Domovinski rat Povijest

Antiteroristička akcija u osječkom Stadionskom naselju 1991.

Razdoblje Domovinskog rata na području Osijeka u dosadašnjoj historiografiji kao i u stasaloj kolektivnoj kulturi sjećanja uglavnom se veže uz ratna zbivanja u seoskim naseljima nadomak gradu. Međutim, fenomen života osječke urbane aglomeracije pod opsadom u mnogome je ostao neistražen dok iz kolektivnog sjećanja sve više iščezava. Stoga upravo u godini velike tridesete obljetnice početka Domovinskog rata od zaborava treba sačuvati jedan ratni događaj iz osječke gradske četvrti Stadionsko naselje.

Usijano osječko ljeto

Usijano osječko ljeto nagoviješteno je 3. srpnja ulaskom snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srbijanskih dobrovoljaca u susjednu Baranju. Tjedan potom, pobunjeni Srbi okupirali su i u cjelosti spalili nedaleko selo Ćelije. Minobacačkim granatama napadnuta su sela Laslovo i Korođ, nastanjena uglavnom mađarskim stanovništvom, dok se veza Osijeka s Aljmašom, Daljom i Erdutom uz brojne poteškoće održava još samo riječnim putem. Kod Antunovca je izvršen napad na važnu opskrbnu farmu Orlovnjak, a do najvećeg dotadašnjeg sukoba došlo je u selu Tenja. Prema pisanju Glasa Slavonije 10. srpnja, u Slavoniji je od početka sukoba poginulo već 90 osoba. Nepožnjeveni usjevi, nestanci struje, neregularni vozni redovi i nedolasci na posao radnika iz kriznih područja samo su neke slike tegobne atmosfere iz osječkog atara koja će se ubrzo preliti i na gradski asfalt.

Neprestano i neometano komuniciranje jedinica JNA iz osječkih kasarni s lokalnim srpskim stanovništvom, pucnjave na policijske ophodnje i punktove, uhićenje grupe srpskih pobunjenika iz Tenje ispred osječkog restorana „Bijelo-plavi“, noćne eksplozije bombi u objektima i brojne druge incidentne situacije s ljudskim stradavanjima bile su povod osječkim civilnim i redarstvenim čelnicima da 8. srpnja novinsku konferenciju započnu dramatičnim riječima: „Građani, četnici su među nama“, uz kasnije ponovljeno upozorenje da su „četnička okupljanja moguća svugdje oko nas“. Riječi o neprijateljskoj prisutnosti u vlastitim redovima obistinile su se za samo tri dana, u dotad neočekivanim razmjerima.

Glas Slavonije, 12.7.1991., str.1

Napad na hrvatske policajce i antiteroristička akcija

U četvrtak 11. srpnja, oko 1 sat iza ponoći dežurnoj službi PU Osijek javljeno je da je došlo do pucnjave iz vatrenog oružja u gradskoj četvrti Stadionsko naselje. Iz stambenog objekta na adresi Stadionsko naselje br. 80, bez prethodnog kontakta i upozorenja, otvorena je paljba iz automatskog oružja na djelatnike policije. Policijska ophodnja se pred kućom našla prateći ondje zaustavljeno vozilo koje se na punktu policije kod dravskog mosta na traženje djelatnika nije zaustavilo, već se nakon kratke izmjene vatre pokušalo žurno udaljiti s mjesta incidenta.

Na mjesto događaja odmah su izišle dostupne ophodnje temeljne policije i četiri dežurna pripadnika Specijalne jedinice policije „Orao“ (tada pod nazivom „Posebna jedinica policije“). U pokušaju neutralizacije nepoznatih počinitelja, djelatnicima policije i dalje je pružan otpor te je na njih bačeno i više ručnih granata. Izmjena vatre i odjeci eksplozivnih sredstava ubrzo su na mjesto događaja privukli veći broj domaćih i stranih novinara koji su u Osijeku boravili zbog turbulentne događajnice u okolnim selima. Djelatnici policije ustvrdili su da se radi o obiteljskoj kući Živka Peulića, Srbina rođenog 1948. u mjestu Lončarica kod Virovitice, koji je u Osijeku zasnovao obitelj sa suprugom Ljubicom. Peulić je bio djelatnik osječke kompanije „Panonija“ iz koje je potvrđeno da je do toga dana već duže vrijeme bio na bolovanju te da je među kolegama neskriveno stajao na pozicijama velikosrpskog ekstremizma. U zapisniku istrage Ljubica će pak biti okarakterizirana kao osoba s „naročito četničkom indoktrinacijom, koju prihvaća kao svoj stav i u tom pravcu djeluje, na svom radnom mjestu i okolini“. Prema njezinoj kasnijoj izjavi, toga dana „maloljetni sinovi su sklonjeni na sigurno u Srbiju“.

Zbog nemogućnosti da se nastala krizna situacija nakon višesatne blokade kuće riješi s prisutnim kadrom, na mjesto je oko 5 sati upućeno dodatnih 15 pripadnika SJP. Nakon višestrukih poziva na predaju, srpski pobunjenici su uzvratili da se mogu predati samo pukovniku Bori Ivanoviću i pukovniku Milisavljeviću – obojici iz osječkog garnizona JNA. U kontinuiranoj izmjeni puščane vatre uz povremene eksplozije ručnih granata ranjeni su specijalci Mario Stašćik i Željko Rihter. Oko 7 sati na mjesto je upućena i smjena od 10 pripadnika. Uslijed toga se kuća Živka Peulića kao i susjedna kuća zapalila, zbog čega su oko 9 sati na zahtjev PU Osijek na teren izišli i vatrogasci.

Nakon obuzdavanja vatrene stihije, otprilike oko 10 sati, zapovjednik voda Ivica Repušić izišao je iz zaklonjenog položaja i približio se kući kako bi ustvrdio jesu li pobunjenici preživjeli požar. U tom trenutku Repušić je pogođen u glavu hicima iz lovačke puške s optikom. Njegovo beživotno tijelo ostalo je ležati ispred kuće jer ga zbog nanovo otvorene rafalne paljbe u smjeru pripadnika specijalne policije nije bilo moguće evakuirati iz linije paljbe. Na mjesto je izišao oklopni transporter „TAB“ koji je udarom morao srušiti dio dvorišne ograde i zida kuće zbog čega je došlo do urušavanja prostorije i krovne konstrukcije. U tom trenutku paljba na djelatnike policije prestaje te se u zaklonu transportera izvlači tijelo poginulog hrvatskog specijalca Ivice Repušića.

Djelatnici policije ubrzo su u kući pronašli tijelo terorista Peulića. Njegov dugi otpor bio je moguć skrivenom vatrenom položaju unutar kuće s obzirom da mu se iza leđa nije moglo prići te da je na puškometu imao otvorenu gotovo cijelu okućnicu i ulicu odakle su policajci jedino mogli i djelovati. Policajcima se pak živa predala Ljubica Peulić, kojoj je prilikom bacanja ručne granate na djelatnike policije ista eksplodirala u desnoj ruci i pritom raznijela šaku te ozlijedila grudni koš zbog čega je odmah prevežena na Odjel kirurgije Opće bolnice Osijek. Podrum ispod kuće omogućio im je da prežive požar. Nakon provedenog istražnog očevida oštećena kuća je srušena i uklonjena građevinskom mehanizacijom. Tijekom oružanog sukoba potpuno je izgorilo i vozilo marke Lada parkirano kod ulaza kuće.

Portal hercegovina.info

Terorist na armijskom zadatku

Prilikom sanacije ruševina i zgarišta kuće pronađena je znatna količina vojnog materijala, municije i minsko-eksplozivnih sredstava. Predsjednik Istražnog centra u Osijeku Radoslav Arambašić izjavio je da je vojna automatska puška marke „Crvena zastava“ koja je pronađena uz Peulića proizvedena 1990. godine, zbog čega se može ustvrditi da je bila u prethodnom vlasništvu JNA te da je u posjed Peulića došla upravo iz osječkog garnizona JNA. Veza Peulića s JNA vidljiva je i u njegovu ultimatumu da se može predati samo armijskim pukovnicima, dok će gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić na konferenciji za novinare izjaviti da je protiv čišćenja terena kuće protestirao general Savo Janković, komandant tuzlanskog garnizona JNA u čijoj je zoni odgovornosti bio i Osijek. Osim toga, koordiniranje antiterorističke akcije neprestano su ometali armijski vezisti. Protuustavno djelovanje Peulića i grupe osječkih Srba bilo je i od ranije pod policijskim nadzorom, a Arambašić je izjavio da je Peulić bio na „armijskom zadatku“, to jest da je ‘lovio regrute odbjegle iz JNA‘. Iz odlučne namjere započinjanja sukoba s brojnijim djelatnicima policije, odnosno organiziranog i dugotrajnog otpora te stručnog rukovanja vojnom automatskom puškom i ručnim granatama jasno proizlazi da Peulić nije bio ‘nesretni član lovačkog društva’, kako su ga nastojali opravdati njegovi sunarodnjaci proglašavajući ga „prvom srpskom žrtvom istočne Bilogore“. Štoviše, na popisu žrtava koji je izradila Republika Srbija za potrebe protutužbe protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu pravde u Haagu Peulić se navodi kao „vojnik“, a jednako ga se tretira i na popisima srpskih žrtava koje su izradile udruge Documenta i DIC Veritas.

Ustaške horde zla

Događaj nije prošao bez odjeka niti u srbijanskim medijima. Dramatični članci Borbe i Politike navode kako „U istočnoj Slavoniji nema nikakvih naznaka o smirivanju već prenapete situacije“ te da „Zvuči neverovatno, ali od noćas se borba vodi u delu grada na Dravi.“ Događaj je uglavnom opisan netočnim i selektivno izabranim podacima, pri čemu je cilj autora bio viktimizirati „branioca“ i „običnog domaćina Živka Peulića“ u „nadljudskoj borbi za život“, zbog čega su osječki Srbi „potajno ponosni na herojski otpor“. O događaju je u istom tonu pisano i u prosincu u povodu dolaska Ljubice Peulić u Beograd. U nizu međusobno proturječnih članaka opisuje se njezin put od Opće bolnice Osijek preko suđenja i zatvora do razmjene zarobljenika 13. prosinca u Tušiloviću kod Karlovca. U listu Vojska krajine koji je od 1993. izdavala Srpska vojska Krajine, objavljen je članak „Žena – heroj“. U njemu autor o događaju piše kao o borbi protiv „ustaških hordi zla“, odnosno o „više stotina Tuđmanovih jurišnika“ koji su opkolili kuću i zbog kojih je ta „žena – hrabrost“ bila u „ustaškim kazamatima“. Vrhunac propagande iskorišten je u programu Radiotelevizije Beograd gdje je pokazujući ozlijeđenu ruku Peulićeva izjavila kako joj je ‘ostala još jedna ruka s kojom će bacati bombe na Ustaše’.

Ivica Repušić – Hulk

Ivica Repušić – Repac, ili Hulk, kako su ga zbog njegove snažne tjelesne konstitucije i fizičkih sposobnosti zvali suborci, rođen je 22. lipnja 1959. u Osijeku. Ivica je bio zaposlen u osječkom OLT-u kao strojarski tehničar, u slobodno vrijeme se bavio karateom, a u tek izgrađenu kuću useljava se 1990. zajedno sa suprugom i dvoje djece. Nije krio svoje oduševljenje osamostaljenjem Hrvatske u čiju se obranu uključio među prvima. Tako se njegovo ime kao voditelja jedne od grupa nalazi na popisu automatskih pušaka podijeljenih pripadnicima Narodne zaštite u listopadu 1990. godine, čemu je povod bilo već mjesecima prisutno masovno naoružavanje slavonskih Srba. Ubrzo se uključuje i u aktivnu obranu suvereniteta postavši pripadnikom rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova, a profesionalnim pripadnikom Specijalne jedinice policije „Orao“ pri Policijskoj upravi Osijek postaje 19. travnja 1991. godine, čiji je prvi poginuli pripadnik. U čast životu kojega je poklonio Domovini, od 2011. godine po njemu ime nosi Nagrada za životno djelo „Ivica Repušić“ koja se dodjeljuje na Memorijalu hrvatskih snajperista GROM za doprinos u stvaranju hrvatske neovisnosti pojedincima ili skupinama.

Ivica Repušić, Monografija SJP

Zaključak

Napad srpskih pobunjenika na hrvatske policajce i antiteroristička akcija u osječkoj gradskoj četvrti Stadionsko naselje pokazali su tragične posljedice djelovanja pete kolone koja će narednih mjeseci upravo u Osijeku dosegnuti svoje nezamislive dimenzije. Sliku o događaju koji je potresao Osječane i ime poginulog hrvatskog specijalca Ivice Repušića u svijet su prenijeli i ratni reporteri američkog New York Timesa i britanskog The Independenta pišući o premještanju sukoba sa sela u sveučilišni i glavni grad istočne Hrvatske. Povijesnom ironijom, poruka srbijanske novinarke da „Svaki čestiti stanovnik Osijeka nikada neće zaboraviti 11. jul 1991. godine“ obistinila se na potpuno drugačiji način. Zahvaljujući i žrtvi policijskoga specijalca Ivice Repušića, Osijek ipak nije postao Ocek.

Članak je prenesen s portala Glas Slavonije:

https://www.glas-slavonije.hr/468750/1/Teroristi-iz-susjedstva-i-kako-je-rat-stigao-u-grad?fbclid=IwAR0iPs0sSB1msaFkmsh0sxKaqpd-5a9yJ4P20j-bdnkfHNyM61mmWp5-rr4

Naslovna fotografija: Glas Slavonije, 12. 7. 1991., str.3.

Izvori:

Arhivsko gradivo

HR-HMDCDR, Operativni štab MUP-a, Dnevnik događaja, 11.-12. srpnja 1991.

 

Periodika

„Obrana je dužnost svih građana!“, Glas Slavonije, 9. srpnja 1991., 7.

  1. Topić, „Ćelija više nema“, Glas Slavonije, 10. srpnja 1991., 1.
  2. D., „Građanin se umiješao u akciju“, Glas Slavonije, 10. srpnja 1991., 5.

Ana Diklić, „Kruh jedu svi!“, Glas Slavonije, 11. srpnja 1991., 4.

„Otimačine i prijetnje“, Glas Slavonije, 11. srpnja 1991., 5.

  1. D., „Hrvatska se brani u Osijeku“, Glas Slavonije, 12. srpnja 1991., 1.
  2. D., „Ispod kuće četničke katakombe“, Glas Slavonije, 12. srpnja 1991., 3.
  3. D., „Mini-amputacija Hrvatske“, Glas Slavonije, 13. srpnja 1991., 24.
  4. Topić, „Branit ćemo Hrvatsku!“, Glas Slavonije, 13. srpnja 1991., 1.

Borba, 12. srpnja 1991., 1.

Snežana Berić, „Očajnička borba u Osijeku“, Politika, 12. srpnja 1991., 1.

Snežana Berić, „Od kuća Peulića ostalo samo zgarište“, Politika, 13. srpnja 1991., 9.

Snežana Berić, „Ljubica Peulić još u podrumu osječkog zatvora“, Politika, 20. prosinca 1991., 9.

Snežana Berić, „Ljubica Peulić na slobodi“, Politika, 21. prosinca 1991., 9.

  1. Mladenović, „Žena- heroj“, Vojska Krajine, listopad-studeni 1993., 65.

Steve Crawshaw, „They’ll kill us all one day. I’m so afraid“, The Independent, 12. srpnja 1991., pristup ostvaren 30. 6. 2021., http://arhiv.mm.gov.si/vlada/20/tuji/1991_12_07_The_Independent_They’ll_kill_us_all_one_day_I’m_so_afraid.pdf.

Stephen Engelberg, „Truce in Yugoslavia Has No Impact on Croatia’s Ethnic Fault Line“, New York Times, 12. srpnja 1991., pristup ostvaren 30. 6. 2021.,  https://www.nytimes.com/1991/07/12/world/truce-in-yugoslavia-has-no-impact-on-croatia-s-ethnic-fault-line.html.

 

Internet

Counter-Memorial submitted by the Republic of Serbia, International Court of Justice, Annexes, Volume V, 2009, 90., pristup ostvaren 25. 6. 2021., https://www.icj-cij.org/public/files/case-related/118/18196.pdf.

Dokumentiranje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991-1995, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, 28. siječnja 2021., pristup ostvaren 25. 6. 2021., https://documenta.hr/wp-content/uploads/2021/01/obz_zrtve_documenta.pdf.

Spisak srpskih žrtava rata i poraća na području Hrvatske i bivše RSK 1990-1998., DIC Veritas, pristup ostvaren 25. 6. 2021., http://www.veritas.org.rs/srpske-zrtve-rata-i-poraca-na-podrucju-hrvatske-i-bivse-rsk-1990-1998-godine/spisak-nestalih/detaljni-podaci-o-nestalom-licu/?RB=4815.

„Žrtve istočne Bilogore od 1991. do 1997. godine“, Portal Jadovno, pristup ostvaren 25. 6. 2021., https://jadovno.com/zrtve-istocne-bilogore-od-1991-do-1997-godine/?lng=lat.

 

Svjedočanstva

Usmeno svjedočanstvo Marijana Ivića, prikupljeno 30. lipnja 2021.

Usmeno svjedočanstvo Antuna Blaževića, prikupljeno 30. lipnja 2021.

O autoru

Marin Banović, mag. educ. hist.