Kultura sjećanja: „Ratne zidne novine“ u Zagrebu

Sam početak 1991. vjerojatno je dao naslutiti kako će teći ostatak godine na prostoru Republike Hrvatske bez obzira koliko se nastojalo izbjeći ono neizbježno. Rat. Od prijetnji i ultimatuma jugoslavenskog (srbijanskog) vojnog i političkog vrha u siječnju 1991. i kroz proljeće iste godine, uz ulogu JNA kao navodnog „objektivnog aktera koji sprječava međunacionalni sukob Hrvata i Srba“ pa do otvorenog rata u kojoj se državna vojska nedvojbeno svrstala na stranu srpskih pobunjenika, Zagreb i Zagrepčani su živjeli s ostatkom napadnute Hrvatske u duhovnom i materijalnom suglasju. Pokretanje mirovnih inicijativa u Zagrebu u siječnju 1991. uz traženje mirnog rješenja za političku krizu te zahtijevanje povratka sinova iz JNA jedan je od početaka i vidova djelovanja Zagrepčana. Uz takve inicijative i humanitarno djelovanje, Zagrepčani su svoj doprinos dali i kroz sudjelovanje u neoružanim postrojbama, ali i vojnim i policijskim postrojbama na mnogim bojištima. U kolovozu 1991. nakon poduzetih terorističkih akcija jugoslavenskih tajnih službi ispred zgrade Židovske općine u Palmotićevoj ulici i na dijelu židovskog groblja na Mirogoju s ciljem optuživanja Hrvatske za antisemitizam i oživljavanje politike NDH-a kao i u listopadu 1991. nakon zračnog napada na Banske dvore  i pokušaja ubojstva hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za što su vodeće beogradske vojne i političke strukture optuživale samu hrvatsku stranu, bilo je posve jasno da Hrvatska mora pojačati djelovanje u informacijskom smislu prema javnosti.

Postojanje zagrebačkih „Ratnih zidnih novina“ na prijelazu 1991. na 1992. godinu vjerojatno nije toliko općepoznata činjenica, barem sudeći po izostanku njihovog spomena u literaturi koja se bavi razdobljem Domovinskog rata. Možda se poneki (malo stariji) Zagrepčani sjećaju kako su tada pojedini izlozi izabranih trgovina ili banaka bili uređeni panoima s fotografijama ratne tematike koje su u sebi zapravo nosile snažne antiratne poruke. Spomenute zidne novine javljale su se kao vizualno sredstvo informiranja građana u javnom prostoru o ratnim događanjima u Hrvatskoj. Nešto kao i razglednice s ratnom tematikom iz Hrvatske čija je uloga bila informativna i edukativna. Naziv „zidne novine“ referira se na nekadašnji način (još iz vremena kada nije svima bila dostupna kupovina dnevnih ili tjednih novina) pružanja informacija o bitnim zbivanjima u kontekstu društva, politike, kulture, gospodarstva i sl. Te su novine odnosno plakati bili zalijepljeni ili pribodeni na zid na točno određenom mjestu za koje se znalo da je mjesto okupljanja građana ili barem dovoljno prometno da će izazvati interes ljudi da zastanu i informiraju se.

„Ratne zidne novine“ iz zagrebačke 1991./1992. nisu adekvatno odgovarale pojmu „novine“ jer se u ovom slučaju radilo o slikovnim materijalima odnosno fotografijama prezentiranim na panoima određenih dimenzija i dizajna. Sam izgled panoa, čije središnje mjesto je ispunjavao grb Republike Hrvatske koji krvari, osmislio je poznati hrvatski dizajner Boris Ljubičić, koji se uvijek zalagao za jasan hrvatski vizualni identitet kroz svoje radove. Fotografi koji su svojim fotografijama doprinijeli kvaliteti „Ratnih zidnih novina“ bili su Saša Kralj, Zoran Božičević i Siniša Hančić, poznati po svojim ratnim fotografijama snimljenim na mnogim hrvatskim bojištima. Idejni začetnik i realizator „Ratnih zidnih novina“ bio je Boško Varićak – Keranović, a uz njega su još sudjelovali, kao članovi oformljene Komisije za uređivanje „Ratnih zidnih novina“, Mihajlo Kranjc, spomenuti Boris Ljubičić te priključni član Vinko Ožić – Pajić, predsjednik aranžera Grada Zagreba. Komisija je djelovala pri Kriznom štabu Grada Zagreba, kao njegovo djelatno tijelo koje je okupljalo zainteresirane pojedince i grupe koji su svojim djelovanjem željeli pomoći Zagrebu u kriznim vremenima, pa su tako osim „Zidnih ratnih novina“, oformljeni još Televizijska reporterska ekipa, Grupa „Zagreb za Hrvatsku“ te “Lanac solidarnosti“.

Izlozi u kojima su postavljeni panoi s fotografijama postavljeni su na nekoliko lokacija u Zagrebu. Tako su korišteni prostori NAME na Trgu bana Jelačića i Kvaternikovom trgu te na Remizi, prostori trgovina odjevnim predmetima poput nekadašnje Standard konfekcije u Zapruđu i Robnog magazina na Trgu bana Jelačića. Izlozi samoposlužne trgovine Slavija promet u Savskoj ulici, prodavaonice namještaja Šavrić na uglu Tesline i Praške, trgovine Elektrokomerca na uglu Jurišićeve i Petrinjske, knjižare Školske knjige u Masarykovoj te Privredne banke na Cvjetnom trgu također su poslužili kao informacijski panoi.

Postavljanje izložbenih panoa organizirano je po ciklusima koji su se izmjenjivali u ovisnosti od prispijeća fotografija, njihove kvalitete i mišljenja organizatora (odnosno spomenute Komisije). Nakon što bi završio jedan ciklus prikazivanja, fotografije su se slale dalje da bi se javnost u što većem broju upoznala s hrvatskim ratnim strahotama. Tako je npr. bila ostvarena suradnja sa salezijanskim redom u Italiji koji je organizirao izložbu tih „novina“ i ratnih plakata Borisa Ljubičića u gradu Bresciji uz humanitarni koncert za pomoć Hrvatskoj, a nakon njega plan je bio postaviti izložbu u Bologni i Rimu. Osim toga, fotografije korištene za „Ratne zidne novine“, ostvarivale su svoju svrhu i u prostorima Glavnog stožera HV-a. Zagrebački Kaptol također je bio upoznat s „Ratnim zidnim novinama“ jer su fotografije dokumentirale i razaranja katoličkih crkvi širom Hrvatske. Prema određenim podatcima, Hrvatski povijesni muzej trebao je preuzeti po jedan primjerak fotografija i dokumenata koji su vezani za aktivnosti oko „Ratnih zidnih novina“.

Metode i sredstva širenja vijesti početkom 1990-ih, putem novina, radijskih i televizijskih emisija, različitih skupova i prosvjeda, spomenutih ratnih razglednica, plakata i fotografija, značile su da će javnost biti upoznata s informacijama o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj, bez obzira u kojoj mjeri. Aktivnost, ma kako se činila minornom, značila je puno u vremenu kad određene vojno-političke okolnosti nisu išle na ruku samoj Hrvatskoj. Na žalost, osim podataka u dostupnom arhivskom gradivu o „Ratnim zidnim novinama“, nisu mi bili dostupni slikovni materijali koji bi dočarali njihovu ulogu u punoj mjeri pa ukoliko netko ima kakav slikovni zapis o njihovom postojanju, neka javi. Ojačajmo time kulturu sjećanja.

Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija