Kralj Ludovik I. Anžuvinac (1342. – 1382.) – vrhunac hrvatskog srednjovjekovlja

Zadarski mir 1358. godine

Hrvatske zemlje u sklopu Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva za vrijeme Ludovika I. Anžuvinca doživljavaju gospodarski uzlet i konačno političko ujedinjenje neviđeno još od razdoblja najmoćnijih Trpimirovića u 11. stoljeću. Taj vrhunac još je vidljiviji u činjenici da će njegovom smrću kraljevstvo zbog unutarnjih (dinastičkih sukoba) i vanjskih čimbenika (uspon Venecije i Osmanskog Carstva) u nadolazećem razdoblju znatno oslabiti. Za bolje razumijevanje ovog uspona potrebno je objasniti i najvažnije događaje vezane uz Hrvatsku u periodu vladavine njegova oca, Karla I. Roberta (1301.-1342.).

Dolazak Anžuvinaca

            Dinastija Anžuvinaca dolazi na ugarsko-hrvatsko prijestolje zahvaljujući dinastičkim vezama, potpori pape i potpori hrvatskog plemstva s Bribircima (Šubićima) na čelu. Za razliku od Arpadovića, koji su vlast temeljili na prihodima kraljevskih posjeda, Anžuvinci inzistiraju na centralizaciji, kraljevskim pravima i gospodarskim reformama. Nastoje ojačati trgovinu, obrt, uvesti tridesetinu (carinski porez) i provesti novčanu reformu uvođenjem stalnog novca, što dovodi do gospodarskog uzleta. S druge strane na vojnom planu uvode banderijalni sustav, odnosno obvezu velikaša da pod vlastitim zastavama uključuju svoju vojsku u kraljevsku vojsku, čime su ojačali vojnu moć kralja. Sve te unutarnje reforme poslužile su i za vanjskopolitičke ciljeve, a oni su bili usmjereni prema Jadranu, za razliku od „panonskih“ Arpadovića.

No, kralju su u ovim nastojanjima najveći protivnici bili velikaši, uključujući i dio hrvatskog plemstva, čijom je zaslugom došao na prijestolje. Karlo I. Robert, odnosno zapovjednik njegove vojske, slavonski ban Ivan Babonić s dijelom hrvatskih velikaša, porazio je Mladena II. Bribirskog i njegove saveznike kod Blizne 1322. godine. Time se ubrzo okoristila Mletačka Republika i privremeno obnovila vlast u Šibeniku i Trogiru, a kasnije i u Splitu i Ninu. Ona je tako zavladala gotovo čitavom istočnojadranskom obalom, od Istre do Dubrovnika. Iako je Karlova vladavina bila pogodna za područja u kojima je proveo reforme (npr. u Slavoniji), Hrvatska ostaje bez bribirske zaštite i nije se moglo suprotstaviti pritiscima Mletačke Republike i bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, kraljevog vazala.

Ludovik I. Veliki (1342-1382.)

Ludovik nastavlja politiku svoga oca u idejama centralizacije, kraljevskih prava i prodora na jug. On nastoji steći uporišta južno od Velebita, na prostoru Hrvatske, te mu je to pošlo za rukom sporazumom s Nelipčićima, kada kralj dobiva prve utvrde za daljnju ekspanziju prema Jadranu, među njima i utvrda Knin. Dio dalmatinskih gradova, od kojih se ističe Zadar, šalju kralju poslanstva da mu iskažu odanost, iako su tada priznavali vlast Venecije. To je uzrokovalo nezadovoljstvo Venecije, koja šalje brodovlje za opsadu Zadra, koji se mjesecima odupirao. Međutim, 1. srpnja 1346. poražen je, a ubrzo prisiljen sklopiti primirje s Mletačkom Republikom na osam godina. Ludovik je čekao povoljniju priliku, budući da još uvijek nije držao dovoljno utvrda u zaleđu dalmatinskih gradova i bio je zauzet u borbi za napuljsku krunu. No, situacija se mijenja nakon neuspjeha u Napulju pa se kralj ponovno u potpunosti okreće prema Dalmaciji. Ugovorom s Grgurom II. Bribirskim stječe utvrdu Ostrovicu u zamjenu za slavonski grad Zrin, a do 1356. godine kralj dobiva i Klis, Skradin i Omiš.

Rat s Venecijom i Zadarski mir

            Kad je završilo osmogodišnje primirje sredinom 1356. godine, Ludovik je mudro izveo dvostruki napad na Mletačku Republiku. Osobno je predvodio vojsku u sjevernoj Italiji udarajući u samo srce Republike, dok su njegovi banovi napadali dalmatinske gradove i njihovu okolicu. Za takvu operaciju bile su ključne netom stečene kraljevske utvrde u zaleđu. Dalmatinski gradovi ubrzo su se predali, istjerali mletačke posade i priznali kraljevu vlast. Mletačka Republika 1358. godine priznaje poraz i sklapa tzv. Zadarski mir s kraljem Ludovikom prema kojemu se odriču „čitave Dalmacije od sredine Kvarnera do granica Drača“, kao i naslova dužda Dalmacije i Hrvatske. Time je čitava Dalmacija priključena Hrvatskom Kraljevstvu i u sklop Zemalja Krune sv. Stjepana.

Od 1370. godine Ludovik nasljeđuje i poljsku krunu pa se njegovo kraljevstvo prostire od Baltika do Jadrana. Također, Ludovik je prisilio bosanskog bana Tvrtka I. da preda Završje i Hum, koji su vraćeni Hrvatskom Kraljevstvu. Ludovik je ponovno zaratio s Venecijom 1378. godine na strani Genove te su Torinskim mirom 1381. godine potvrđene odredbe Zadarskog mira, a Venecija se obvezala na godišnji danak od 7000 dukata Ludoviku, doduše uz zabranu izvoza soli i robe iz Dalmacije u Mletačku Republiku.

 Pitanje Dubrovnika

  Grad Dubrovnik potpisao je zaseban Višegradski ugovor s kraljem Ludovikom prema kojemu priznaje njegovu nominalnu vlast, imaju obvezu isticanja njegove zastave ili grba s crveno-bijelim gredama, iskazuju vjernost i obvezuju se na godišnji danak od 500 dukata. Međutim, za razliku od drugih dalmatinskih komuna, čije knezove ili potestate bira kralj, Dubrovnik je samostalno birao svog kneza uz uvjet da nije Mlečanin ili kraljev neprijatelj. Ovaj poseban status grada dovest će do transformacije Dubrovnika iz komune u samostalnu republiku u 15. stoljeću.

Zaključak

Sjedinjenje dalmatinskih gradova i Hrvatske omogućilo je zamah trgovine i jačanje kraljevskih ovlasti uvođenjem kraljevskih poreza, tridesetine i osnivanjem Kraljevske komore soli i tridesetine u Zadru. Osigurana sloboda kretanja robe i ljudi između obale i kontinenta osiguralo je da dalmatinski gradovi postanu trgovački posrednici između čitavog zaleđa i Apeninskog poluotoka. Stoga se s pravom u hrvatskoj historiografiji ovo razdoblje naziva vrhuncem srednjovjekovlja. Razdoblje nakon Ludovika, čijom smrću na vlast dolazi njegova žena Elizabeta kao regentica, obilježit će ponovni unutarnji sukobi oko prijestolja, a i dalje moćna Venecija i nadiruće Osmansko Carstvo bit će glavni uzročnici slabljenja kraljevstva do neprepoznatljivosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.