Intervju s generalom Damirom Krstičevićem za Slobodnu Dalmaciju.
Damir Krstičević je general, ali prije svega ljudina. S velikim LJ i s još većim srcem. Tako ratnog zapovjednika 4. gardijske brigade opisuju njegovi suborci. Baš zbog tako bliskog odnosa sa svakim svojim vojnikom Krstičević zna precizno kako im je, što misle, što očekuju i što bi rado mijenjali u društvu i državi. I zna to prenijeti u javnost.
U nastavku prenosimo intervju Damira Dukića, novinara Slobodne Dalmacije s generalom Krstičevićem.
Prije svega htio je prigodom dvadesete godišnjice “Oluje” odgovoriti na pitanje možemo li konstatirati da hrvatska javnost tu operaciju konačnog oslobođenja okupiranih hrvatskih teritorija danas doista doživljava kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti? Je li domovina doista zahvalna svojim sinovima i imaju li oni danas zasluženo mjesto u hrvatskom društvu?
Volio bih kad bih mogao potvrdno odgovoriti na to pitanje, jer to bi značilo da smo kao nacija svjesni svojih temelja i da smo na časnoj i pravednoj pobjedi u Domovinskom ratu konačno spremni zidati pravedno i prosperitetno društvo.
S ponosom bismo tog dana na svim prozorima trebali istaknuti zastave kao što ih ističu Amerikanci 4. srpnja ili Francuzi 14. srpnja na dan pada Bastilje.
Svrha takvih datuma jest da nas podsjete na svu onu žrtvu položenu za uzvišene ciljeve slobode i neovisnosti te da nas uvijek iznova obvežu da se kao narod uzdižemo i razvijamo što bliže onom idealu za koji se spremno ginulo!
Moramo se stoga naučiti oduprijeti onima koji nas žele zavaditi s vlastitim vrijednostima, koji naše zastave umaču u blato, koji bi revidirali povijest! Pogledajmo samo intenzitet kojim srpski političari svake godine u ovo doba vode kampanju protiv našeg legitimnog prava na proslavu pobjede nad okupatorom i teroristima.
Kaže ovih dana tako srpski ministar vanjskih poslova da će Srbiju uvrijediti svatko tko bude sudjelovao na proslavi “Oluje”!? Pitam se gdje je naša vanjska politika da na svaki takav potez uvijek iznova podsjeti svjetsku javnost na činjenicu tko je bio okupator i terorist, tko su bili četnički vojvode, a danas su ugledni političari, a tko je s druge strane bio žrtva?
S druge strane, “Oluja” je bila krov na teško i mukotrpno građenom hramu hrvatske slobode! Dovršetak teškog i bolnog stoljetnog projekta izgradnje i obrane nacionalnog integriteta i suvereniteta! U tome je njezin značaj i zbog toga je ona neusporediva sa svim drugim bitkama, od stoljeća sedmog naovamo.
A “Oluja” je najmanje kriva što smo nakon što smo stavili krov, vrata i prozore na taj hrvatski dom, stali i zakazali u unutarnjem uređenju, da bi postala ne samo siguran, nego i topao i udoban dom napaćenom hrvatskom narodu!
“Oluja” je u neku ruku simbol svake žrtve pale za hrvatsku slobodu. Ona je počast i Zrinskima i Frankopanima i Nikoli Jurišiću i banu Berislaviću i Blagi Zadri i Andriji Matijašu i Damiru Tomljanoviću i tolikom broju znanih, ali i daleko većem broju neznanih, za širu javnost anonimnih junaka!
Koji elementi su bili presudni za ratne uspjehe hrvatskih snaga?
Ako isključite tehniku i borbena sredstva koja dobar dio rata nismo imali, ostaje vam samo ono što se novcem ne može kupiti i na nikakvoj vojnoj akademiji steći – hrabrost, domoljublje i odlučnost hrvatskih ratnika, prvenstveno dragovoljaca. Spremnost na brzo učenje u hodu, sposobnost improvizacije, a iznad svega tradicionalni odgoj pun samopouzdanja i ponosa učinili su od njih u kratkom roku spretne i silovite ratnike!
S druge strane, u startu smo se odrekli doktrine koju je njegovala JNA. Brzo smo shvatili da su male pokretljive grupe vođene liderima koji su autoritet stekli u borbi i koji nisu zapovijedali s distancije već su bili prvi među jednakima, daleko efikasnije od tromih i na tehničku nadmoć oslonjenih snaga neprijatelja.
Zašto su branitelji došli u ovakav položaj u hrvatskom društvu? Je li presudilo njihovo rano micanje iz sustava? Koliki su problem braniteljske mirovine – jesu li oni doista danas teret društvu? Bi li manji broj udruga pomogao boljoj komunikaciji branitelja s državom i artikulaciji njihovih problema?
Svakako stoji činjenica da smo se olako odrekli branitelja kao dokazano vitalne i pouzdane društvene grupacije. Jasno, bilo je među braniteljima i boljih i lošijih i hrabrijih i manje hrabrih i obrazovanijih i manje obrazovanih, ali ću bez imalo dvojbe reći da su oni koji su dragovoljno1991. stali u obranu domovine najbolje što je hrvatsko društvo tada imalo!
S obzirom na šanse koje smo tada imali, bilo je izglednije da završimo pred nekakvim streljačkim strojem čak ako i preživimo rat nego da dobijemo privilegije koje nam se danas toliko često predbacuju. Tko je tada mogao misliti o privilegijama!? Privilegija je bila preživjeti! A ipak se išlo, nije se pitalo ni za plaću, mnogi su i odore i oružje kupili vlastitim novcem. Zato je braniteljima danas jako teško kad ih se percipira kao nekakve “društvene parazite”.Stalno se u prvi plan ističu famozne braniteljske mirovine koje uživa samo desetak posto naše populacije. Najveći broj mirovina su krvavo zaslužene i njihovi korisnici su mahom invalidi, među kojima ih je puno teških stradalnika.
Jedan dio su bivši djelatnici HV-a, pripadnici gardijskih brigada, HRM-a i HRZ-a. Neke je u mirovinu otjerala životna dob, neke snižena radna sposobnost, drugi su pak procijenjeni kao neperspektivni, a neki su i protjerani. Osobno, mislim da ne znam ni jednog koji je u mirovinu otišao svojom voljom.
Nemam dvojbi i da su neki pojedinci stekli mirovinu nezasluženo, ali to “snalaženje” je generalno jedna od devijacija u našem društvu, čak najmanje među braniteljima.Stoga, nije pošteno da cijela braniteljska populacija nosi teret takve percepcije.
Složio bih se da braniteljska populacija teško nalazi načina artikulirati svoje probleme i stajališta. S jedne strane je rascjepkana među raznim udrugama i uopće ima previše lidera da bi bila kvalitetno vođena, a s druge strane je neugodna činjenica da niti ne postoji osobiti interes medija za njihova stajališta.
Mislim da bi boljoj komunikaciji svakako pomoglo okupljanje oko krovnih udruga po uzoru na Zbor gardijskih veteranskih udruga. Takvih krovnih udruga ne bi smjelo biti više 4-5, inače bi bilo teško postići konsenzus oko većine pitanja.
S druge strane, državne institucije bi morale bolje komunicirati s braniteljima i aktivnije im pristupati, uključiti ih u društvene procese, da se ne osjećaju kao izopćenici.
Bi li branitelji danas još mogli značajnije participirati u izgradnji hrvatskog društva da doista i postane vrijedno žrtve koju ste bili spremni položiti, a u velikom broju i položili?
Naravno da bi mogli, pa to su ljudi u najboljim godinama. Većina ih još nema 50! Povod njihova nezadovoljstva i jest guranje na društvenu marginu. Veliki broj njih ima i značajne egzistencijalne probleme. Rekao sam da ih mirovinu prima samo desetak posto, možda je još 40-ak posto zaposleno, a gotovo svaki drugi nema stalnih prihoda.
I ne stoji nedavna premijerova konstatacija da su u rat išli samo siromašni i neobrazovani. Bilo je među nama i puno intelektualaca; liječnika, inženjera, psihologa, stručnjaka iz svih područja i tehničkih i društvenih…. Bilo je puno i vrhunskih zanatlija, ljudi s poduzetničkim impulsom od kojih su neki nakon rata postigli veliki uspjeh.
Samo u firmi u čijoj sam ja upravi se na ključnim mjestima nalazi nekoliko izuzetnih ljudi sa upečatljivom ratnom biografijom. Pogledajte i primjere braniteljskih zadruga koje su jedan od rijetkih uspješnih projekata usmjerenih na branitelje. To što ih nema više, najmanje je krivnja na braniteljima. Oni u najvećem broju, žele, mogu i znaju raditi!
Bio sam u prilici putovati u svijetu, školovati se u SAD-u i svugdje sam uočio da su bivši vojnici dobro socijalizirani i da su štoviše najpoželjnija radna snaga na tržištu rada!
Pogotovo je to slučaj u SAD-u, Izraelu i skandinavskim državama. To je i logično, vojnik ima radnu etiku, disciplinu i visoku motivaciju. Naučeni su donositi odluke, pa i one najteže. Znaju što je odgovornost, kolegijalnost i čast!U glasovitom Marshall centru izučavam sigurnosne studije za zaštitu Europe
Trenutno ste u Njemačkoj u Garmisch-Partenkirchenu gdje se školujete u glasovitom George C. Marshall centru za sigurnosne studije. Kako ste tu dospjeli i što će na kraju to značiti u vašoj biografiji? Možete li nam reći nešto o samom centru i programu koji pohađate?
Iznimno sam počašćen što imam priliku usavršavati se u ovom prestižnom centru za međunarodne sigurnosne i obrambene studije, prije svega zbog uloge Centra u promociji dijaloga i razumijevanja među brojnim zemljama Sjeverne Amerike, Europe i Euroazije. Upravo se to ogleda i kroz misiju i djelovanje George C. Marshall centra, tj. stvaranje stabilnijega sigurnosnog okružja unaprjeđenjem demokratskih institucija i odnosa, promicanje aktivnog i miroljubivog rješavanja transnacionalnih i regionalnih sigurnosnih izazova te stvaranje i jačanje trajnih partnerstava diljem svijeta.
Logičan je to put u mojem cjeloživotnom obrazovanju, nadograđujući spoznaje stečene prijašnjim školovanjem na US Army War Colllege. Međutim, puno značajniji je aspekt dijeljenja zajedničkih vrijednosti, razvoja međunacionalnih odnosa i međusobnog razumijevanja, sve sa svrhom izgradnje miroljubivog i kooperativnog političkog i sigurnosnog okružja, regionalno i globalno.
Govoreći o samom programu (Program on Terrorism and Security Studies – Program o terorizmu i sigurnosnim studijima), treba spomenuti da je usmjeren na sve brojnije aspekte ugroza s kojima se susreću države diljem svijeta.
Prije svega je to proučavanje načina kojima države mogu efikasno odgovoriti na terorističke prijetnje uz istovremeno očuvanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Naravno, programi na ovoj razini razvijaju sposobnosti vođenja i strateškog promišljanja, učeći polaznike, ne samo o čemu promišljati, već kako promišljati o kompleksnostima današnjeg međuovisnoga globalnog prostora.
Četvrta je fenomen zbog dišpeta i južnjačke žestine
Što se tiče 4. brigade kao fenomena, a ona to bez sumnje jest, više je čimbenika koje su utjecali da ona postane to što je bila. Rekao bih da je iznimno važan utjecaj podneblja iz kojeg je dolazila najveća većina njenih pripadnika. Tvrda i žilava južnjačka narav je sama po sebi silovita i nepokoriva. Južnjački dišpet i urođena žestina uz nadgradnju vojničke vještine tvorili su neku vrstu supervojnika.
S druge strane taj temperament ima i svoje mane zbog kojih je u Četvrtoj bilo teže nametnuti vojnički dril i disciplinu, ali to je bio izazov kojeg se sa simpatijama prisjećam. I nedostaje mi to, iako mi je u to vrijeme priuštilo brojne glavobolje.
Sreća je bila da su u 4. brigadu došli i neki iznimni pojedinci koji su imali presudan utjecaj na proces da toliki broj snažnih ličnosti, individualaca, dišu kao jedan i djeluju kao stroj. Svi u Hrvatskoj su čuli za pokojnog generala Matijaša koji je uz još nekolicinu iznimnih, rođenih lidera predvodio kolone odlučnih i spremnih ratnika. Nakon prvih pobjeda naraslo je to neko međusobno povjerenje i disali smo kao jedan.
Uz to, dogodilo se da nam se u Četvrtoj zatekao i nevjerojatan broj iznimnih boraca koji su donosili prevagu i ulijevali snagu i samopouzdanje ostalima. Nažalost, dosta njih nije dočekalo kraj rata.
Ljudi su mu uvijek na prvom mjestu
U svom zapovjedničkom sazrijevanju smatram ključnim što sam rat započeo kao vojnik. Mogao sam iz prve ruke zaključiti koje su osobine zapovjednika kojima vojnici vjeruju i što se događa s onima koji nisu zaslužili povjerenje. Ljudi su bili spremni slijediti samo one koji su se ponašali kao jedni od njih, koji su spremni stati na čelo i riskirati onoliko koliko se mora riskirati. Slijedili su onoga koji je bio spreman učiniti sve što je potrebno da bi se izvršila zadaća, ali i da bi se sačuvali životi. Onoga koji će se s njima veseliti uspjesima, ali i tugovati za žrtvama. Onoga koji će im doći u bolnicu kad nastradaju, koji će suosjećati čak i s njihovim problemima kod kuće. Onoga koji će ih pohvaliti pred svima i pokuditi nasamo. Onoga tko će prepoznati njihov potencijal i nagraditi njihove zasluge. Pa i onoga koji će sankcionirati njihove greške, ali dostojanstveno, da to bude poticaj a ne kazna.
Takav sam zapovjednik kasnije nastojao biti i samo tim principima sam se vodio. Kad se danas osvrnem, najviše sam ponosan upravo na činjenicu da su mi ljudi uvijek bili na prvom mjestu. Iako se često pitam jesu li neke moje odluke mogle biti drugačije i je li možda još neki život mogao biti sačuvan, uvijek nekako dolazim do zaključka da sam poduzeo najviše što je bilo u mojoj moći. Nažalost, rat je jedno izvanredno stanje i puno se toga dogodi na što ne možete utjecati.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
Foto: Wikipedia
