Početkom svibnja 1995. godine Zagreb se našao pod najtežim napadima u svojoj novijoj povijesti. Tijekom dva dana, 2. i 3. svibnja, snage Republike Srpske Krajine (RSK), točnije Srpske Vojske Krajine (SVK), raketirale su hrvatski glavni grad koristeći višecijevne raketne bacače M-87 Orkan, ispaljujući projektile s kasetnim bojevim glavama. Ti su napadi bili izravna odmazda za oslobodilačku operaciju „Bljesak“, kojom su hrvatske snage počevši ju 1. svibnja 1995. oslobodile ostatak područja zapadne Slavonije (oko 500 km²) koji je preostao pod srpskom okupacijom još od početka Domovinskog rata. Veći dio okupirane zapadne Slavonije oslobođen je još tijekom jeseni i zime 1991. pa do samog početka 1992. (operacije „Orkan-92“, „Otkos-10“ i „Papuk-91“).

Kontekst događanja

Od samog početka rata 1991., hrvatsko je političko vodstvo nastojalo iznaći mirno rješenje za reintegraciju okupiranih područja. Jedan od ključnih koraka prema miru u nizu pregovaračkih susreta i u prisustvu međunarodnih čimbenika bio je potpisivanje „Gospodarskog sporazuma“ 2. prosinca 1994., koji je uključivao i otvaranje autoceste Zagreb – Lipovac, zatvorene zbog ratnih djelovanja i okupacije hrvatskog prostora. Otvaranje je omogućilo prometno, gospodarsko, ali i emocionalno povezivanje stanovništva s obje strane linije razdvajanja – mnoge obitelji ponovno su uspostavile kontakte, a stanovnici okupiranih područja dolazili su na slobodni teritorij zbog opskrbe hranom i lijekovima, zbog dobivanja hrvatskih dokumenata te obiteljskih susreta.

Unatoč dobrim namjerama, suradnja na terenu nije bila jednostavna. Česti incidenti, krijumčarenje i provokacije, posebno s kraja travnja 1995., znatno su pogoršali situaciju. Posebno je težak bio slučaj ubojstva Srbina na benzinskoj postaji pod hrvatskom kontrolom blizu Nove Gradiške 28. travnja – čin osobne osvete koji je izazvao lančanu reakciju. Sljedećih dana, pripadnici SVK-a napadaju hrvatske civile na dijelu autoceste pod svojom kontrolom, ubijajući i zarobljavajući nasumične putnike.

Nakon zatvaranja autoceste, uzaludni su bili pokušaji ponovnog otvaranja 1. svibnja, unatoč posredovanju mirovnih snaga UNCRO-a. Odlučnost političkog i vojnog vrha RSK da blokiraju promet i povećaju pritisak oružanim provokacijama, dala je hrvatskoj strani dobar razlog za početak operacije „Bljesak“. Ta je operacija, pripremana još krajem 1994. kao rezervni plan u slučaju propasti pregovora, započela rano ujutro 1. svibnja 1995. godine i rezultirala brzim oslobađanjem ostatka okupirane zapadne Slavonije.

Očajnička reakcija vodstva RSK

Suočeni s vojnim porazom, bez stvarne pomoći iz Savezne Republike Jugoslavije odnosno Srbije te Republike Srpske, vodstvo RSK-a odlučuje napraviti drastični potez. Već 2. svibnja započinje raketni napad na više hrvatskih gradova – Zagreb, Sisak, Karlovac, Veliku Goricu, Kutinu. Najteže je pogođen Zagreb. Rakete s kasetnim bojevim glavama, ispaljene iz područja Slavskog Polja kod Vojnića, pogađaju samo središte grada.

Odluka o napadu na hrvatske gradove na slobodnom teritoriju Hrvatske nije bila neočekivana s obzirom na to da je Martić tako nešto nagovijestio tijekom svog izlaganja o “borbenoj gotovosti SVK” vojnom vrhu Krajine 10. veljače 1995. kada je izjavio:

“… biće aktivnosti u celoj Hrvatskoj. Mi imamo inicijativu u napadima. Mi biramo mesto, vreme i način napada. Niko nas ne može sprečiti da pucamo na Zagreb, Osijek, Vinkovce, Zadar, Karlovac, Split… Napravite plan aktivnosti i pripremite se za potpuno i sigurno izvršenje.”

Martićevo razmišljanje o napadu po civilnim ciljevima nije bilo usamljeno u Republici Srpskoj Krajini. General i komandant Glavnog štaba SVK-a Milan Čeleketić u intervjuu danom srbijanskom dvotjedniku Argument iznio je svoj stav o tomu:

„Mi sigurno nećemo propustiti priliku – ako dođe do ustaške agresije – da ih udarimo po najbolnijim mestima. Zna se koja su to mesta i šta, i zna se šta najviše boli. Bole trgovi gradova, a zna se ko se tu nalazi. Civili. Ja sam to već jednom izjavio, pa sam malo bio kritikovan. E sad, neki pitaju – koji trgovi i kojih gradova – ja odgovaram da je to vojna tajna. To ćemo mi odrediti i mislim da ćemo biti precizni. Teško je ovakve reči izgovarati, jer na trgovima su, kao što rekoh civili, nedužan svet. Ali, ako smo u ratu, a jesmo, i to gadnom, njihovom krivicom, pre svega, onda tu milosti neće biti. Ne samo da neće biti milosti, nego ću ja kao komandant odlučiti gde ćemo neprijatelja udariti, u koje vreme, i to tamo gde ga stvarno najviše boli…“.

Intervju je izišao pod naslovom „U slučaju napada na Krajinu branićemo se udarima po gradovima“ 24. ožujka 1995. godine.

Pomoćnik komandanta SVK za bezbednost pukovnik Rade Rašeta u strogo povjerljivom izvješću „Situacija u Zapadnoj Slavoniji“ napisanom 2. svibnja za Upravu bezbednosti generalštaba Vojske Jugoslavije opisuje tekuće događaje u zapadnoj Slavoniji, operaciju hrvatskih snaga, odgovor SVK-a na nju kao i reakciju političkog vodstva RSK. Vezano za napad na Zagreb 2. svibnja navodi da su, prema njihovim izvorima, pogođeni mnogi ciljevi u središtu grada (kao npr. oštećeno je Veleposlanstvo SAD-a), kao i dijelovi Novog Zagreba. Također navodi da je Reuters naveo da je pogođena zgrada Glavnog štaba i hotel Esplanade. Informacije o poginulima i ranjenima nisu potvrđene „ali kruže brojke od oko 30 poginulih i 130 ranjenih“. Može se utvrditi da su imali djelomično točne informacije o pogođenim dijelovima grada, ali ne iznenađuje pretjerivanje o broju poginulih (iako se autor izvješća ipak donekle ograđuje).

Vrhovni savet odbrane RSK, prema navedenim informacijama iz spomenutog izvješća, sastao se toga dana te je došlo do izražaja različito viđenje rješavanja novonastale situacije. Naime, Martić, Čeleketić i ostali visoki oficiri Glavnog štaba SVK bili su za nastavak ratnih djelovanja dok su ostali (ne navode se imena, op.a.) za pregovore i mirno rješavanje kroz potpisivanje sporazuma o prekidu vatre (zapravo su predložili da komandant 18. korpusa SVK potpiše kapitulaciju i povratak tog dijela teritorija pod hrvatsku vlast).

Tijekom trajanja same operacije „Bljesak“, Martić je ispred kamera Srpske radio televizije u Bosanskoj Gradiški okupljenim izbjeglim Srbima iz zapadne Slavonije izjavio 3. svibnja 1995.:

„…Za ovo što je Tuđman napravio prema vama ovdi, protumjeru mi smo bombardovali sve njihove gradove. I Sisak više puta i Karlovac i Zagreb. I juče i danas. To je napravljeno radi vas. […] Danas je usledio ultimatum. Ukoliko budu dalje napadali naše snage u okruženju poslije toga tučemo i dalje Zagreb, razaramo njihove gradove. Poslije toga su molili da se prestane tući Zagreb, da će pustiti naše ljude iz okruženja, ono što vas najviše zanima. Rat nije izgubljen ukoliko je jedna bitka izgubljena.“

Svoje priznanje o zapovijedi za napad na Zagreb ponovio je u Kninu 7. svibnja:

“Nemam šta da krijem, naredbu o bombardovanju Zagreba izdao sam lično, da bi odgovorio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i vrhovništvu iz Zagreba na njihovu naredbu za agresiju na Zapadnu Slavoniju i zločine nad civilnim stanovništvom.”

Ljudske žrtve i materijalna šteta

Svaka raketa sadržavala je kasetnu bojevu glavu s 288 „zvončića“, a ispaljene su s područja Slavskog Polja u blizini Vojnića. „Zvončići“ su padali su na gusto naseljene dijelove grada – Draškovićevu, Vlašku, Mažuranićev trg, Zrinjevac, Klaićevu, Trg maršala Tita, Strossmayerov trg, Boškovićevu, Križanićevu, Ulicu kneza Borne i druge gradske lokacije, ali i na zagrebačku okolicu poput Plesa kraj Velike Gorice.

Foto: Goran Pavelić

Foto: Goran Pavelić

Foto: Goran Pavelić

U napadima je smrtno stradalo sedam osoba. Prvog dana, 2. svibnja, smrtno su stradali u Vlaškoj ulici Damir Dračić, Stjepan Krhen i Ana Mutevelić, a u Draškovićevoj Ivanka Kovač. Dan kasnije, poginuo je policajac Ivan Markulin prilikom pokušaja deaktivacije neeksplodiranog „zvončića“ u krugu Dječje bolnice u Klaićevoj. Kasnije su od zadobivenih rana preminuli i Ivan Brodar te Luka Skračić.

Više od 200 ljudi ranjeno je tijekom ova dva dana, a među njima su bili slučajni prolaznici i zaposlenici raznih institucija. Materijalna šteta bila je golema – oštećene su zgrade državne uprave, bolnice, škole, privatne kuće, tramvaji i automobili. Hitne službe Grada Zagreba reagirale su brzo, izlazeći na teren kako bi zbrinule ozlijeđene i uklonile neeksplodirana ubojita sredstva.

Suđenje i odgovornost

Na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, Milan Martić priznao da je osobno izdao naredbu za napad na Zagreb što je 2007., između ostalog, doprinijelo da se donese  presuda o 35 godina zatvora zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Presuda je potvrđena 2008. godine.

Jedna od svjedokinja na suđenju Martiću, Sanja Risović, opisala je vrlo emotivno svoje iskustvo proživljavanja napada na Zagreb. Toga je dana, 3. svibnja 1995., boravila sa svojom četveromjesečnom kćerkom Anamarijom u Dječjoj bolnici u Klaićevoj kad je uslijedio žestoki napad na grad i bolnicu. I sama teško ranjena, a ujedno i u šoku od napada u jednom trenutku više nije znala je li joj dijete, koje držala u naručju i s vidljivim tragovima krvi na glave, uopće živo. Njezino svjedočenje prekidano je zbog same emocionalne težine iskaza.

Gotovo dva desetljeća nakon napada, u svibnju 2013., tijekom renovacije Dječje bolnice u Klaićevoj otkriven je neeksplodirani „zvončić“ na krovu zgrade – nijemi podsjetnik na te dane. Eksplozivna naprava uništena je na licu mjesta, pod strogim nadzorom stručnjaka.

Zaključak

Napad na Zagreb u svibnju 1995. ostat će zapamćen kao tragičan čin očaja okupacijskih vlasti RSK. Umjesto nepostojećeg racionalnog promišljanja o posljedicama svojih poteza (koji su prvenstveno utjecali na hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo, ali posljedično i na sam srpski narod), vrh RSK odlučio je poduzeti još jedan zločinački potez. Napad na civilne ciljeve uslijedio je kao odmazda za vojni poraz i vlastiti politički neuspjeh. Zagreb je bio izabran za metu, kao političko i vojno središte hrvatske države, upravo kako bi nastala panika i izazvala se politička destabilizacija. Umjesto toga, napadi su dodatno učvrstili odlučnost Hrvatske da, nekoliko mjeseci kasnije, dovrši svoju borbu za teritorijalnu cjelovitost i neovisnost.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija