Baština Izdvojeno Kultura Povijest

Slovenske djevojke i žene na radu u zagrebačkim kućanstvima krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća (drugi dio)

Negativna stigmatizacija Slovenki

Jedan negativan stereotip koji se vezuje uz Slovenke u ovom razdoblju, a također je ostao prisutan do današnjih dana je raskalašenost, prelako upuštanje u veze s muškarcima. U onovremenoj periodici mogu se pronaći članci u kojima se spominju naše kranjske i štajerske susjedice kojima je bieli, veseli Zagreb ideal vesela života. (NN, 24. 3. 1892. „Uzgoj služinčadi za kućanstvo.“)

Prema Riman, stigmatizacija kao djevojaka niskog morala je pratila sve neudane djevojke i žene koje su otišle iz svog doma u svijet.

Protiv negativne stigmatizacije slovenskih djevojaka kao raskalašenih je ustao Jože Marjetič u časopisu Odmev iz 1933. Osvrnuo se i na problem nezaštićenosti nezaposlenih djevojaka koje lako mogu postati plijen fakina i pohotnika, trgovaca bijelim robljem. (Spomenuo je i izrabljivane u materijalnom pogledu: ne plaćanje, ne davanje hrane, radno vrijeme od 16 do 20 sati na dan itd. te samoubojstva djevojaka, na koje neke smatraju da su primorane jer ako ostari, nema na svijetu za nju mjesta.)

Mnoge su slovenske djevojke, kao i druge zagrebačke sluškinje, postale majke izvanbračne djece. Njihova djeca i stigmatizacija okoline koja ih je zbog toga mogla dočekati u rodnom kraju sigurno su bile razlozi zašto se neke od njih iz Zagreba više nisu vratile u domovinu. Neke od Slovenki i Slovenaca su nakon što su određeno vrijeme proveli u službi, napustili Zagreb, neki su se vratili u domovinu dok su mnogi zasigurno ostali u Zagrebu.

Problem slovenskih djevojaka na zaradi u Zagrebu u vezi zaštite njihove izvanbračne djece spomenut je i na Glavnoj skupštini društva Materinstvo, 1932. Društvo se bavilo pomaganjem majkama i djeci, a za tu srhu ustanovilo je i Pravnu Pomoćnicu, odjel koji se bavio pružanjem pravne pomoći ženama u vezi priznavanja očinstva i traženja alimentacije za njihovu, često nezakonitu, djecu. Upravo su se sudovi iz Slovenije (za koju se tvrdilo da ima najveći broj djevojaka na zaradi u Zagrebu) često obraćali za pomoć Pravnoj pomoćnici.

U međuratnom razdoblju su osnovana posebna dobrotvorna društva koja su se bavila upravo zaštitom slovenskih djevojaka, kao što su bila društva Naš dom (Ognjišće)i Marijina družba.

Iseljavanje slovenskih djevojaka u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća bit će označeno kao važan problem od strane predstavnika slovenske zajednice u Zagrebukao i problem iskorištavanja slovenskih djevojaka i negativne stigmatizacije kao raskalašenih. U međuraću su javno artikulirani problemi slovenskih djevojaka na zaradi u Zagrebu i pokrenuti su koraci u njihovoj zaštiti.

Godine 1940. trebalo je biti osnovano Kulturno i prosvjetno društvo kućnih pomoćnica u Zagrebu. Pravila ovog Društva su bila pisana po uzoru na pravila Hrvatskog i prosvjetnog društva Stjepan Radić u Zagrebu. Prema njima, svrha Društva bila je da djeluje na prosvjećivanju svojih članova, među ostalim priređivanjem predavanja i tečajeva za kućanstvo. Zanimljivo je da su kao osnivačice ovog društva navedene mahom kućne pomoćnice i kuharice porijeklom iz Slovenije (Dravske banovine). Svega su tri, od njih ukupno jedanaest, bile zavičajne u Hrvatskoj. Godine 1940. Redarstveno im je ravnateljstvo zabranilo osnivanje društva iz razloga da ne pružaju jamstvo da se neće baviti i radom koji prelazi okvir predviđen u ovim pravilima. Za sada mi je nejasno je li im to 1941. ipak odobreno.

Novo znanje i običaji koje su slovenske žene donijele sa sobom zasigurno su obogatili zagrebačku svakodnevicu. Velik broj slovenskih sluškinja, kuharica, djevojaka za sve svoj je novi dom našao u Zagrebu. Njihovi potomci danas često samo spominju obiteljska sjećanja na slovensko porijeklo, a smatraju se Zagrepčanima i dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa.

Prvi dio članka dostupan je na poveznici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Napomena o literaturi i izvorima: U tekstu su korišteni dijelovi teksta iz referata Katarine Horvat na 6. kongresu hrvatskih povjesničara u Rijeci 2021. Slovenske djevojke i žene na radu u zagrebačkim kućanstvima krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća te knjige Katarina Horvat Kućna služinčad u Zagrebu 1880.-1914. Zagreb: Srednja Europa, 2021. Tekst se referira na sljedeće radove: Filip Škiljan „Pisanja slovenskoga časopisa Odmev 1932. i 1933.“ Studia lexicographica, 4 (2010), br. 1 (6): 139-162 Barbara Riman „Slovenske dekle na radu u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća“. U: Uzduž i poprijeko. Brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi, Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe / Intimno građanstvo, obitelj, brak, spolnost i zakon u povijesnoj i suvremenoj perspektivi“ održanog 20.-22. studenog 2014., u sklopu osmih Dana Marije Jurić Zagorke, uredili Dremel Anita et al, 125-134. Zagreb: Centar za ženske studije, 2015. Petra Testen, „Hišne pomočnice – žensko delo v mreži narodnih in socilanih odnosov na Goriškem v 19. in 20. stoletju“. Doktorska disertacija, Univerza v Ljubljani, 2010. Marijan Drnovšek, „Slovenski izseljenici na Hrvaškem do 1914.“ U: Slovenci v Hrvaški, uredila Vera Kržišnik-Bukić, 107-113. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 1995. Janko Matko, Služavka. Zagreb: Znanje 1975. Naslovna fotografija: Večer, 16. siječnja 1939.

O autoru

dr. sc. Katarina Hovrat

dr. sc. Katarina Hovrat

Rođena 1978. u Zagrebu. Maturirala na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, diplomirala jednopredmetnu povijest na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu 2003. i doktorirala na Poslijediplomskom studiju moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2018. Zaposlena kao viša arhivistica u Državnom arhivu u Zagrebu. U fokusu istraživanja joj je društvena povijest Zagreba krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.