Baština Izdvojeno Jezik Kolumne Domagoj Vidović Kultura

Oružjem na Bijelu, perom na jadransku Hrvatsku

Novi čovjek na portalu

Dragi čitatelji, osim što Rusi nalegoše na Ukrajinu, jedan je dio trenutačnih oblikovatelja hrvatske kulturne politike nalegao na kulturni (dvo)tjednik Hrvatsko slovo, iz kojega se dio suradnika s naramkom tema i štiva uputio prema slobodnim dijelovima hrvatske kulturne pozornice. Imao sam sreću da je i meni jednoga dana upućen poziv uredništva portala braniteljski.hr i otvoren upravo ovaj dio medijskoga neba iz kojega ću vas nastojati upoznati s temama povezanim s hrvatskim jezikom.

Jesu li Irci narod?

            Posljednja su moja štiva u Hrvatskome slovu bila posvećena srpskim posezanjima za hrvatskim književnicima iz Dubrovnika, pa krenimo otud za početak. Da takva posezanja nisu nimalo bezazlena, vidimo na primjeru Ukrajinaca kojima ruske vlasti niječu narodnosnu i jezičnu samobitnost. Tako je čak i jedan ugledni hrvatski časnik i analitičar ustvrdio da je ukrajinski dijalekt ruskoga jezika, nadam se, nesvjestan činjenice da su ukrajinski i ruski znatno različitiji ne samo od hrvatskoga i srpskoga nego i od hrvatskoga i slovenskoga. Ostao sam poprilično začuđen njegovom paušalnom tvrdnjom jer smatram kako bismo barem mi iz slavenskoga svijeta morali promisliti prije nego što prozborimo s obzirom na to da smo nerijetko i sami bili žrtvama sličnih tvrdnja i nepoznavanja stanja, a i uvjerili smo se na vlastitu primjeru kako kulturna agresija obično prethodi vojnoj. Drugi je podatak koji se iznosi u javnosti činjenica da je materinski jezik mnogih Ukrajinaca ruski. Međutim, to se nije dogodilo voljom samih Ukrajinaca, nego sustavnim zabranama i zatiranjima. Ipak, osamostaljenjem je Ukrajine ukrajinski jezik doživio svoju renesansu. Naime, još se 1991. godine tek 45 % ukrajinskih srednjoškolaca obrazovalo na ukrajinskome, a već 2004. više od 75 posto. Za usporedbu ću navesti primjer Irske u kojoj, po procjenama iz 2019., ima tek oko 73 000 (ili tek nešto malo više od jedan posto) stanovnika kojima je irski prvi jezik kojim se služe i izvan obrazovnoga sustava. Može li to poslužiti kao izgovor Velikoj Britaniji za mogući napad?

Crnogorski barok i renesansa na hrvatski pogon

            U sjeni srpskih posezanja za hrvatskim dubrovačkim književnicima odvija se tijekom dužega razdoblja i jedan manje vidljiv bočni napad na hrvatstvo renesansnih i baroknih književnika iz Boke kotorske. Da tragedija bude veća, njegov je začetnik profesor Milorad Nikčević, jezikoslovac koji je na hrvatskim sveučilištima predavao četrdesetak godina. Upravo on hrvatske književnike (npr. Ivana Bolicu, Jurja Bizantija, Ljudevita Paskalića, Andriju Zmajevića, Krstu Ivanovića, Ivana Antuna Nenadića i Stjepana Zanovića) iz Boke kotorske i Svebarja (Bara s okolicom) drži predstavnicima crnogorske renesanse, baroka i postbaroka. Među tim su književnicima neki koji su pisali isključivo na latinskome i talijanskome, a oni koji su stvarali na narodnome jeziku, pisali su stiliziranim hrvatskim jezikom dalmatinsko-dubrovačkoga književnog kruga (čemu svjedoče i mnogobrojni ikavizmi, npr. sliditi, kriposti u kratkoj pjesmi iz 1623. Kotoranina Jeronima Pime). Oni jesu stvarali na tlu današnje Crne Gore, ali nipošto nisu predstavnici crnogorske književnosti, svoj jezik nisu nazivali crnogorskim niti su njihova djela „baština crnogorskoga naroda“, kako Nikčević tvrdi. Među pisce koji pišu crnogorskim jezikom Milorad Nikčević uvrštava, primjerice, Julija Balovića koji je koncem XVII. stoljeća talijanski etnonim Slavo prevodio s Harvat, te Krstu Mazarovića čija se knjiga Cvit kriposti (1712.) u Mletcima prodavala pod oznakom knjig hervatskih. Velika je većina bokeljskih i barskih književnika svoju pripadnost dalmatinsko-dubrovačkomu književnom krugu očitovala u međusobnoj komunikaciji s književnicima iz srednje i južne Dalmacije (npr. Kotoranin Ljudevit Paskalić pisao je poslanicu Hvaraninu Jeronimu Bartučeviću, njegov sugrađanin Maro Dragović spjevao je pohvalnu pjesmu Bartolu Kašiću u kojoj spominje vas rod hrvacki, Baranin Viktor Besaljić napisao je sonet posvećen Nikoli Nalješkoviću te svojevrstan predgovor prepjevu Pjesnima pokornim kralja Davida Ivana Gundulića, a njegov sugrađanin Andrija Prokulijan u svojemu je govoru veličao Marka Marulića). S druge strane, njihovi su se zapadni druzi po peru o Bokeljima i Baranima pohvalno javno izražavali držeći ih našijencima te se divili njihovu stvaralaštvu i prirodnim ljepotama (npr. Vinko Pribojević hvalio je pjesništvo Jurja Bizantija, a Korčulanin Ivan Vidalić divio se hrvatskim gradovima među kojima spominje i Kotor). Uostalom, Kotor i Budva, po navodu Bernarda von Breidenbacha iz Mainza u hodočasničkom putopisu Peregrinatio in terram sanctam (1486.), pripadaju Slavoniji, pokrajini hrvatskoga kraljevstva (Schlaounia, provincia regni Croacie), a 1519. Švicarac Ludwig Tschudi Budvu naziva zadnjim gradom hrvatskoga kraljevstva. Osim toga, da su se katolički Bokelji smatrali Crnogorcima, teško da bi im nalagali da sve do 1918. ostavljaju oružje na Crnogorskome pazaru, izvan sjevernih kotorskih bedema. Nadalje, samo su Hrvati u Crnoj Gori baštinici izvorne romanske kulture u toj državi zato što su je jedini prigrlili i očuvali. Da su romansko-hrvatska kulturna prožimanja bila obostrana, nedvojbeno potvrđuje činjenica da je velik dio bokeljskih (ali i dubrovačkih i drugih dalmatinskih) književnika romanskoga podrijetla ne samo prihvatio hrvatski jezik, nego i oblikovao hrvatske kulturne tijekove. Treba li napomenuti da takvih pojava u srpskoj i crnogorskoj književnosti nije bilo? Usto, hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti ujedno pripadaju nepravedno zanemarena djela u kojima se obilno spominje toponim Crvena Hrvatska poput Barske kronike ili Ljetopisa popa Dukljanina. Bez znanja gore navedenih činjenica i odgovora na posezanja, teško da će se zaustaviti nagrizanje hrvatskoga kulturnog prostora.

Besplatan objed

Na koncu jedna mala zgodica iz razdoblja neposredno nakon prestanka izlaženja Hrvatskoga slova. Šećem se gradom i susretnem dvostruke sugrađane Juricu Popovića i Matiju Vujicu. „Treba li ti platit kavu?“, upita me Jurica. „Zašto?“, odvratih. „Pa osto si bez posla!“ „Onda može i ručak“, brže-bolje se snašla bračka polovica mojega žića.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

O autoru

dr. sc. Domagoj Vidović

dr. sc. Domagoj Vidović

Domagoj Vidović (Metković, 1979.). Osnovnu je školu pohađao Metkoviću i Pučišćima na Braču, a gimnaziju završio u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. Od 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja. Danas je viši znanstveni suradnik te voditelj Odjela za onomastiku i etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta (od 2014.). Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima, dijalektologija i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i četiri u suautorstvu te tridesetak izvornih znanstvenih radova. Ujedno je urednikom ili članom uredništva u više znanstvenih časopisa. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Od 2012. do 2022. uz kraće je prekide bio kolumnistom jezične rubrike (dvo)tjednika za kulturu Hrvatsko slovo.