„Spaljena zemlja“ – djelovanje srpske artiljerije na ličkom bojištu 1991. godine

Artiljerija je u vojnoj znanosti poznata kao „kraljica“ bitke. U Domovinskom ratu srpska artiljerija korištena je ne samo na planirane vojne ciljeve, već istodobno i kudikamo više u svrhu ubijanja i progona nesrpskog stanovništva s područja koja su bila cilj velikosrpske agresije. Precizni podaci iz srpskih izvora o zbivanjima na ličkom dijelu hrvatskog ratišta, kao i zapisi svjedoka tog vremena zorno nam potvrđuju takav zločinački način ratovanja. Postrojbe Jugoslavenske narodne armije i oružani sastavi srpskih pobunjenika raspolagali su na tom bojištu značajnim brojem oruđa različitog kalibra i velikim zalihama streljiva, što im je omogućavalo česte i snažne artiljerijske napade s razornim posljedicama po stanovništvo i tamošnja naselja.

Srpske snage u Lici vodio je do druge polovine listopada 1991. pukovnik  Savo Jurasović kao zapovjednik Isturenog komandnog mjesta 13. riječkog korpusa na Plitvicama, a potom je imenovan zapovjednikom 6. ličke divizije (ld). Na navedenoj dužnosti naslijedio ga je potpukovnik Slobodan Đorđević koji je od sredine studenog 1991. vodio novoosnovanu 3. operativnu grupu (OG), a potom u činu general-majora 6. OG. Načelnik artiljerije potonje bio je pukovnik Savo Radulović, bivši načelnik artiljerije Riječkog korpusa. Važna karika u zapovjednoj strukturi srpskih postrojbi u Lici bio je pukovnik Petar Trbović koji je tijekom rujna i u dijelu listopada 1991. vodio 1. partizansku brigadu TO Gračac, a u čemu ga je zamijenio potpukovnik Stojan Španović. Pukovnik Trbović zapovijedao je do 21. studenog 2. ličkom brigadom (lbr) kada je tu dužnost na duže vrijeme preuzeo potpukovnik Božo Hinić.

Srpski pobunjenici, ustrojeni u ljeto 1991. najvećim dijelom u postrojbe TO, počeli su tada djelovati po civilnim ciljevima na području grada Otočca. Koncem srpnja 1991. ispaljeno je oko 50 projektila iz bestrzajnog topa i minobacača po gradu i obližnjim naseljima, što je primoralo stanovništvo na evakuaciju. Izvjestitelj beogradske Borbe upečatljivo je opisao srpske napade tih dana: „Lete minobacačke granate…Armija se ne uzbuđuje, samo redarstvenici uznemireno trče. Pauza, pa opet paljba, rafali.“. Posebno tragičan dan za građane Otočca bio je 24. kolovoza kada je od srpskih granata smrtno stradala trudnica Marina Banić i ranjeno još sedam civila. Srpski teritorijalci gađali su 5. rujna hotel „Gacku“ minobacačima 120 mm, a „RO Velepromet Otočac i benzinsku pumpu“ pogodili su minama 82 mm. Srpska artiljerija ispaljivala je u prvoj polovini rujna na grad po više stotina raznovrsnih projektila. Do 18. rujna Otočac je bio „razrušen, spaljen, gotovo uništen“.

U sjevernoj Lici djelovao je tijekom jeseni 1991. haubički divizijun (had) 105 mm iz sastava 228. motorizirane brigade 14. ljubljanskog korpusa kojim je zapovijedao kapetan 1. klase Nebojša Lukić. Od kraja listopada na području središnje Like bio je raspoređen had 122 mm 102. mješovite protuoklopne artiljerijske brigade iz Gnjilana (Kosovo), kojeg je vodio major Milivoj Petrušić.

Mješoviti artiljerijski divizijun (MAD) 2. lbr ustrojen je početkom studenog 1991. godine. Postrojbu je isprva vodio kapetan Nikola Bobić, a potom kapetan 1. klase Dušan Drakulić. Podršku brigadi davao je i had 122 mmkoji je, primjerice, 4. studenog tukao Otočac i područje na potezu Prozor – Švica sa 336 granata. Nadmoć srpske artiljerije vidljiva je i u srpskom izvješću od 20. studenog kada je na devet granata s hrvatske strane 2. lbr tukla područje Zorišnjak – Staro Selo te Glibodol sa 130 projektila. Brigadna artiljerija zasula je 11. prosinca područje od sela Lončari do sela Prozor s 360 projektila. Mjesto Sinac gađano je tog dana sa 100 minobacačkih mina. Bezobzirnost agresora očitovala se i na katolički Božić 1991., kada je iza ponoći Otočac tučen iz haubica 122 mm. Sinac je očito bio „omiljena“ meta srpske artiljerije s obzirom da je na ovo naselje iz pravca Zalužnice, a uoči stupanja na snagu potpunog prekida vatre, 2. i 3. siječnja 1992. ispaljeno ukupno 300 minobacačkih mina 82 mm.

Početke granatiranja šireg gospićkog područja možemo pratiti od konca kolovoza 1991. kada su srpski pobunjenici napali Lički Osik, pa je već 1. rujna zabilježeno: „Lički Osik je spaljen, a crkva sv. Josipa srušena“. Glavni štab TO pobunjenih Srba izvijestio je 2. rujna je da su njegove snage djelovale po Gospiću minobacačkom vatrom koja je prouzrocila „velika razaranja“. Potvrdu tome nalazimo i u beogradskoj Politici koja je izvijestila da je tada na grad ispaljeno 300 granata.

Područje Like južno od grada Gospićabila je sastavni dio zone nadležnosti 9. kninskog korpusa JNA čije su postrojbe, uključno s lokalnim snagama TO, djelovale na gospićkom dijelu ličke bojišnice. Major Dragan Nikolić potvrdio je za Narodnu armiju sudjelovanje njegovih boraca u napadu 23. i 24. rujna na Sveti Rok. Pustošenje koje je njegova postrojba izvršila gađajući „vojne“ ciljeve novinar je opisao: „A efekti dejstava Draganovih artiljeraca su, zaista, više nego uočljivi. Sravnjeno je sve odakle se pucalo po našoj armiji, temeljno.“. Srpski agresor uputio je gospićkim braniteljima 3. listopada podmukli ultimatum u kojem je zaprijetio masovnim udarom po gradu. Razmjere razaranja upečatljivo prikazuje bilješka svećenika Kukeca iz sredine mjeseca studenog: „Put od centra Gospića pa do Bilaja je stravičan. Gotovo je sve spaljeno i srušeno.“. Štab TO Gračac potvrdio je u svom glasilu da su njegove postrojbe minobacačkom vatrom uništile mnoge objekte u Gospiću.

Početkom prosinca 1991. tadašnji zapovjednik Kninskog korpusa general-potpukovnik Vladimir Vuković smatrao je da njegov korpus treba težište svog djelovanja premjestiti u Liku i ondje „osloboditi Gospić i Otočac“. Štab TO 2. operativne zone Lika izvjestio je 5. prosinca nadređeno zapovjedništvo da su njegove snage djelovale „jakom artiljerijskom vatrom“po Čanku, Perušiću, Starom Ličkom Osiku i Otočcu. Na području središnje Like djelovala je 4. lbr u kojoj je od 24. listopada zapovjednik bio pukovnik Milan Milivojević, a načelnik artiljerije major Milan Škorić. Brigadni MAD-a vodio je od sredine studenog 1991. do početka 1992. kapetan 1. klase Petar Bjegović. Žestina napada u prosincu očitovala se 12. prosinca kada je na Perušić palo oko 400, a na Lički Osik i Mušaluk oko 200 granata. Nakon srpskog napada minobacačkom i topovskom vatrom 14. prosinca na Ribnik i Bilaj svećenik Kukec je zapisao: „Bilaj. Od granate je pet lakše ranjenih i dvoje mrtvih“. Zapovjednik srpskih dobrovoljaca na ovom dijelu ličkog bojišta opisao je u beogradskoj Borbi žestinu artiljerijske paljbe: „Znaš kako se tamo ratuje. Svakog dana ustaše ispale nekoliko desetina granata na položaje JNA u obližnjim selima, a onda vojska uzvraća sa 600 do 800 granata dnevno“. Riječki Novi list apokaliptično stanje kod Gospića predočio je riječima: „Srpski teroristi i četnici iz svojih poznatih odmetničkih uporišta uporno pucaju iz VBR-a, topništva, tenkova, haubica i minobacača“. Zločinačke namjere srpskog agresora bile su potvrđene koncem prosinca 1991. i u Narodnoj armiji pod naslovom „Da li će Gospić biti drugi Vukovar“.

Unatoč vojnoj nadmoći srpski agresor nije ostvario sve ratne ciljeve na hrvatskom ratištu tijekom druge polovine 1991. godine. Područja koja nije uspio okupirati neprijatelj je nastojao čestim i masovnim artiljerijskim udarima pretvoriti u „prah i pepeo“, što nam za ličko bojište nedvojbeno i precizno potvrđuju brojni izvori i svjedoci ratnog vremena.