Potresno je i dojmljivo čitati o sudbinama djece koja su stradala u Domovinskom ratu. Nažalost, kvalitetnih radova na tu temu vrlo je malo. Civilne žrtve rata tek su u novije vrijeme postale predmet ozbiljnijih istraživanja, a djeci, kao najranjivijoj iz te skupine, nije posvećeno mnogo pažnje. U prilog tomu ide i činjenica kako do danas nije utvrđen broj poginule i ranjene djece u Domovinskom ratu. Spremno prihvaćajući većinu poteškoća s kojima će se susretati u svojem radu na knjizi “Mama ne vidim nebo”, autorica Ani Galović hrabro je zakoračila u istraživanje nepoznatih sudbina djece stradale u Vukovaru i okolici za vrijeme Domovinskog rata. Nakon dugo godina one su napokon ispričane.
Svjestan literarne vrijednosti, ali i historiografskog značaja dosadašnjih Aninih radova, imao sam velika očekivanja ove knjige. Ona ne samo da su opravdana, nego su i nadmašena. Britak i jednostavan stil pisanja daju joj posebnu dimenziju. Time ne samo da je izbjegnuta suhoparnost, jedna od najvećih zamki radova s povijesnom tematikom, već i čitatelji ostaju bez daha. Istražujući pojedine sudbine, autorica je morala kretati od nule i graditi priču najčešće kroz usmena svjedočanstva. Usmena povijest omogućuje kritički otklon od tradicionalnih pristupa i uključuje životna iskustva. Ta životna iskustva su za kazivače s kojima je Ani razgovarala najčešće bili događaji koji su na njih ostavili strašan emocionalan utisak. Svjesna da je ljudsko pamćenje selektivno, fragmentarno i ideologično autorica se njime poslužila na izvrstan način. Kao povjesničar koji često rabi metodu usmene povijesti svjestan sam težine razgovora kroz koje je Ani morala proći zadržavajući objektivnost, unatoč emociji koju su s njom dijelili kazivači. Tim više njezini napori, da ove životne priče sačuva od zaborava, dolaze do izražaja.
Osim usmenih kazivanja, knjiga obiluje i citatima iz knjiga te drugim izvorima koji su upotpunili sliku koja dolazi pred čitatelja. To svjedoči o dugom i temeljitom istraživanju bez kojeg se ne može napraviti ovako ozbiljno djelo. Bez imalo patetike, autorica uspijeva prenijeti emociju ostavljajući nas vrlo često sa suzama u očima i knedlom u grlu. Njezin cilj nije koristiti žrtvu u svrhu političkih obračuna, čemu često svjedočimo, već na objektivan način prikazati povijesnu zbilju ratnog Vukovara kroz do sada neispričane priče djece čije su kosti ostale u temeljima tog hrvatskog grada, zaboravljene od javnosti. Nažalost mnoge do danas nisu niti pronađene.
Samoinicijativno krenuvši istraživati bolnu temu poginule djece, Ani je ustvari krenula raditi posao za koji bi trebale biti zadužene službe Ministarstva unutarnjih poslova, ali i pravosudnih tijela Republike Hrvatske. Nadam se da će možda ova knjiga, koja na svijetlo dana donosi niz do sada nepoznatih bitnih činjenica, i njima biti poticaj da se sa svim resursima kojima raspolažu uključe u rasvjetljavanje niza zločina u ratnom Vukovaru.
Ova knjiga spomenik je najnevinijim žrtvama Domovinskog rata – djeci među kojom ima onih čija se imena ne nalaze niti na spomen pločama niti im se zna za grob. Napokon su dobila pažnju, kao i njihovi bližnji koji su godinama patili i pamtili u tišini. Neka nam ovo djelo svima posluži kao opomena. Potresno i snažno svjedočanstvo najtežih trenutaka novije hrvatske povijesti, koje na najbrutalniji način dočarava zlo i mržnju koju donosi rat.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
