Sastanak u Karađorđevu – istina (I. dio)

Sastanak predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Republike Srbije Slobodana Miloševića 25. ožujka 1991. godine u vojvođanskom lovištu Karađorđevo tema je mnogih diskusija u hrvatskoj javnosti. Teze koje se provlače su Tuđmanov i Miloševićev dogovor o, redom, ratu, komadanju Jugoslavije, podjeli Bosne i Hercegovine. Sve tri teze su usko povezane i zajednička karakteristika im je da su se Tuđman i Milošević na tom tajnom sastanku dogovorili. U ovom članku pokušat ću na temelju dostupne i relevantne literature utvrditi što su činjenice o navedenom sastanku, a u drugom dijelu članka što mitovi.

Vremenski kontekst

Za početak potrebno je postaviti sastanak u kontekst vremena u kojem se dogodio. Naime, kao što je poznato, 1. i 2. ožujka došlo je do sukoba između MUP-a i JNA i srpskih pobunjenika u Pakracu, 9. ožujka dolazi do velikih prosvjeda srpske oporbe u Beogradu, a 12. ožujka gotovo je uvedeno izvanredno stanje u Jugoslaviji, čime bi JNA dobila apsolutnu vlast. Situacija postaje sve napetija pa Tuđman i Milan Kučan upućuju poziv najvišim predstavnicima republika „radi dogovora o demokratskom izlazu iz političke i državne krize“. Alija Izetbegović i Kiro Gligorov već sljedeći dan prihvaćaju poziv, a idućih dana to rade i Milošević i Momir Bulatović. Prvi sastanak trebao se održati u Splitu 28. ožujka.

Međutim, tri dana prije sastanka, 25. ožujka u Karađorđevu sastaju se Tuđman i Milošević. Sastanak nije najavljen u javnosti. Valja uzeti u obzir da je Tuđman prije toga tri puta pozivao Miloševića na razgovore (prvi puta 24. kolovoza 1990. neposredno nakon Balvan revolucije), što je ovaj uredno odbijao. Borisav Jović navodi da je Miloševiću on savjetovao odbijanje sastanaka zaključujući da tako slabe Tuđmanovu poziciju, a jačaju Miloševićevu. Tuđman je čak preko Stjepana Mesića u siječnju 1991. predložio i tajni sastanak, pretpostavljajući da Milošević prethodne odbija zbog moguće političke štete. Razlozi sastanka u Karađorđevu su višestruki, Tuđmanu je sastanak poslužio za smirivanje JNA (ugroženost Srba u Hrvatskoj bio je službeni argument za uvođenje izvanrednog stanja), dok je Miloševiću koristilo za smirivanje oporbe koja ga je kritizirala za ne pomaganje Srbima u Hrvatskoj. Vijest o održanom sastanku Tanjug je objavio već isti dan, čime teza o tajnovitosti sastanka pada u vodu. Prema Tanjugu razgovaralo se o eliminiranju ideja koje štete hrvatskom i srpskom narodu te traženju trajnih rješenja uz puno uvažavanje interesa dvaju naroda.

Reakcije na sastanak bile su raznolike, posebice u medijima. Dok su hrvatski mediji u pravilu prenosili izvješće Tanjuga bez ulaženja u nagađanja i interpretacije razloga sastanka, mediji bliski premijeru Anti Markoviću u prvi plan su gurali tezu da su se Tuđman i Milošević sastali kako bi dogovorili smjenu Markovića i rušenje Jugoslavije. Tek su stidljivo pojedini muslimanski mediji pisali o novom dogovoru Cvetković-Maček s novim akterima, ali starim ciljevima – podjelom Bosne i Hercegovine. Zanimljiva je paradigma koja se proteže kroz „slučaj Karađorevo“ i općenito u lijevom i jugonostalgičarskom narativu, gdje je BiH zapravo Jugoslavija u malom, odnosno država više naroda koju su nacionalisti pokušali uništiti.

Reakcije na sastanak

Začetak ideje o podjeli BiH u Karađorđevu seže u lipanj 1991. godine, kada je u Globusu izašao članak „ekspertnog tima“ pod naslovom „Podjela Herceg Bosne“ u kojem se donosi navodna karta na kojoj je ucrtana podjela BiH. Članak je pun nelogičnosti i nagađanja te svjesno obmanjujući. Npr. na naslovnici je navedeno da je karta materijal s pregovaračkog stola Hrvatske i Srbije, dok se u tekstu navodi da je kartu izradio „Globusov ekspertni tim“ na temelju popisa stanovništva iz 1981. i analize stavova Tuđmana i Miloševića. Globusov ekspertni tim naveden je pod navodnicima jer je tekst, prema vlastitom priznanju, napisao Slaven Letica, do 1. ožujka 1991. Tuđmanov savjetnik. Globus je objavio još dva članka s kartama o podjeli BiH, a njihova argumentacija temelji se na svjedočenju nepouzdanih svjedoka poput Muhameda Filipovića, bošnjačkog nacionalista. Svi svjedoci su o dogovoru o podjeli čuli od nekoga tko je čuo, ali ih Letica uzima kao pouzdane svjedoke i dogovor o podjeli BiH uzima kao činjenicu.

Letica i Globus posijali su sjeme mita o dogovoru Tuđmana i Miloševića, a on se vrlo brzo proširio kao činjenica među jugonostalgičnim dijelom javnosti, bošnjačkim nacionalistima i Tuđmanovim političkim protivnicima u Hrvatskoj. Iako postoji velik broj osoba koje dogovor Tuđmana i Miloševića uzimaju kao nepobitnu činjenicu, u drugom dijelu članka dotaknuti ćemo se samo najpoznatijih i najglasnijih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.