Već smo dugi niz godina, a posebice nekoliko zadnjih, svjedoci raznovrsnih rasprava o Domovinskom ratu, koje u pitanje dovode pojedine činjenice, poput uzroka početka rata ili jasnog određivanja napadača i napadnutoga
Već smo dugi niz godina, a posebice nekoliko zadnjih, svjedoci raznovrsnih rasprava o Domovinskom ratu, koje u pitanje dovode pojedine činjenice, poput uzroka početka rata ili jasnog određivanja napadača i napadnutoga. Čini se zapravo da je relativizacija pojedinih ključnih događaja toliko uzela maha da se sve teže možemo sa sigurnošću uhvatiti za nekoliko čvrstih nepobitnih podataka o početku, tijeku i kraju rata. Problematično je i što se povijesna struka (a možda još važnije i državne institucije) nije jasno odredila o datumu početka Domovinskog rata. Rezultat svega toga je da danas, otprilike četvrt stoljeća nakon početka rata, više ne znamo jasno reći jesmo li ratovali sredinom 1990. godine („balvan revoluciju“ pobunjeni su Srbi smatrali početkom rata i taj se datum u RSK obilježavao kao „Dan ustanka srpskog naroda“) ili je rat započeo godinu dana kasnije, u ljeto 1991. godine. Ponekad možemo čuti kako, s obzirom da u Hrvatskoj nikada nije proglašeno ratno stanje, rata nije niti bilo.
Stoga nije loše podsjetiti se na pojedine događaje koji su gotovo zaboravljeni, no svjedoče o političkoj situaciji u Hrvatskoj uoči i tijekom Domovinskog rata i najbolje oslikavaju svu težinu toga razdoblja, kada su stvari bile kristalno jasne i nije bilo upitno treba li se bojati i koga se treba bojati. A posebice zašto. Iz dana u dan stizale su vijesti o zastrašujućim skupovima, odlukama, peticijama, osnivanjima i referendumima koji su jasno upućivale da dio srpskog stanovništva ne priznaje novoizabrane hrvatske vlasti, kao i da neće prihvatiti put koji je Hrvatska odabrala – put prema samostalnoj i suverenoj državi. Jedan od takvih događaja je i otvorena (tada još ne oružana) pobuna kninskih „milicionera“ protiv novih hrvatskih vlasti početkom srpnja 1990. godine.
Tada su, točnije 3. srpnja 1990., djelatnici stanice javne sigurnosti Knin (njih 50) uputili otvoreno pismo saveznom sekretaru unutrašnjih poslova SFRJ Petru Gračaninu. U pismu, koje objavljeno u beogradskom dnevnom listu Politika, stajalo je da kninski milicajci ne žele prihvatiti nova obilježja na policijskim uniformama koja ih asociraju na NDH, te kako neće prihvatiti naziv „redarstvo“ za miliciju u Hrvatskoj, također zbog službenog naziva koji je bio u upotrebi za vrijeme NDH. Pri tome je potrebno naglasiti da termin „redarstvo“ nikada nije bilo u službenoj upotrebi za službu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske i da na odorama policije nakon promjene vlasti nije bilo oznaka NDH. Optužbe kninskih milicajaca u prvom su redu služile za diskreditiranje novoizabranih hrvatskih vlasti, odnosno kao argument za opravdanost strahova od hrvatske policije i osnivanje sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP-a) sa sjedištem u Kninu. Naime, kninski policajci zahtijevali su preustroj službe unutrašnjih poslova i osnivanje sekretarijata unutrašnjih poslova u Kninu, koji je upravo postao i središte Zajednica općina Sjeverne Dalmacije i Like, začetka kasnije SAO Krajine, odnosno RSK.
U pismu je stajalo i da kninski milicajci na ovaj način žele srpskom stanovništvu na kninskom području poručiti „da nismo izdajice svoga roda, da ostajemo njihova narodna milicija“. S obzirom da su navodi izneseni u pismu bili potpuno neutemeljeni čini se da je upravo poruka srpskom narodu da lokalna milicija neće poštovati legalno izabrane hrvatske vlasti bila osnovna motivacija kninskih milicajaca za slanje otvorenog pisma saveznom sekretaru Gračaninu. To je tri godine kasnije potvrdio i tadašnji ministar unutrašnjih poslova RSK Milan Martić, koji je u srpnju 1990. bio jedan od glavnih inicijatora izražavanja nezadovoljstva kninskih milicajaca. Naime, Martić je 1993. godine izjavio da je rad na pripremi pobune pojedinih djelatnika kninske milicije započeo godinu dana prije nego što je pismo upućeno Gračaninu, te da je javno objavljivanje navedenoga pisma prvenstveno bilo namijenjeno srpskom narodu, kojem se htjelo pokazati da će, kada zatreba, kninska milicija biti na strani svoga naroda, a ne hrvatski vlasti. Knin je dva dana kasnije, 5. srpnja, posjetio i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac te u strahu od mnoštva, koje se okupilo kako bi pružilo podršku potpisnicima pisma, pobunjenim kninskim milicajcima obećao osnivanje SUP-a Knin. Naravno, u ovakvim okolnostima SUP Knin ipak nije osnovan.
Pobuna kninskih milicajaca jedan je od bitnih momenata u nastanku milicijskih snaga pobunjenih Srba. „Puč“ kninskih milicajaca imao je još jednu važnu posljedicu; iznjedrio je jednog od najvažnijih čelnika srpske pobune u Hrvatskoj, tadašnjeg inspektora u kninskoj stanici javne sigurnosti, Milana Martića. Martić je sljedećih godina, uglavnom zahvaljujući slijepoj odanosti Slobodanu Miloševiću, obnašao najviše dužnosti u srpskoj paradržavi na području Hrvatske, najprije na mjestu ministra unutrašnjih poslova a zatim i predsjednika RSK.
