Hrvatskoj javnosti napokon su dostupne Boje hrvatske Moravske, kapitalno djelo posvećeno moravskim Hrvatima koje je još 2017. objavila Udruga građana hrvatske narodnosti u Češkoj Republici. Ova opsežna i bogato ilustrirana monografija o povijesti, kulturi, tradiciji i jeziku moravskih Hrvata u kojoj je svoje priloge objavilo 16 autora različitih struka, 2021. je izdana na njemačkom, a 2024. i na hrvatskom, uz potporu Hrvatske matice iseljenika i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Monografiju su uredile Lenka Kopřivová, dugogodišnja potpredsjednica Udruge te etnologinja Eliška Leisserová, obje pripadnice mlađe generacije moravskih Hrvata. Predstavljanje knjige održano je 14. svibnja 2025. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u sklopu Festivala povijesti Kliofest.
Uz Lenku Kopřivovu, knjigu su predstavili recenzenti prof. dr. Željko Holjevac, povjesničar i ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, etnologinja prof. dr. Marijeta Rajković Iveta s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; te prevoditelj knjige povjesničar i bohemist Marijan Lipovac, predsjednik Hrvatsko-češkog društva.
„Ova je knjiga svojom sveobuhvatnošću kamen međaš. Ubuduće će se sve u vezi moravskih Hrvata računati na prije i poslije njene pojave i o moravskim Hrvatima se bez ove knjige apsolutno ništa neće moći napisati“, kazao je Holjevac koji je ukratko podsjetio na povijest ove hrvatske manjine. Moravski Hrvati su hrvatska etnička skupina u Češkoj, najsjeverniji ogranak gradišćanskih Hrvata, koji su živjeli na području južne Moravske od tridesetih godina 16. stoljeća. U jezičnom smislu moravski Hrvati bliski su gradišćanskim Hrvatima, i to njihovoj najsjevernijoj skupini koja se zove Haci. Govore arhaičnim hrvatskim jezikom (ikavska čakavština), s mnogo čeških i njemačkih posuđenica. U 16. i 17. stoljeću spominje se desetak hrvatskih sela južne Moravske, dok su se do 20. stoljeća održala samo tri sela: Dobro Polje, stanovništvom najveća Jevišovka (ranije Frielištof) i Nova Prerava gdje je živjelo oko 2000 Hrvata. Od tamo su ih iselile čehoslovačke komunističke vlasti 1948. i tako su moravski Hrvati doživjeli sudbinu kakvu nije nijedna od 12 hrvatskih manjinskih zajednica u Europi. Ipak, moravski Hrvati uspjeli su opstati, nakon pada komunizma i organizirati te već preko 30 godina rade na osvješćivanju i očuvanju svog identiteta te se jednom godišnje okupljaju na „kiritofu“ u Jevišovki gdje postoji Hrvatski kulturni centar s Muzejom moravskih Hrvata. Od oko 2000 Hrvata u Češkoj, procjenjuje se da ih nekoliko stotina pripada moravskim Hrvatima.
Marijeta Rajković Iveta kazala je da ova knjiga ima ogromnu važnost za cjelokupno razumijevanje hrvatske kulture, budući da su se kod moravskih Hrvata zadržali neki običaji kakvih u Hrvatskoj više nema. „Monografija predstavlja i odličan primjer prekogranične suradnje dviju manjina, odnosno dviju suvremenih europskih nacija, češke i hrvatske. Ovo je izvrstan primjer kako bi trebale biti obrađene i napisane monografije manjinskih zajednica. U ovu knjigu uloženo je puno interdisciplinarnih spoznaja, povjesničara, etnologa, jezikoslovaca, sa znanjima češkog i hrvatskog jezika, ona pokazuje veliko kulturno naslijeđe i minucioznost autora svih 16 priloga. Oni su sabrali impresivnu arhivsku dokumentaciju, a građa je dopunjena i kontekstualizirana i intervjuima sa samim moravskim Hrvatima koji su živjeli ovu kulturu. Osim o tradicijskoj kulturi, u monografiji saznajemo i o suvremenosti“, kazala je Rajković Iveta.
Marijan Lipovac je podsjetio da su moravski Hrvati od svih hrvatskih manjinskih zajednica najudaljeniji od Hrvatske, što je jedna od nepovoljnih okolnosti koje nisu išle na ruku očuvanju njihovog identiteta. „Također, moravski Hrvati nikad nisu bili velika zajednica – brojala je nekoliko tisuća pripadnika, i nije mogla prostorno obuhvatiti veće područje kao primjerice gradišćanski Hrvati. Prema tome, nisu imali dovoljno kapaciteta da iznjedre vlastite intelektualce koji bi postali nacionalni preporoditelji i radili na standardizaciji njihovog jezika, brinuli o kulturi i tradiciji, eventualno se povezali s preporoditeljima u Hrvatskoj. Da stvar bude tragičnija, Hrvati su bili dobrostojeći poljoprivrednici, na glasu kao odlični vinogradari, i ne bi trebao biti problem financirati preporodne aktivnosti, ali za njih među moravskim Hrvatima nije nažalost bilo senzibiliteta. Bili su fokusirani na svoje vinograde i polja, a ne na očuvanje svog nacionalnog identiteta, čak niti u školi i bogoslužju. Tadašnja Moravska bila je etnički i jezično češka i njemačka i moravski Hrvati tome su se prilagodili. Bili su trojezični, znali su i njemački i češki, ali na svom materinskom hrvatskom bili su nažalost nepismeni“, kazao je Lipovac. Istaknuo je da su nakon 1918. moravski Hrvati prihvatili Čehoslovačku, ali 1938. su se protiv svoje volje našli u granicama nacističke Njemačke te su bili novačeni u njemačku vojsku pa su u Drugom svjetskom ratu poginula 232 stanovnika hrvatskih sela, što je više od deset posto hrvatske populacije, i to uglavnom mlađih muškaraca. „U obnovljenoj Čehoslovačkoj ojačao je češki nacionalizam, a time i mržnja i revanšizam prema Nijemcima, što se nažalost odrazilo i na Hrvate. Ranije su Česi na njih gledali sa simpatijama kao slavenske otočiće u njemačkom moru, no sada, kad je prevladala crno-bijela vizija svijeta, hrvatska sela postala su trn u oku. Položaj moravskih Hrvata otežalo je i to što su se našli na hladnoratovskoj granici između dva dijela Europe, kao i to što su bili imućni. Prema tome, bilo je mnogo zainteresiranih da ih se ukloni, od onih zaslijepljenih nacionalizmom i ideologijom do lovaca na imovinu. Na koncu, sudbina moravskih Hrvata zapečaćena je u lipnju 1948. kad je Zemaljski narodni odbor u Brnu. donio odluku da se iseli 306 hrvatskih obitelji. U odluci se daje vrlo perfidno obrazloženje da su Hrvati, iako Slaveni, pod utjecajem dugogodišnjeg boravka u ponijemčenoj okolini djelomično podlegnuli njemačkom utjecaju, te ih stoga, radi njihovog dobra, treba raseliti i pomiješati s Česima da bi se izliječili od njemačkog utjecaja. Iz vinorodnoga kraja južne Moravske Hrvati su preseljeni u 118 mjesta na sjever gdje prevladavaju šume. Naoko se to ne čini velikom tragedijom, no treba se staviti u kožu tih ljudi koji su nečijom odlukom preko noći ostali bez svojih domova, vinograda i polja i naseljeni u potpuno drugačiji ambijent. A dodatna tragedija je to što se iz naše hrvatske perspektive to što su doživjeli moravski Hrvati ne čini osobito tragičnim jer to je vrijeme kad se u Hrvatskoj ubija na desetke tisuća stvarnih ili potencijalnih protivnika komunističkog režima, tijela mnogih od njih bacaju se u jame, o tome se desetljećima ne smije javno govoriti…. Prema tome, teško nam je kao tragediju doživjeti preseljenje Hrvata iz južne u sjevernu Moravsku“, kazao je Lipovac. Za progon moravskih Hrvata nakon 1945. kazao je da je to jedina mrlja u inače prijateljskim odnosima Hrvata i Čeha. „No treba istaknuti da se danas nitko do Čeha time što se dogodilo Hrvatima ne ponosi, nitko to ne opravdava, a i češka vlada se 1999. ispričala moravskim Hrvatima. Osim toga, bilo bi pogrešno odnos Čeha prema moravskim Hrvatima svesti samo na ono što se dogodilo nakon 1945. jer do te godine upravo su Česi bili zaslužni za očuvanje identiteta moravskih Hrvata”, rekao je Lipovac i podsjetio na Čehe koji su se istakli na tom području, posebno svećenik Alois Malec koji je 1895. objavio prvu knjigu na moravskohrvatskom jeziku, Molitvenik i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. U njemu je književni hrvatski jezik spojio sa specifičnostima čakavskog ikavsko-ekavskog narječja moravskih Hrvata, što je moglo biti temelj njihovog književnog jezika koji međutim nikad nije standardiziran. Govorni moravskohrvatski uz brojne arhaizme karakteriziraju i mnogi germanizmi i bohemizmi, a karakteristika moravskohrvatskog je glagolski pridjev radni sa završetkom na -v, umjesto standardnog hrvatskog na -o ili češkog na -l (biv umjesto bil ili bio). Iako je asimilacija nezaustavljiva, Lipovac je istaknuo da postoje i suprotni procesi gdje se ljudi vraćaju svojim hrvatskim korijenima, i to najčešće unuci korijenima svojih djedova i baka, zbog čega na budućnost moravskih Hrvata ipak treba gledati s više optimizma.
Lenka Kopřivová objasnila je i kako je došlo do nastanka ove kapitalne monografije. „Postojale su i neke ranije knjige o moravskim Hrvatima, no jedan prijatelj mi je rekao da moram napisati knjigu o moravskim Hrvatima koja se neće samo strpati u ormar, nego koju će ljudi željeti imati kod kuće. Tu rečenicu sam uvijek imala pred sobom dok smo pisali ovu knjigu. Imala je dobar prijem u Češkoj, a važna je i za obitelji u kojima su djeca znala da su djed i baka moravski Hrvati, ali se nije govorilo o tome što su oni doživjeli. Djeca to nisu znala, a u ovoj knjizi su to mogli saznati“, kazala je Kopřivová i pozvala istraživače iz Hrvatske da se pozabave jezikom moravskih Hrvata koji nije kodificiran, što otežava njegovo učenje. Također, bilo bi dobro i jezični analizirati snimke razgovora koje je vodila sa starim moravskim Hrvatima.
Na predstavljanju knjige bio je i češki veleposlanik Milan Hovorka koji je kazao da Hrvatska može biti ponosna na svoju manjinu u Češkoj, a pozdravne govore održali su i zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika Ivan Tepeš te predstavnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Vedran Iskra.
U uvodnom poglavlju knjige Boje hrvatske Moravske Lenka Kopřivová bavi se poviješću hrvatske zajednice u Moravskoj od početka njena postojanja do današnjih dana na vremenskoj okomici od gotovo pola tisućljeća. Naglasak je na pojašnjenju konteksta u kojem se život Hrvata u Moravskoj oblikovao, ali i na onom po čemu su se Hrvati razlikovali od domicilnog stanovništva i zbog čega su tako dugi niz stoljeća uspjeli sačuvati svoj identitet. Slijede poglavlja o pojedinim temama vezanim za socio-kulturni status Hrvata u Moravskoj: Ivan Dorovský njihovo postojanje dovodi u kontekst češko-južnoslavenskih odnosa, a František Zbořil analizira podatke iz istraživanja registara hrvatskih općina iz 17. i 18. stoljeća. Drugi prilog Lenke Kopřivove posvećen je specifičnoj situaciji hrvatskih naselja na području Valtica. Martin Markel prati srednjoeuropski utjecaj procesa stvaranja moderne nacije kod čeških i njemačkih susjeda na hrvatsku zajednicu u Moravskoj. David Kovařík bavi se uvjetima u izvorno hrvatskim naseljima nakon stvaranja pogranične zone. Prilog Martina Siteka posvećen je prenošenju hrvatskog identiteta na mlađe naraštaje. Ondřej Šerý ovaj dio knjige zaključuje analizom stanja i izgleda izvorno hrvatskih općina na početku 21. stoljeća, zamjećujući revitalizacijske fenomene tamošnje hrvatske manjinske zajednice.
Drugi dio knjige posvećen je jeziku moravskih Hrvata. Andrej Novik najprije objašnjava u čemu je jedinstvenost moravskog hrvatskog jezika i kako ovaj idiom funkcionira. Michaela Boháčová se nadovezuje prilogom o utjecaju hrvatskog jezika na toponime korištene u prošlosti u izvorno hrvatskim naseljima. Najopsežnije poglavlje knjige tiče se narodne kulture moravskih Hrvata. Lenka Kopřivová i Klára Nádaská prate duhovnu kulturu: vjerske običaje, obrede životnog godišnjeg ciklusa i narodnu predaju, ali i kako su se ovi običaji mijenjali nakon prisilnog raseljavanja moravskih Hrvata iz njihova tri sela. Na ovo se traumatično poglavlje nadovezuje optimističan prilog Jitke Matuszkove o plesnoj tradiciji u širem kontekstu Donje Austrije i regije Podluží. Lenka Nováková bavi se nošnjama moravskih Hrvata i njihovim promjenama u toku 19. i 20. stoljeća. Eliška Leisserová u svom prvom tekstu bavi se vinogradarskom tradicijom kao važnim dijelom života moravskih Hrvata, dok u drugom prilogu prati graditeljstvo u naseljima moravskih Hrvata. Istraživanje epigrafskih spomenika do 1900. obavila je Martina Kvardová. Posljednja tri poglavlja knjige nisu posvećena izravno moravskim Hrvatima, već njihovim češkim i njemačkim prijateljima: češkom svećeniku Aloisu Malecu koji je djelovao kao prosvjetitelj moravskih Hrvata u Dobrom Polju i austrijskom slikaru Othmaru Ruzicki koji je u hrvatskim selima našao inspiraciju za velik dio svoga opusa. Životom obojice pozabavila se Tereza Luzarová. Knjigu zaključuje tekst Hane Dvořákove o etnografu Františeku Pospíšilu iz Brna čije je vrijedno istraživanje sačuvalo niz informacija o životu hrvatske zajednice na početku 20. stoljeća. Na samom kraju nalaze se sažetci na češkom, njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
