Od 2017. dvoranu Knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Strossmayerovom trgu u Zagrebu krasi replika Rafaelove freske iz Vatikanske palače u Rimu Susret pape Lava I. Velikog s Atilom, dimenzija 445 puta 795 centimetara, koju je u 17. stoljeću izradio talijanski barokni slikar Carlo Maratti (1625.–1713.). Radi se vjerojatno o najvećoj javno izloženoj slici u Zagrebu, s prizorom poznatog događaja iz 452. kada je papa Lav I. Veliki nedaleko Mantove izašao ispred hunskog vođu Atilu i njegovu vojsku te ga odgovorio od namjere da u svom rušilačkom pohodu Europom opustoši Rim. Slavni Rafael je međutim scenu smjestio u svoje vrijeme te su svi likovi odjeveni po modi s početka 16. stoljeća, a u liku Lava I. zapravo je prikazan tadašnji papa Lav X. I osobe u papinoj pratnji zapravo nose lica suradnika tadašnjeg pape. Spašavanje Rima pripisano je pak intervenciji s neba, točnije zagovoru svetih Petra i Pavla koji lebde na vrhu slike s isukanim mačevima, dok ih Atila i njegovi vojnici u strahu promatraju. U pozadini se vide Kolosej i druge rimske građevine, što znači da je radnja smještena pred sam Rim. Slikom dominiraju dvije suprotstavljene skupine likova: s desne dramatična skupina Huna u metežu, a s lijeve mirna i dostojanstvena grupa crkvenih velikodostojnika.
Slika s razlogom privlači pozornost posjetitelja Knjižnice HAZU, gdje se posljednjih godina zbog obnove Akademijine palače na Zrinjevcu nalazi njeno privremeno sjedište, kako zbog svojih dimenzija (gotovo 36 četvornih metara), tako i zbog slavnog autora čije djelo vjerno reproducira, a nakon što je u svibnju poglavar Katoličke crkve postao papa Lav XIV. svakako je dodatno zanimljiva slika s prikazom prvog pape koji je nosio to ime i koji je tek jedan od trojice papa koji je dobio nadimak Veliki. A zbog aktualnih geopolitičkih turbulencija prizor susreta pape i hunskog vođe može se promatrati i kao simbolički prikaz sraza Zapada i Istoka, civilizacije i barbarstva.
Slika ima zanimljivu sudbinu, od toga kako je uopće došla u Zagreb pa do izlaganja na zidu dvorane Knjižnice HAZU. Zasluge pripadaju utemeljitelju Akademije, đakovačkom i srijemskom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru koji je tijekom boravka u Rimu u travnju 1888. posjetio kneza Baltazara III. Odescalchija, člana ugledne rimske plemićke obitelji koja je 1697. odlukom cara i kralja Leopolda I. dobila vlastelinstvo u Srijemu zajedno s dvorcem u Iloku, budući da je njezin pripadnik bio papa Inocent XI. (1676.–1689.) koji je s 200.000 dukata financirao oslobodilački rat protiv Osmanlija pokrenut poslije opsade Beča 1683., tijekom kojega su oslobođeni Slavonija, Baranja i Srijem.
Baltazar III. Odescalchi bio je ljubitelj umjetnosti, vrlo senzibiliziran za očuvanje kulture, tradicije i obiteljske baštine, uz ostalo zaslužan za dogradnju dvorca u Iloku koji je 1889. dobio današnji izgled. Budući da je 1887. obiteljsku palaču u Rimu uništio požar, nakon restauracije za neke od umjetnina većih dimenzija više nije bilo mjesta pa je u razgovoru Strossmayera i Odescalchija očito otvorena mogućnost da se neke od njih doniraju Galeriji starih majstora koja je od 1884. djelovala u sastavu tadašnje Jugoslavenske akademije. Njenom predsjedniku Franji Račkom Strossmayer je u svibnju 1888. napisao: „Odescalchi se prama meni vrlo lijepo ponašao. Poslat će na vas jednu sliku, staru kopiju Raffaelovu. Ne znam, je l’što vrijedna. Na svaki način vrlo se lijepo u ime naše pinakoteke zahvalite.“ Ubrzo je Rački primio Odescalchijevo pismo na francuskom jeziku u kojem je napisao: „Kao što sam rekao gospodinu Strossmayeru za vrijeme njegova boravka u Rimu, ja namjeravam učiniti jednu poniznu donaciju, od dvije stare kopije Rafaela koje posjedujem, hrvatskomu narodu i posebice gradu Zagrebu. Gospodin Strossmayer pisao mi je da se trebam Vama obratiti. Zato, evo sljedeći detalji. Mene bi radovalo kada bi slike mogle služiti pinakoteci (galeriji) u Zagrebu, ali plašim se da su one prevelike s 4,5 metara visine i 8 metara duljine (širine). One bi ipak mogle poslužiti kao ukras jedne javne zgrade – palače parlamenta, gradske vijećnice ili palače pravde. O tom očekujem od vas jednu riječ kao odgovor, kako bi ih (slike) dao urolati i poslati za Zagreb na po Vama javljenu adresu.“ Rački je o tome izvijestio Strossmayera napisavši: „Jučer dobio sam iz Rima pismo od kneza Baltazara Odeschalchija radi slika, koje kroz Vas poklanja Galeriji, ali prije nego ih pošlje, rado bi znati, mogu li se kod nas smjestiti, pošto su ogromne, naime 8 met. dugačke, a 4 1/2 široke. Mislim, da ne smijemo odbiti tako lijep dar; danas sam u akademičkoj zgradi mjerio stijene, pa prem su slike zbilja ogromne, naći će se za njih mjesta budi gdje.“
Osim slike Susret pape Lava I. Velikog s Atilom radi se i o slici Parnas te su obje početkom rujna 1888. na trošak kneza Odescalchija stigle u Zagreb. Zbog golemih dimenzija nisu smještene u izložbeni prostor Galerije s ostalim umjetninama, nego na sjevernu i južnu stranu prvog kata monumentalnoga arkadnog predvorja Akademijine palače. U Zagreb su transportirane bez okvira, zamotane u valjke, a zatim su uokvirene u stilske okvire zlatne boje,
O slikama je članstvo JAZU bilo obaviješteno na svečanoj sjednici 7. prosinca 1888. pri čemu su slike naslovljene Il Parnasso i Papa Lav Veliki odvraćajući Atilu, a navodi se da je riječ o kopijama „slikah Rafaela iz stanzah vatikanskih.“ Najstariji katalog stalnog postava Galerije sastavio je Franjo Rački 1891., a popis počinje upravo ovim slikama. Tada je kao njihov autor prvi put spomenut Carlo Maratti koji je bio osobno povezan s obitelji Odescalchi – papa Inocent XI. povjerio mu je brigu i zaštitu Rafaelova oslika u Vatikanskoj palači, a njegov nećak knez Livije I. Odescalchi izabrao ga je svojim dvorskim slikarom. Tako su i njegove kopije Rafaelovih freski došle u posjed obitelji Odescalchi.
Obje slike bile su izložene na stubištu Akademijine palače do 1956., kada je odlučeno da se uklone iz stalnog postava. Tada je naime prevladavao stav da kopijama više nije mjesto u muzejima, odnosno da je prošlo vrijeme izlaganja reprodukcija u službi pouke, pa ni Marattini radovi nisu promatrani kao punovrijedna umjetnička djela. Oštećena platna skinuta su tada s podokvira, namotana na drveni valjak te deponirana s namjerom da se u što skorije vrijeme „restauriraju i premjeste u drugu, veličinom primjereniju prostoriju“. No restauraciji se pristupilo tek 2013., 57 godina kasnije, na Odjelu za štafelajno slikarstvo Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu te su na slici Susret pape Lava I. Velikog s Atilom dovršeni u travnju 2017. pa je u studenom 2017. montirana i svečano otkrivena u dvorani Knjižnice HAZU. Time je ova iznimna donacija kneza Baltazara III. Odescalchija hrvatskom narodu i gradu Zagrebu dobila primjereno mjesto.
Objavljivanje članka je sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
