Psihološki rat
Osim svojevrsnih oružanih priprema, JNA i pristalice velikosrpske politike provodili su i svojevrstan psihološki rat. Neprijateljska obavještajna služba planirala je niz djelovanja, akcija i incidenata, čiji je cilj bio unošenje straha, panike i nespokoja među pučanstvo te slabljenje obrambene moći Poneretvlja. Najočitiji primjer bilo je svakodnevno nenajavljeno prelijetanje vojnih zrakoplova i helikoptera koji su vjerojatno i snimali strateške položaje obrambenih postrojbi i njihove objekte. Sve učestalija bila su kretanja vojnih kolona kroz Poneretvlje, koje su pripadnici MUP-a redovito kontrolirali. Najveća demonstracija sile bila je velika vojna vježba zrakoplovstva 20. kolovoza, koja je znatno ranije bila najavljena pa odgođena, no opet iznenadno održana. Puna četiri sata zrakoplovi su na malim visinama prelijetali i dizali buku nad dolinom Neretve. Cilj tih preleta bio je očit – pokazati pučanstvu južne Hrvatske s kakvom se silom upušta u sukob.
Drugi oblik psihološkog rata bila su razna lažna priopćenja za javnost koju su izdavali okolni garnizoni ili vojna zapovjedništva. U jednom od njih, koji je prošao kroz većinu srpskih medija, navedena je potpuna izmišljotina da su srpsko selo Glušci spalile hrvatske snage i da će JNA pokrenuti svaku potrebnu mjeru. Zatim je 11. rujna u Gabelu pristigao veliki vojni konvoj namjeravajući prebaciti sve oružje TO-a, pa su 12. rujna u Čapljini izdali priopćenje u kojem se tvrdilo da su oružje ustvari uzeli pripadnici ZNG-a i MUP-a koji su upali na prostor BiH i okupirali vojno skladište te da su se ukopali na vojne položaje pritom potjeravši lokalno stanovništvo s njihovih polja.
Rat je za Poneretvlje donio i novu pojavu – prognanike. Već u srpnju dolaze prvi pojedinci koji se sklanjaju kod rodbine. U nešto većem broju počeli su pristizati iz najugroženijih krajeva Dalmacije i Slavonije početkom kolovoza. Prognanici su se uglavnom smještali po privatnim kućama, a novčano su im pomagale općine. Glavnina izbjeglica dospjelih na hrvatski jug smještena je po praznim hotelima makarskog primorja, a u Metkoviću je 28. kolovoza bilo 50 izbjeglica, uglavnom djece. Može se zaključiti da je rat nametnuo nove uvjete svakodnevnog života doline Neretve. I premda se još nije pucalo, živjelo se u grču iščekivanja agresije. Sve se moralo promijeniti jer je opasnost bila pred vratima. Budnost i oprez postali su svakodnevica građana u donedavno plodnoj, bogatoj i veseloj dolini.
Akcija “Zelena table”– Male Bare
Uspjeh već opisanih akcija «Zbrojevka», «Pšenica» i «Barut» pokazali su relativnu ranjivost dijela objekata JNA u Dalmaciji, posebice vojnih skladišta koja su bila najzanimljivija. Stoga su pripadnici 4. brigade došli na ideju o opsežnoj akciji zauzimanja velikog i slabo branjenog skladišta Male Bare u blizini Ploča. Osim što je pripadalo JNA, glavnina pohranjenog oružja bila je u vlasništvu TO Ploče, Metković, Makarska i Vrgorac te imovina koju je JNA nezakonito otela u proljeće 1990. godine. Da bi se zadovoljili zahtjevi RH, JNA je dopuštala jednom tjedno predstavnicima općinskih štabova TO da obiđu oružje. Tako su se postupno u ove štabove postavljali prohrvatski orijentirani ljudi, preko njih se moglo doći do dragocjenih informacija o sastavu i snazi postrojbi koje su čuvale skladišta, rasporedu objekata i poprilično točnom broju, tipu i vrsti naoružanja te na temelju toga planirati akcije.
Pred samu akciju sakupljeno je što više podataka o rasporedu, snazi, osiguranju i moralu vojnika kao i o ratnom zrakoplovstvu u Mostaru. Također, važan faktor bio je i pridobivanje nekoliko časnika i dočasnika na službi u garnizonu JNA u Pločama na hrvatsku stranu. Sve pripreme i plan «Zelene table» završeni su do 9. rujna i predani Davorinu Domazetu, Imri Agotiću i Luki Bebiću, koji su ga proanalizirali i potom dali odobrenje.
Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić sukladno svojim ovlastima izdaje zapovijed o povlačenju postrojbi JNA u vojarne. Rok za izvršenje ove zapovijedi bio je 48 sati. Vojni vrh tu je zapovijed odbacio kao nezakonitu. Hrvatsko vodstvo očekivalo je takav odgovor od Generalštaba JNA te je u osnovi ta zapovijed bila neka vrsta legitimnog pokrića za oružane operacije protiv JNA. Tog dana je u stožer akcije u Pločama stigao signal za početak akcije. Sve prometnice su stavljene pod kontrolu kao i prilaz luci Ploče, a svi domovi zdravlja i ambulante stavljene su u punu pripravnost.
Utvrđeno je da se u napad kreće dana 13. rujna u 19:15. Izabran je trenutak kad je u vojarnama određeno spuštanje zastave i početak večere. Pred sam početak akcije, u 19:05 prekinuta je opskrba električnom energijom cijele doline Neretve. Ona je bila prisilna da bi se omelo eventualno djelovanje ratnog zrakoplovstva. Premda je bilo neizvjesnosti kako će se sve odvijati, stanje se razvijalo pozitivno bez ikakvih problema. Preko megafona je dano upozorenje o opkoljenju i dan je ultimatum od 5 minuta za predaju. Akcija je trajala pola sata i svim vojnicima JNA ponuđeno je da pređu na hrvatsku stranu ili nesmetano odu kamo žele, pri čemu će im biti osigurana civilna odjeća i transport. Pristupilo se ukrcavanju oružja i taj dio akcije uspješno je završen.
Međutim, napad na objekte u luci nije bio tako miran. Zgradama vojarne nije se moglo pristupiti zbog miniranosti, a miniranje je napravljeno nakon što su uočene pripreme za napad. Poziv na predaju dočekan je rafalnom paljbom. S usidrenih minolovaca uslijedila je paljba topovima na brodove koji su se pokušali približiti. Bez obzira na nepreciznu i paničnu paljbu, ranjeno je nekoliko branitelja te su neke od granata nasumično pale i na grad.
U «Malim barama» istovremeno je trajao ubrzani utovar oružja, a nakon što su dva zrakoplova oko 22:45 izbacili prve rasvjetljujuće bombe, uslijedilo je raketiranje s još dva zrakoplova. Glavni cilj, uz vojarnu, bila je kolona kamiona ispred skladišta i na Jadranskoj magistrali. Teško ranjeni Ante Vrdoljak preminuo je od zadobivenih rana te je bio prva hrvatska žrtva napada na Ploče. Zabilježeno je još ranjavanja, od kojih nekoliko teže ranjenih. Oko 23:00 u Neretvanski kanal uplovila je i raketna topovnjača koja je pokušavala pogoditi čeličnu sajlu koja je blokirala izlaz minolovcima, što im je na kraju i uspjelo pomoću torpednih brodova, pa je usprkos oštećenjima svih 6 minolovaca uspjelo napustiti luku. Tada je flota od 11 brodova počela osvetničko gađanje luke Ploče te gospodarskih, civilnih i stambenih objekata. Zahvaljujući opreznosti, nije bilo civilnih žrtva jer su stanovnici odavno bili po skloništima izvan tog područja. S prvim zrakoplovnim raketiranjem odustalo se od daljnjeg ukrcavanja da bi se spriječio masakr te je počelo povlačenje.
Istog dana započeti su pregovori o primirju. Osnovni zahtjev JNA za to bio je da se oslobodi 12 časnika zarobljenih dan ranije. Dapače, s brodova je upućen ultimatum o napadu i posvemašnjem razaranju grada ako se časnici ne oslobode. Omogućeno je da se časnici puste i nakon što su se javili brodovima iz vojarne, postignut je dogovor o primirju. U idućim danima, nakon što su se vojarne ispraznile od svih vojnika, u njihov krug ušli su policajci i počeli osiguravati prazan objekt, a za njima su uslijedili i pripadnici ZNG-a. Konačno, 25. rujna uklonili su se ratni brodovi ispred Ploča te je počela normalizacija života u gradu i okolici.
Za cijelu Hrvatsku, a posebice za Dalmaciju, najveća važnost te akcije bilo je zadobivanje velike količine raznih vrsta oružja i municije. Prema procjeni zapovjednika Petra Šimca, iz Malih Bara izvučeno je 4800 pušaka, 20 PA topova, 190 PM, veća količina zolja, 500 pištolja, tisuće tromblona, ručnih bombi, mina, raznog streljiva, ukupno više od 300 tona raznog ratnog materijala. Ukupni rezultati bili su više nego dobri. Snage obrane HV-a ojačale su u cijeloj Dalmaciji i Hercegovini, a dio je upućen na ostala ratišta u ostatku zemlje. Akcija je blagotvorno djelovala na moral HV-a, a i na pučanstvo u cjelini. Tome je posebno doprinijela HTV koja je pratila cijelu akciju te je prikazala na programu dva dana poslije akcije, čime se još više povećao efekt cijele akcije na hrvatski narod. Zbog svega toga, operacija «Zelena tabla – Male bare» sigurno je jedna od najznačajnijih akcija 1991. u Dalmaciji. U spomen na tu vojnu akciju, 14. rujna proglašen je danom grada Ploča.
Plan i početak srbijansko-crnogorske agresije na jug Hrvatske
Krajem lipnja i početkom srpnja 1991. godine «puzajuća» srbijanska agresija prerasla je u totalni rat protiv Republike Hrvatske. Obrambene snage RH suprotstavile su se agresoru na svim bojištima. Na sastanku srpskog dijela jugoslavenskog vrha, 20. rujna razmatrala se neuspješna vojna mobilizacija, kojom se (citira Borislav Jović, predstavnik Srbije, riječi načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića) željelo postići:
1) presjeći Slavoniju smjerom Okučani-Pakrac-Daruvar;
2) izbiti na liniju Vinkovci-Osijek i dolinom Drave spojiti se s vojskom kod Daruvara;
3) probiti se linijom Petrovac-Karlovac i spojiti se kod Daruvara;
4) probiti se prema Jadranu na liniji Zadar-Šibenik-Split;
5) presjeći Hercegovinu na liniji Mostar-Ploče.
Tako izrezana Hrvatska bila bi pred kapitulacijom. No, konstatira se da mobilizacija nije uspjela te se stvara reducirani plan.
Da su to doista bili predviđeni planovi napada potvrđuje i general Veljko Kadijević u svojoj knjizi. Prema Kadijeviću, operacija je počela krajem rujna, a njezin je cilj bio «poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli,… ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova JNA iz Slovenije.» Plan operacije predviđao je da se već uporabljenim sastavima JNA pridoda još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Kadijević dalje navodi: «Ideja manevra sadržavala je sledeće osnovne elemente: potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i s mora; pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobođenje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije… jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split; nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj».
U periodu jeseni, zime i proljeća 1990-1991. godine definitivno su učvršćeni procesi koji će Hrvatsku pretvoriti u poprište totalnog rata i surove srbijanske oružane agresije. U studenom se stanje na bojištu dodatno pogoršalo nizom ofenzivnih akcija srpsko-crnogorske vojske. Područje dubrovačkog primorja, Popova polja i Zažablja svakodnevno je raketirano, a tenkovi praćeni pješacima uz podršku minobacača i haubica prodirali su sve dublje prema zapadu. U pokušaju njihova zaustavljanja pale su i prve žrtve 116. brigade. Premda se u dolini Neretve tijekom tih ratnih mjeseci zime 1991./1992. nisu odvijale nikakve ratne operacije, rat se više nego osjećao u svakodnevnom životu. Brojni Neretvani u sastavu domicilne 116. brigade borili su se na dubrovačko-neumskoj bojišnici, odakle su stizale tragične vijesti o poginulim i ranjenima. Stalno se iščekivao početak otvorene agresije na Poneretvlje. Polovicom studenog četnički vojvoda Vojislav Šešelj uputio je preko medija prijetnju da će «doći u Neretvu na berbu mandarina» te su se njegove izjave kao određenog «glasnogovornika» agresora shvaćale ozbiljno. Velikom ofenzivom agresora u drugoj polovici studenog palo je gotovo cijelo zapadnodubrovačko primorje i odsječen poluotok Pelješac od ostatka zemlje. U Čapljini i Mostaru pojačavani su garnizoni JNA i zaposjedane su strateške točke nad dolinom. Činilo se da srpsko-crnogorska vojska nikad nije bila bliža granici na Neretvi. Svakodnevno su svojim preletima djelovali i zrakoplovi koji su borbeno djelovali na južnom području. Srećom, još uvijek nisu djelovali na Poneretvlje. Bio je to strahovit psihički pritisak, a zračne uzbune postale su svakodnevica. Prva zračna uzbuna na području Metkovića i Opuzena proglašena je 5. listopada i otvorila je seriju od čak 98 zračnih opasnosti i uzbuna zbog naleta neprijateljskih zrakoplova.
FOTO: www.metkovic.hr
