Globalna pandemija donijela je zaokret u funkcioniranju čitavog društva diljem svijeta, utječući tako na sve skupine društva. Medijski prostor ispunjen je posljedicama koje kriza ostavlja na djecu i odrasle, u kontekstu gospodarstva, zdravstva, odgoja i obrazovanja, socijalnih i drugih usluga. U ovim skupinama važno je detektirati i posebnu pažnju posvetiti ugroženim skupinama, u koje svakako spadaju i djeca s teškoćama u razvoju i njihove obitelji, što smo pregledom literature i provedenim istraživanjem učinili. Kako je koronavirus utjecao na različite skupine djece s teškoćama u razvoju, njihove obitelji i stručnjake, kako se ponašamo danas i što nas čeka u budućnosti? U današnjem članku donosimo glavne zaključke provedenog istraživanja.
Za vrijeme potpunog zatvaranja ključnu ulogu u nastavku odgojno-obrazovnih procesa djece s teškoćama u razvoju preuzeli su roditelji. S obzirom na specifičnosti vrste i stupnja teškoća te razinu funkcioniranja svakog djeteta, roditelji izvještavaju o različitim izazovima, teškoćama i posljedicama.
Kao najčešći problem roditelja djece koji pohađaju redovne vrtićke skupine ističe se nedostatna podrška i prilagodba aktivnosti potrebama djeteta s teškoćom, odnosno generalni angažman prema djeci urednog razvoja bez detekcije specifičnih potreba za prilagodbom za pojedinu djecu. Roditelji su se nerijetko našli i u situaciji da su ostali bez savjetovanja i psihološke podrške stručne službe dječjih vrtića koja je ključna za uspostavu nove rutine i pomoć roditeljima u organizaciji obiteljske dinamike, odnosno rada s djecom i obavljanja posla od kuće. Ipak, radi intenzivnog sudjelovanja djece u aktivnostima koje se provode u redovnim vrtićima, roditelji naglašavaju kako su im i ove generalne upute za rad bile od iznimnog značaja.
Puno većih problema u uspostavljanju rutina imali su roditelji djece koja pohađaju posebne vrtićke skupine. Radi specifičnosti i razine funkcioniranja, ovim roditeljima bilo je mnogo teže, a ponekad i nemoguće djeci objasniti iz kojeg razloga su kod kuće, zašto se roditelji ne mogu sada s njima igrati već moraju raditi, a posebno ističu kako je kvaliteta provedenog vremena djece bila nezadovoljavajuća. Navedene promjene rutine i nedostatne reakcije dovele su do teškoća u svakodnevnom funkcioniranju koje se i sada odražavaju. Razdražljivost, pojava nepoželjnih ponašanja i regresija u usvojenim vještinama samo su neke od posljedica. Potpuno je jasno, tamo gdje podrška stručnjaka nije izostala i gdje su roditelji imali više kapaciteta za angažman, sve navedeno puno se manje osjeti.
Čini se da je školski sustav ipak imao najorganiziraniju mrežu podrške, pa bez obzira na teškoće usklađivanja rada od kuće i škole na daljinu, djeca s teškoćama u redovnim i posebnim razrednim odjelima svaki dan su, barem djelomično, imala strukturu i zadatke. Puno boljim rad škole na daljinu ocjenjuju roditelji djece nižih razreda osnovne škole, što je jasno s obzirom na češće teškoće u komunikaciji sa svim predmetnim nastavnicima te njihov različit angažman oko djece s teškoćama u razvoju.
Roditelji sve djece ističu veliki problem nemogućnosti pohađanja dodatnih terapijskih i rehabilitacijskih programa, a što se nažalost radi sve češće, pa i uzastopne, samoizolacije događa i sada. Svakako, u ovoj situaciji, potrebno je istaknuti one roditelje koji nemaju mogućnosti korištenja tehnologija. Rast i razvoj njihove djece za vrijeme potpunog zatvaranja, kao i danas, uglavnom ovisi o volji i dodatnom zalaganju stručnjaka koji s njima rade.
Osim roditelja, u odgojno-obrazovnim procesima veliku ulogu imaju i stručnjaci koji rade s djecom. U vrtićkim skupinama to su odgajatelji i/ili edukacijski rehabilitatori te stručni tim škole. Podrška koja je pružena djeci i obiteljima, uvelike je ovisila o ustrojstvu pojedinih vrtića. Tako, nažalost, određen broj stručnjaka radi politike privatnosti nije mogao komunicirati s roditeljima, te je pojedinoj djeci podrška potpuno izostala. U onim dječjim vrtićima gdje je stručni tim bio angažiraniji, veće je zadovoljstvo i roditelja, ali i odgajatelja kojima je podrška ovih stručnjaka neophodna, kako za vrijeme pandemije, tako i u redovnim uvjetima rada s djecom s teškoćama.
Iako su se učitelji, nastavnici i učitelji edukacijski rehabilitatori također našli u novoj situaciji uz brojne prepreke i ističu brojne nedostatke, generalna organizacija škole na daljinu uz njihov angažman ipak je omogućila kontinuitet rada. Stariji djelatnici posebno su se uhvatili u koštac s izazovima modernih tehnologija.
Stručnjaci u svim sustavima osjećaju posljedice zatvaranja, ali i trenutnih parcijalnih izolacija vrtićkih skupina i razreda. Iako se to odražava na svu djecu, svaki novi prekid odgojno-obrazovnog procesa i rutine, za djecu s teškoćama u većini slučajeva znači novu regresiju ili stagnaciju u usvajanju odgojno-obrazovnih i svakodnevnih vještina.
Škole i vrtići su otvoreni pod „novo normalno“ okolnostima. Iako epidemiološke mjere guše klasično odvijanje odgojno-obrazovnih procesa, svi se na njih navikavaju. Veliki izazov za djecu s teškoćama je teže razumijevanje smanjenja socijalnih kontakata, a posebno za djecu koja su u posebnim skupinama i razredima. Također, pojavljuju se i komunikacijske barijere u slučajevima kada stručnjaci moraju nositi zaštitne maske. Nažalost, uvjeti za provođenje epidemioloških mjera ne mogu biti osigurani u većem broju dječjih vrtića i osnovnih škola, što pridonosi češćim samoizolacijama cijelih skupina i razreda. Osim ovih odgojno-obrazovnih procesa, prekidaju se i pohađanja dodatnih rehabilitacijskih programa. Određen broj institucija, a posebno privatni terapeuti tako osmišljavaju razne načine online provođenja programa kako bi se kontinuitet rada donekle nastavio.
Na kraju, sigurno je da iskustvo koje svi sudionici ovih procesa imaju iz prvog vala, uvelike olakšava provedbu programa. Nameće se pitanje koliko je sustav sada spremniji u odnosu na proljeće i koliko je osjetljiviji na potrebe djece s teškoćama u razvoju u sustavima odgoja i obrazovanja. Bez obzira na povratak u školske klupe i vrtićke skupine, svakako je potrebna organizacija mreže podrške kako na razini školskog, tako i predškolskog sustava kako bi se rast i razvoj djece s teškoćama kontinuirano pratio bez obzira na ikakve krizne situacije.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
