Između Krvavog Uskrsa i napada u Borovu selu – incidenti, barikade i prijetnje u istočnoj Slavoniji

Nakon uspješnog djelovanja hrvatskih policijskih snaga u akciji suzbijanja srpskoga terorističkog čina na Plitvicama, uhićeni su visoko pozicionirani članovi Srpske demokratske stranke (SDS) iz istočne Slavonije, Goran Hadžić i Borivoje Savić, koji su se 31. ožujka zatekli na Plitvicama.

Odjek njihovog uhićenja donosi čitav niz javnih protestiranja pripadnika srpske zajednice, postavljanja prepreka na prometnicama te napada na službene predstavnike vlasti u mnogim mjestima širom Republike Hrvatske (na području Knina, Donjeg Lapca, Gračaca, Benkovca, Pakraca, Gospića,…), a osobito u istočnoj Slavoniji odakle su uhićenici i bili. Tako se je na dan njihova uhićenja, u večernjim satima okupila značajna skupina građana u Borovu selu (Bilten MUP-a navodi broj 2000 ljudi) uz prisustvo naoružanih osoba. Tijekom toga okupljanja srpski su prosvjednici fizički napali pripadnike Policijske stanice Vukovar. Jedan je policajac teže ozlijeđen dok su petorica lakše. Osim toga, uspjeli su napadnutim policajcima oduzeti službeno naoružanje i opremu (pištolje, pušku, vozilo i radio-stanicu).

Na cjelokupnu političku situaciju pokušalo se utjecati psihološkim pritiscima kao što su masovna okupljanja Srba, ali i „ubrzati“ proces pripajanja dijela teritorija Srbiji donošenjem određenih odluka. Slavonsko-baranjsko Srpsko nacionalno vijeće ishitreno je donijelo 31. ožujka 1991. odluku o pripajanju Autonomne oblasti Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema Republici Srbiji koja ipak s obzirom na sveukupne (međunarodne i unutarnje) okolnosti nije to mogla prihvatiti. Sličnu odluku donijelo je dan kasnije i Izvršno vijeće SAO Krajine u Titovoj Korenici.

Predsjednik Skupštine općine Vukovar Slavko Dokmanović u „Priopćenju“ objavljenom 6. travnja u Vukovarskim novinama, podsjeća Vladu RH, njezinog predsjednika i MUP RH da je Goran Hadžić član SO Vukovar i da kao takav uživa imunitet. Traži njegovo i Savićevo puštanje na slobodu jer je uhićenje izazvalo „veliko uznemirenje građana srpske nacionalnosti“ na području općine te da se u skladu sa zakonskim propisima utvrdi njihova eventualna odgovornost. U „Priopćenju“se navode i zahtjevi (zapravo je riječ o ucjeni) za puštanje uhićenika, tako Dokmanović potpisuje da „ukoliko se do 13 sati iz pritvora ne puste Hadžić G. i Savić B. srpski će se narod dići na ustanak“ te u istom tonu završava s time da bi bilo politički mudro i s ciljem smirivanja opće situacije udovoljiti navedenim zahtjevima (ucjenama) jer „u protivnom posljedice mogu biti nesagledive“. Zaista su hrvatske vlasti pustile uhićenike na slobodu, ali ne u vremenskom periodu kako je traženo u navedenom tekstu. Beogradska Borba također je pažljivo pratila događanja oko uhićenja te je u tekstu „Hadžić i Savić nisu krivi“ izvijestila da je zagrebačko Okružno javno tužiteljstvo odustalo od daljnje istrage protiv Hadžića i Savića zbog nedostatka dokaza da su sudjelovali u oružanoj pobuni.

Početkom travnja 1991. novinari Borbe obišli su pojedina sela u vukovarskoj općini. U Borovu su selu naišli na cestovne barikade i straže, a razgovarali su i s „komandantom Štaba Borova sela“ Jovicom Vučenovićem koji se žalio na položaj Srba te je naveo primjer dvadesetak Srba koji su napustili „miliciju“ jer su „obespravljeni, nisu naoružani kao Hrvati i u akcijama stavljeni u prve redove da bi nastradali“. Dolazak i sudjelovanje naoružanih grupa iz Srbije potvrđuju iskazi mještana Borova sela koji ih opisuju kao osobe „koje nose kokarde i nazivaju se četnicima“.

Incidenti u istočnoj Slavoniji u mjestima većinski naseljeni Srbima bilo su česta pojava. Bilten MUP-a RH navodi da je tako 2. travnja u Mirkovcima (kraj Vinkovaca) grupa od pedeset mještana zaustavila policijsku patrolu i zaprijetila im da „ne obilaze pravoslavna sela jer će inače biti krvi.“ Istog dana, u Belom Manastiru, u blizini zgrade Policijske postaje navodi se da je nepoznati počinitelj bacio „topovski udar“, srećom bez posljedica. Također na isti datum, na cesti kod Bršadina (Vukovar) grupa naoružanih osoba (tzv. seoske straže) zaustavila je osobno vozilo u kojem je bilo dvoje civila te počela pucati. U pucnjavi je ozlijeđena suvozačica, a samo zahvaljujući nailasku drugog vozila, napadnuti su uspjeli pobjeći prema Vukovaru. Pucanje s barikada na vozilo zagrebačkih registracija dogodilo se kod Negoslavaca 4. travnja.

Ilegalno naoružavanje u selima nastanjenim Srbima ponekad je bilo uspješno spriječeno u policijskim akcijama. Policijsko izvješće 3. travnja navodi uhićenje trojice koji su u Dalju preuzimali oružje dopremljeno iz Borova sela. Zaprječavanje prometnica (poznato još iz „balvan revolucije“) bila je uobičajena pojava i na prometnicama na istoku Hrvatske. Tako je na pruzi između Borova i Dalja na dva mjesta oštećena željeznička infrastruktura što je dovelo do zastoja u prometu.

Pritisci dijela srpske manjine vršeni na hrvatske vlasti postavljanjem barikada, uznemiravanjem i maltretiranjem civila i policijskih službenika te oružanim napadima na njih pokazivali su da je mir na prostoru, između ostalih i, istočne Slavonije bila vrlo blijeda mogućnost. Jedini cilj kojem je spomenuta manjina težila bio je izdvajanje određenih teritorija i priključenje Srbiji pa su pojedine akcije i odgovori hrvatskih vlasti izgledali kao gašenje velikog požara vrčem vode. Čitav je travanj bio buran što se tiče gore navedenih događanja, a podlogu za jedan od većih zločina na prostoru istočne Slavonije koji će uslijediti početkom svibnja u Borovu selu napravio je srpski miting u baranjskom selu Jagodnjaku koji je 21. travnja organizirala regionalna SDS uz sudjelovanje predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, srbijanskog zastupnika Milana Paroškog, srbijanskog ministra Stanka Cvijana i dr., a na kojem je uz uobičajenu scenografiju nastavljeno verbalno poticanje antihrvatskog raspoloženja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Domovinski rat u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.