je neopisiv, toliko jak da ne možete vjerovati. Proučavao sam stvari kao život poslije života, postoji više faza kada se npr. doživi klinička smrt. Prva faza se naziva retrospektiva života. Slike života vam se vrte kroz glavu i vi znate da je to vaš život ali slike idu toliko brzo da ih ne možete jasno razaznati. Kada sam preživio te minobacače sam to doživio. Mogu reći da se moj život dijeli na fazu do tog trenutka i poslije tog trenutka, ja nisam više ista osoba od tada. I kao mali sam preživio prometnu nesreću, uglavnom sam već par puta trebao biti u drugoj dimenziji, no možda postoji neki zadatak još za mene, pa sam tu. Smatram da uvijek od lošeg ima gore i od dobrog bolje, pa ne mislim da sam doživio nešto prestrašno ili nenormalno naspram drugih ljudi iako sam svašta vidio i doživio. Ne treba dramatizirati, treba sam sebi pomoći, naći cilj u životu jer nitko ti ne može pomoći ako ti nećeš sam sebi.
- Koja ste sve ratišta prošli?
Boravio sam uglavnom na zapadno – slavonskom ratištu oko Novske i južnom ratištu, oko Dubrovnika. Sve planine od Živogošća pa do Dubrovnika i iza, sve sam to prohodao. I sva mjesta oko Novske naravno. Žao mi je što nisam bio na istočnom slavonskom ratištu jer sam kao dijete bio po tri mjeseca godišnje u Nijemcima kod Vinkovaca kod djeda i bake, koji su se tamo doselili iz Posavine. Tamo sam bio svako ljeto, na more nisam išao jer si nisam mogao to priuštiti, ali sam tako zavolio Slavoniju. Moj pokojni prijatelj po kojem sam i nazvao boksački klub, Danijel Kalanj, je bio na tom ratištu, u selu do moga sela kao pripadnik HOS-a. Sada kad bih mogao nešto mijenjati, išao bih na to ratište, ali tko zna da li bih sada bio ovdje onda. Vjerojatno postoji neki zacrtani put zbog kojega sam bio na drugim ratištima.
- Što je Vama najviše pomoglo u rehabilitaciji, psihičkoj i fizičkoj, nakon povratka iz rata?
Vjerujem u disciplinu i aktivnost i mislim da je čovjek stvoren za to. Sport mi je definitivno najviše pomogao u rehabilitaciji i fizičkoj i psihičkoj. Kao mali sam se bavio streljaštvom, trenirao sam i košarku dugo godina i to je bila moja velika ljubav. Dugo sam se bavio tajlandskim boksom i čak sam se mislio preseliti na Tajland, no kao mali sam slomio nos na biciklu i zbog toga ne bih mogao podnositi takve udarce. I onda je došao i rat. Cijelo vrijeme sam se planirao vratiti u profesionalni život tajlandskog boksa, no na kraju spletom okolnosti nije tako ispalo. U međuvremenu se moj brat Stjepan počeo baviti boksom te je ostvario značajan uspjeh u svojoj karijeri. Njega sam tada trenirao, 15-ak godina. Od 1996. do danas sam trener i na taj način sam ostao u sportu. Sport je moj život. Moja djeca se također bave sportom. Kćerka ima 13 godina i bavi se tenisom iako nisam mislio da će se baviti ikakvim sportom. Sin trenira golf u Austriji. Najviše vremena provodim trenirajući rekreativce, ljude koji se žele dobro osjećati. Radno vrijeme mi je 0-24, radi se svetkom i petkom, tako je to u sportu. U ožujku prošle godine sam prestao raditi s Ivanom Habazin s kojom sam osvojio dvije svjetske titule i na koju sam veoma ponosan zbog uspjeha koje je postigla u sportu ali i na fakultetu. Mislio sam se odmoriti od napornog i ozbiljnog trenerskog rada, no sada mi je motivacija mladi boksač Roko kojeg sam već spomenuo. Izbacio me iz takta svojim talentom jednostavno i mislim da će napraviti ozbiljan rezultat. Ne bih htio da takav talent propadne, mlad je, ima talent i fizičke predispozicije i vjerujem da će biti uspješan.
- O čemu ste najviše pričali sa suborcima, kako ste provodili dane i kratili vrijeme između ratnih djelovanja? Jesu li se razvila prijateljstva iz tih dana koja i danas održavate?
Dosta smo se zezali i iz svega ružnog i lošeg pokušavali vidjeti nešto lijepo i dobro koliko se dalo. To lijepo i dobro je bio uglavnom naš međusobni odnos uz puno zezancije i smijeha i tako nam je vrijeme brže prolazilo. Znali smo da je teško, skoro pa nemoguće pokoriti narod koji se bori sa strašću i to nam je davalo nadu i održavalo nas pozitivnima. U povijesti ljudskog čovječanstva je bilo mnogo ratova, neki i sada traju i nijedan narod koji se brani strašću se nije mogao pokoriti. Usudio bih se reći da je takav narod u Siriji ili možda Kurdi koji nemaju svoju državu ali mislim da su vrlo hrabar narod. Kod njih je specifično što su žene veoma hrabre i čak postoji jedinica žena koje se bore u ratu. Vrijeme između terena sam kratio uglavnom treniranjem, trčanjem i odmaranjem. Znao sam da ću se vratiti sportu. Nisam imao curu, nije me nitko čekao, pa sam znao ostajati i po 40-50 dana bez odlaska kući.
U svakoj satniji su postojale određene grupacije ljudi koji se uvijek drže zajedno, kao mali klanovi. Među mojim suborcima i prijateljima bio je i pokojni Davor Benović koji je za mene također istinski heroj. Bio je pripadnik BBB, imao je 18 godina. Također i Tomislav Matić, moj srednjoškolski prijatelj. Jedan primjer naših dana i pogleda je i situacija kada smo bili u jednom selu kod Kričkih brda i jedan od naših boraca je ubio psa iz čista mira te sam na to reagirao dosta energično, nismo dali da se događaju takve stvari, bezrazložno nasilje nismo podržavali nikada. Dražimir Jukić mi je bio zapovjednik u vodu i jako sam dobar s njim. Cijenim njegov angažman i ratni put, to je čovjek koji je izgubio nogu kod Zadra te je pola svog ratišta prošao s protezom. On mi je veoma drag čovjek i na jedan način mu se divim. Za mene su heroji oni kojih nema više, oni za koje se ne zna, a najveći heroji su oni koji su tada bili u ratu, a imali su obitelj i djecu. Ja vjerojatno da sam imao ženu i djecu ne bih išao u rat. Ne znam, ali iz ove perspektive mislim da ne bih. Moram spomenuti da je za mene heroj i Blago Zadro, Marko Babić kojeg sam imao priliku upoznati i slični. Ponosan sam na sebe i ono što sam radio, mogu mirno spavati. Mislim da sam neke stvari možda zato i preživio ili sam pošteđen jer nikada nisam bio ispunjen mržnjom i željom za zlom te sam ponosan na to.
- Koji su vam trenuci iz rata ostali najviše u pamćenju? Što Vas je možda najviše zgrozilo ili potreslo?
Zgrozilo me kada sam vidio kako izgleda ljudsko truplo nakon 7 dana na temperaturi od -25 stupnjeva Celzijusa. Izgledalo je kao lutka, tijelo potamni i ostane u njegovom zadnjem položaju, smrzne se. To mi je zaista ostalo u pamćenju jer se ne vidi često. To sam vidio kada su neki naši suborci upali u zasjedu pa smo ih izvlačili nakon tjedan dana. Također sam osjetio kako je kada se doslovno ne vidi prst pred nosom od mraka kao i kako je provesti 12 sati na -20 stupnjeva u šumi. Radujete se kada ste od 6 do 18 h na straži jer tad je kao malo toplije. Ali od 18 do 6 h zubi cvokoću neprestano, cijelo tijelo se trese. Ujutro, kada sviće, kao da vidite svjetlo na kraju tunela, i tako iz dana u dan. To mi je zaista ostalo u pamćenju. Sada kada netko kaže da je hladno, ne znaju što pričaju. Ovdje smo morali biti na jednom mjestu 12 sati, u mraku, na -20, takva hladnoća je nezamisliva. Na južnom dubrovačkom bojištu je bilo specifično jer je po danu bilo veoma vruće, a tijekom noći smo se smrzavali. Penjali smo se po cijele dane na određene položaje koje smo morali držati. Tu je najvažnija voda, penjete se po 7-8 sati. Kada dođete gore, ne postoji mjesto gdje možete normalno leći, spavate u neprirodnom položaju, smrzavate se, a i bombardiraju vas minobacačima. Za vojnika je uvijek najvažnija voda. Znao sam piti vodu iz škrapa, s bubama i svakakvu. No najveća je borba ipak s faktorom umora, hodate pola dana. Na nekim područjima gdje smo bili je bila makija, visoka po 2-3 m najviše kroz koju ništa ne možete vidjeti. Ta makija toliko dere kožu, reže vas, a morate proći kroz nju. Tu nema planinarskih staza, putokaza, planinarskih domova i slično. Kada hodaš u tankerici, maskirnoj uniformi, ona skuplja vodu i znoj, tako da kada se skinete, iz nje zna izaći po pola litre vode jer ne propušta. U to vrijeme sam imao 66 kg, a sada imam 90 kg i tada sam nosio po 25-30 kg na sebi i tako hodao satima – municija, voda, hrana, puška, nakupi se.
- Jedinstvo koje postoji među braniteljima je teško objasniti, no možete li nam pokušati to malo približiti?
Jedinstvo među braniteljima je jedinstveno jer vas zbliže teške situacije i jer vrlo brzo u takvim okolnostima vidite tko je kakav te se brzo i sprijateljite. Imam prijatelje iz tog vremena koje veoma cijenim, kao Jukić. Postoje neki prijatelji za koje bih umro. Eto za njega bi i umro. I za Zagreb! Toliko ga volim da bih umro za njega. Naravno, i za moju Hrvatsku. Žao mi je što nema više Hrvata, što možda nemamo bolje pronatalitetne poticaje, bolje uvjete za majke i domaćice, da im se osigura bolja kvaliteta života. Mogao sam raditi u Las Vegasu, Engleskoj, Australiji, Njemačkoj, ali nisam htio otići. Nisam htio vući obitelj za sobom niti rasturati obitelj, jer mi novci onda ništa ne znače. Želim ostati ovdje i graditi život ovdje. Kada zapne, ako svi odlaze, tko će ostati? Trenutno gradim kuću ovdje, želim stvoriti ovdje bazu za svoju djecu.
- I za kraj, što mislite koji je najveći problem danas među braniteljskom populacijom i kako bi se pomoglo pomoći rješavanju istog?
Smatram da u današnjem svijetu i općenito u narodu nedostaje discipline, časti, ponosa ali i hrabrosti. Vlada jedno opće razočarenje, mnogo ljudi se povlači u sebe i misle da se ne može ništa napraviti i promijeniti. No smatram da ako se puno mikrosvjetova i mikroživota ujedini u jedan cilj i jedan put, može se mijenjati stvari na makrorazini. Ne može jedan čovjek promijeniti cijeli svijet, ali može doprinijeti tome. Mislim da ja doprinosim putem svog trenerskog rada jer ako su moji klijenti zadovoljni sa mnom i ja s njima te ako su oni sretni, sretna je i njihova obitelj. Sreća je ako su svi sretni, i iako to djeluje utopijski mislim da je moguće ako svi damo svoj doprinos u ostvarenju takvoga cilja. I sam sam razočaran u neke stvari i njihovo funkcioniranje ali imam nadu da će se dogoditi promjene. Mislio sam da se ljudi ne mogu okupiti u zajedništvo da bi nešto promijenili, ali kada je Hrvatska reprezentacija osvojila srebrnu medalju me ugodno iznenadilo kada sam vidio da je bilo oko 500 000 ljudi na dočeku reprezentacije. Istovremeno uz ogromnu sreću, osjetio sam i razočarenje jer ipak znači da se to može samo svi trebamo imati isti cilj. Problem današnjice je i prevelika dostupnost svega i premala spremnost na rizik i na to da se oznojiš. Teško je zaraditi novac. Lak novac, lagano i ode.
Problem među braniteljima je i što velika većina nema cilj u životu, ovisnosti su česte, nebriga za zdravlje je česta, edukacija je loša, ne rade na sebi, postaju neambiciozni i letargični, a život prođe kao treptaj oka. Smatram da odgovor na većinu pitanja koja si postavljamo možemo dobiti ako si postavimo pitanje tko smo mi odnosno što smo mi. Teško je priznati da smo nagonska primitivna stvorenja, odnosno životinje s razumom, ali mnogo stvari se događa upravo iz tog razloga. Na mnoga pitanja koja si postavljamo u međusobnim odnosima i razlozima zašto se nešto događa možemo dobiti odgovor na ovaj način. Svaki dan se borimo sami sa sobom. Poanta je u tome koliko možemo pobijediti sami sebe. Ponavljam, moramo si prvenstveno sami pomoći, ako razmišljamo negativno, takve stvari će nam se i događati.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
